Nismo čekali da dobijemo društvene prostorije, nismo čekali ni donatore, nismo čekali ni da nam neko „prizna postojanje“ – ni nas ni našega jezika! Nismo čekali nikoga: željeli smo djelovati! Jer mi jednostavno postojimo, i jesmo. Održali smo prve javne nastupe

Tek sredinom, odnosno krajem listopada 1991., kad je Zagreb nanovo živnuo povratkom ljetnih nomada s mora, navratio sam u Tomašićevu 12. Muftija Ševko ef. Omerbašić izašao nam je u susret i dopustio da u jednoj prolaznoj, potpuno praznoj sobi, i Preporod dobije posuđeni stol koji će moći ključem zaključati. Taj je prostor zapravo bio neka vrsta tampon zone između dviju kancelarija koje je Mešihat ustupio na korištenje mjesec-dva ranije utemeljenoj Stranci demokratske akcije Hrvatske. Zajednički nam je bio telefon i zajednička tajnica.

Zapravo, Mirsada Pepić nam je svojevoljno željela besplatno biti pri ruci jer ju je već dogovorom angažirao dr. Šemso Tanković za administrativne poslove u Stranci. Šemso se povremeno pojavljivao u svojoj kancelariji, ali je druga prostorija koju su dobili, u kojoj je stranke primao dipl. inž. Azem Karamehmedović, uvijek bila puna ljudi. Imao sam dojam da dolaze sa svih strana, iz Bosne, Hercegovine, iz dijaspore, svaki noseći svoje ideje, svoju zabrinutost, mnogi s djecom i članovima porodice u očitom pokretnom transportu koji je lice okretao Zapadu.

I sam sam putovao u Njemačku, u München, u ime Merhameta, i u Frankfurt sa Enesom Kiševićem, da sudjelujemo u jednom od prvih mitinga pro Bosnia. To su bili i prvi mjeseci probuđenoga angažmana naše razlivene dijaspore koja se također morala brzo samoorganizirati – nerijetko bolnim diktatom koji im je otvorio oči: odjedanput vidješe da nemaju ničega i nikoga, osim folklornih Društava Jugoslavena u ponekom od gradova Austrije i zapadne Njemačke! Tada se i blic-pogledom mogla shvatiti i razumjeti dubina naše osamljenosti i zapuštenosti.

Bilo kako bilo, posjedovanje adrese, pa makar i posuđene i privremene, potvrđuje – dodatno potvrđuje da postoji neka živa osoba, neki tvoj kolektivni ili institucionalni oblik gotovoga ili barem početnoga, razvojnoga oblika. Na tu nam adresu, baš na tu, zajedničku adresu „vjerskih, kulturnih i nacionalnih sadržaja i ciljeva“ od osnivačke skupštine dolaze prva pisma, rješenja, dokumenti, pozivnice. Ukratko: Postojimo!

Dok čekamo da Glavni odbor Kulturnog društva Muslimana Hrvatske „Preporod“ službeno ne prihvati tekstovima „opismenjene“ programske sadržaje, ciljeve, financijske potrebe i mogućnosti programskih grupa, svejedno počinjemo izlaziti u javni život, u „obnovljenu društvenu stvarnost“ – zapravo vraćene (provjerene) vrijednosti najvidljivije u ekonomskom, političkom i kulturnom pluralizmu. Za našu, bošnjačko manjinu, to je bio možda posljednji trenutak u kojem je započela spašavati svoju kulturu sjećanja. Vratiti u opticaj svoje pravo nacionalno ime – Bošnjaci, ime svojega materinskog bosanskog jezika, ime svoje bošnjačke književnosti… Bošnjaci i Bosanci, bošnjački i bosanski, u našoj kulturi shvaćamo sinonimima – pa ću tako i ponoviti za Alijom Isakovićem i njegovim standarološkim pristupom u Rječniku karakteristične leksike u bosanskog jezika (1993.).

Nismo čekali da dobijemo društvene prostorije, nismo čekali ni donatore, nismo čekali ni da nam neko „prizna postojanje“ – ni nas ni našega jezika! Nismo čekali nikoga: željeli smo djelovati! Jer mi jednostavno postojimo, i jesmo. Održali smo prve javne nastupe, a tu navodim gdje su se i kad zbili, da se zna:

Prva književna večer, noć sufijske poezije, Vejzovićeva izložba

6. siječnja 1992.Prva naša tribina održana je u amfiteatru Zagrebačke džamije: Predstavljanje knjige Drame Amira Bukvića. Voditelj: Asim Crnalić. Uz autora je tu i njegov posebni gost – Mustafa Nadarević, poznati zagrebački glumac. U ulozi kritičara – Ibrahim Kajan. Dvorana je ispunjena u potpunosti.

23. siječnja 1992. sudjelovao sam u predstavljenju knjige eseja Daniela Bučana Vrijeme islama. Uz autora još su govorili prof. Božo Rudež, dr. Ante Selak, Mustafa Pličanić i prof. dr. Sulejman Mašović. Voditelj: Asim Crnalić. Velika dvorana Zagrebačke džamije, 170 prisutnih.

24. veljače 1992. godine održano je prvo Preporodovo predavanje iz medicinskih znanosti. Predavači: prof. dr. Nijaz Hadžić i prof. dr. Asim Kurjak. Tema: Rano otkrivanje raka u žena. Voditelji: Asim Crnalić. Oko 200 posjetitelja (u istoj dvorani).

20. ožujka 1992. održana je večer sufijskih tekstova pod naslovom Svijet je zrcalo. Uvodna riječ i komentari: Ibrahim Kajan. Pjesme su govorili glumci zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta: Mustafa Nadarević, Amir Bukvić i Zijad Gračić. Voditeljica: Mirjana Požar, Kulturno-informativni centar, Zagreb, Preradovićeva 5, Prisutno: 160 posjetitelja.

30. ožujka 1992. godine otvorena je izložba akademskog slikara Munira Vejzovića. Izložbu je otvorio slikar i karikaturist Ismet Ico Voljevica. Kritički osvrt: Josip Depolo, autor prve monografije o Muniru Vejzoviću. Dvorana Islamskog kulturnog centra. Goste je pozdravio predsjednik medžlisa Mustafa Pličanić. Prisutno oko 200 posjetitelja.

Podrivanje iz sjenke: Sunita Rizvanbegović Bujas i Narodnu uzdanicu

Dana 26. ožujka 1992. naziva me (meni nepoznata) gđa Sunita Rizvanbegović Bujas, s preporukom naše tajnice Mersije Omanović, i moli me da sutradan, na poziv ministra informiranja dr. Salaja, pođem s njom na razgovor u Opatičku br. 10, na Griču. „A koja bi bila tema našega razgovora?“, upitao sam nepoznatu mi gospođu. „Pa valjda je vrijeme da i mi Muslimani, nakon 50 godina, nešto dobijemo u Hrvatskoj…“, kaže ona i nastavlja: „Postoji ideja da se pokrene obnoviteljska skupština Narodne uzdanice (kulturno društvo Hrvata muslimanske vjeroispovijesti)…“.

„A što bih ja radio tamo?“, upitam je. „Vi biste mogli voditi kulturni sektor, a ja humanitarno-socijalni…“, kaže tamnoobojeni i hrapavi glas u telefonskoj slušalici. „Draga gospođo, bojim se da ja nemam vremena za to, već smo osnovali KDMH Preporod, doduše pod nacionalnom atribucijom…“ Žena me odlučno prekida i veli: „Najvažnije je da se mi sutradan nađemo“.

U blizini Hine parkiram i čekam. Gospođa sliže, šest je sati, sumrak joj skriva lica, koje, na neki način naliči tamnoj boji njezina glasa… A u Opatičkoj od dr. Salaja ni traga ni glasa. Tu je, međutim, gdin Anto Beljo. Govori tiho, gotovo šapće, razvučeno, Hercegovac kao i ja. Na moju priču o Preporodu i objašnjenje čiji je on sljednik (Gajreta i Narodne uzdanice), o tom da se golema većina Muslimana izjasnila baš pod tim imenom o svojoj nacionalnoj osobitosti itd., da ja nipošto ne bih prihvatio vođenje Narodne uzdanice. Doduše, kažem, moj otac je izuzetno volio Narodnu uzdanicu između dvaju ratova, ali on se za razliku od mene koji se izjašnjavam od 1971. Muslimanom, osjećao čvrstim Hrvatom. „Dakako, radujem se što će Društvo biti osnovano, doći ću i u svojstvu Preporodova predsjednika, održati potporni govor!“, kažem svojim sugovornicima. Beljo „priznaje naš narod“ samo napominje da je uvijek, recimo u Kanadi, imao problema kad se kaže Musliman, onda se ne zna na koga se misli. „I sam sam to iskusio“, velim, „doduše ne u Kanadi – nego u Turskoj“. Ali, kad sam jednom rekao da su Muslimani zapravo – Bošnjaci! – svi su skočili, bili su sretni jer se o Bošnjacima znade samo kao o junacima…

Gdin Beljo mi je potom darovao podosta knjiga i propagandnih brošurica. Tako sam dobio njegovu knjigu o genocidu, brošuricu dr. Asafa Durakovića o Hrvatima muslimanima itd. Najljepše sam zahvalio na ljubaznosti, časkanju i darovima.