Političke dileme u pogledu nacionalnosti Bošnjaka odbačene su u februaru 1968. godine na 17. sjednici CK SK BiH, u čijim se zaključcima izričito kaže da i historija i “današnja socijalistička praksa“ potvrđuju da su “Muslimani poseban narod”. Ali time nije zaustavljeno nacionaliziranje i nisu prestale rasprave o nacionalnoj posebnosti Bošnjaka. Povodom godišnjice od održavanja ove historijske sjednice, objavljujemo dio izlaganja Hamdije Pozderca, tadašnjeg predsjednika Narodne skupštine SRBiH, u kojem obrazlaže i brani stavove Saveza komunista Bosne i Hercegovine o bošnjačkom nacionalnom pitanju i to neposredno pred popis stanovništva održan u martu 1971. godine.

(…) Kada je riječ o nacionalnom identitetu Muslimana, istorijski gledano, on se razvijao kao nacionalni identitet svih ostalih naših naroda na slavenskoj osnovi unutar granica naše zemlje, u specifičnom istorijsko-kulturnim i društvenim prilikama, na podlozi srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika kao vlastitog jezika, na kojima izrastaju i specifičnosti kulture u najširem smislu riječi.

Međutim, buržoaska shvatanja o nacionalnom pitanju, i na njima zasnovana politička praksa, Muslimane su opredjeljivali kao Srbe ili Hrvate islamske vjeroispovijesti.

Komunistička partija Jugoslavije realno ocjenjujući postojeću nacionalnu stvarnost i nacionalne odnose, a u duhu borbe za nacionalnu ravnopravnost svih naroda i narodnosti, još 1938. godine, a posebno na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. godine, uočila je i uvažila narodnu posebnost Muslimana. Imajući u vidu takav stav Komunističke partije prije rata može se konstatovati da se od početka socijalističke revolucije pa sve do naših dana uvažavao poseban nacionalni subjektivitet Muslimana – ravnopravan s ostalim narodima. U toku narodnooslobodilačke borbe Komunistička partija Jugoslavije i narodnooslobodilački pokret u cjelini uvažavali su postojanje muslimanske nacionalne posebnosti. U svim oblastima društvenog života u kojima je nacionalni moment igrao značajnu ulogu vođeno je računa o Muslimanima kao i o Crnogorcima, Hrvatima, Makedoncima, Slovencima i Srbima. Stav Komunističke partije Jugoslavije prema Muslimanima i socijalistička revolucija naših naroda stvorili su neophodne pretpostavke za slobodan i nesmetan nacionalni razvoj Muslimana u našoj ravnopravnoj višenacionalnoj socijalističkoj zajednici.

Poslije rata postojale su, međutim, izvjesne nedosljednosti u odnosu na puno uvažavanje nacionalne posebnosti Muslimana. To se naročito ogledalo u političkom pritisku u nacionalnom opredjeljivanju Muslimana za srpsku, hrvatsku ili za neku drugu nacionalnost u našoj zemlji. Iako se i u takvim uslovima ogromna većina Muslimana deklarisala onim što jest – Muslimani, ipak je jedan broj tražio izlaz u “jugoslovenstvu”, o čemu govore i podaci popisa iz 1961. godine.

Dalje jačanje samoupravnih odnosa ponovno je potvrdilo nacionalni status Muslimana kao ravnopravnog naroda u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini i u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. O tome je i na XVII sjednici CK SK BIH 1968. godine rečeno sljedeće: “Praksa je pokazala štetnost raznih oblika pritiska, insistiranje iz ranijeg perioda da se Muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi, odnosno kao Hrvati, jer se i ranije pokazalo, a to i današnja socijalistička praksa pokazuje, da su Muslimani poseban narod.”

Dakle, stavovi Saveza komunista o nacionalnosti su potpuno jasni, pa ipak i danas ima pokušaja negiranja muslimanske nacionalnosti. U posljednje vrijeme nisu rijetki slučajevi da se govori i piše kako je muslimanski nacionalni identitet istovjetan sa pripadnošću islamskoj vjeroispovijesti, da je besmisleno stvaranje nove muslimanske nacije, da se samo iz političkog oportuniteta može govoriti o muslimanskoj nacionalnoj individualnosti, da Muslimani nisu narod, da su Muslimani u našem nacionalnom životu enigma, da su Muslimani zadocnjeli da budu narod, a preuranili da budu nacija itd…

Nacionalno izjašnjavanje stvar je svakog pojedinca, ali je neophodno stvoriti političku klimu u kojoj će se svaki pojedinac moći iskazati onim što stvarno jest, a ne onim što nije, jer sloboda nacionalnog izjašnjavanja je upravo u tome što se svako može iskazati onim što jest u nacionalnom pogledu, uključujući odgovor o nacionalnosti, u skladu sa ustavnim pravima.

Drugo, još uvijek se susrećemo sa shvatanjima koja identifikuju, odnosno stavljaju znak jednakosti između Muslimana u nacionalnom pogledu i pripadnika islamske vjeroispovijesti. Ima i pitanja da li se ateista, porijeklom iz muslimanske strukture, može pisati kao Musliman u nacionalnom pogledu, te da li takvo nacionalno izjašnjavanje označava i njegovu teističku, religijsku poziciju.

Osnovno što treba imati u vidu kada se govori na ovu temu jeste to da se ne može nacionalnost i religija identifikovati. Kao što pripadnici srpske, hrvatske, makedonske, crnogorske i slovenačke nacije mogu biti teisti i ateisti, isto tako i pripadnici muslimanske nacije mogu biti teisti i ateisti. Ukoliko to ne bi prihvatili u političkoj akciji, onda se postavlja pitanje koje su to snage koje nose progrese i koje se bore za nacionalni identitet i afirmaciju Muslimana kao ravnopravnog naroda sa Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, kao ravnopravnog naroda u Jugoslaviji.

I komunisti Muslimani, kao i komunisti drugih nacionalnosti i narodnosti, moraju biti najistaknutiji borci za nacionalnu emancipaciju kako svog naroda tako i svih drugih naroda i narodnosti. U tome je puni smisao i suština ravnopravnosti i jačanja bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti.

(Hamdija Pozderac, “Socijalizam pretpostavlja integralnu emancipaciju čovjeka”, Nacionalni odnosi danas, Sarajevo, 1971, 35-37. (Iz izlaganja na 26. sjednici CK SK BiH 9. i 10. III 1971))