Nezamislivo bi bilo govoriti o postojanju muslimanske kulturne baštine bez vizije i plemenite ideje koju su u našu historiju ugradili veliki dobrotvori i vakifi, poput: Isa-bega Ishakovića, Gazi Husrev-bega, Rustem-paše Opukovića, Mehmed-paše Sokolovića, Ferhad-bega Sokolovića, Hadži Mehmed-bega Karađoza, Ali-paše Rizvanbegovića i drugih.
U islamskoj tradiciji općenito, a tako i u onoj bošnjačkoj, vjerskoj, kulturološkoj, graditeljskoj, važno mjesto zauzima institucija vakufa, čemu, između ostalog, svjedoče i nazivi nekoliko bosanskih gradova – Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Skender Vakuf, Kulen Vakuf, a još je na desetine gradova zasnovano ili razvijano na vakufu, iako u svome imenu ne sadrže ovaj temeljni pojam islamskoga nasljeđa.
Riječ vakuf dolazi od arapskog glagola «veqafe», što znači zaustaviti, zadržati, posvetiti i ukazuje na to da je vakufska imovina (imovina koja se zavještava), ona imovina koja je izuzeta iz redovnog pravnog prometa stvarima i određena u neke druge svrhe. Tako se vakuf u fikhskim djelima obično definira kao izuzimanje imovine voljom nekog lica iz njegovog vlasništva i njeno posvećivanje određenim ciljevima.
Ti ciljevi mogu biti: vjerski u užem smislu, društveni, prosvjetni, privredni i humanitarni. Važno je napomenuti da ekonomska funkcija vakufa mora biti takva da se koriste njegovi plodovi, a da se suština sačuva kako bi se osigurala njegova trajna korist. Upravo zahvaljujući tom principu vakufi su opstali kroz stoljeća, čuvajući namjenu koju im je odredio njihov vakif, onaj koji ih je vlastitim sredstvima osnovao.
Za osnivanje vakufa neophodno je da se ispune tri uslova: vakuf, vakif i vakufnama. Vakuf je sam čin ili namjera izdvajanja i(li) usmjeravanja lične imovine u zajednički trajni i institucionalni okvir. Vakif je osoba koja ”uvakufljava” ili izdvaja svoju imovinu, a vakufnama je dokument, potvrda ili svjedočanstvo kojim se bliže definira predmet vakufa, njegova svrha i način upravljanja.
Najstariju sačuvanu vakufnamu na našim prostorima sačinio je Isa-beg Ishaković 1462. godine naznačivši da se njegove zadužbine ”… ne mogu ni prodati ni pokloniti, niti na ma koji način preći u čije puno vlasništvo (mulk), nego da vječno ostane onako kako je (u vakufnami) propisano ‘sve dok Bog ne ostane jedini Gospodar zemlje i svega što je na njoj; on je najbolji Nasljednik’”.
Iza najvećeg vakifa što ga je Bosna ikad imala – Gazi Husrev-bega ostale su tri vakufname: prva iz 1531. godine, kojom ovaj bosanski sandžak-beg osniva džamiju, imaret i hanikah, a druge dvije su iz 1537. – jedna je osnivački akt Kuršumli medrese, dok je drugom uvakufljena dodatna imovina za održavanje džamije. Gazijin vakuf čine još i bezistan, medresa, sahat-kula, hamam, biblioteka, muvekkithana, tašlihan…
I u drugim gradovima vakufname su bile temelj ili ”rodni list” za nastanak i razvoj urbanog života. Tako je naš poznati pjesnik Derviš-paša Bajezidagić, na lijepom i ukrašenom arapskom jeziku, sastavio vakufnamu 1593. i uvakufio: kamenu džamiju u Mostaru, mekteb i medresu.
Ferhad-paša Sokolović je 1575. godine postigao veliku pobjedu protiv austrijske vojske i zarobio sina grofa Auerspega. Za otkup je dobio 30.000 dukata, od kojih je sagradio jednu od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini – banjalučku Ferhadiju.
S današnje distance, stoljećima gledano unazad, na našim bi prostorima bilo nezamislivo govoriti o postojanju muslimanske kulturne baštine bez vizije i plemenite ideje koju su u našu historiju ugradili veliki dobrotvori i vakifi, poput: Isa-bega Ishakovića, Gazi Husrev-bega, Rustem-paše Opukovića, Mehmed-paše Sokolovića, Ferhad-bega Sokolovića, Hadži Mehmed-bega Karađoza, Ali-paše Rizvanbegovića i drugih. S pravom možemo kazati da je Bosna vakufima zasijana,
Režimi su bosanskim muslimanima otimali vakufsku imovinu, a balkanski su barbari uništili mnoge vakufske građevine. Ali budući da je islamska institucija vakufa trajno dobro, uništeni vakufski objekti neprestano se obnavljaju, a oteta će vakufska imovina prije ili kasnije biti vraćena u funkciju koju su joj odredili njeni vakifi.
