Bošnjaci su upotrebljavali pejorativni izraz Turkuša za etničkog pripadnika turskog naroda, a sve se to, čini se, podudara s onim tumačenjima prema kojima se izraz Bošnjak pejorativno u turskom poimanju podrazumijeva kao onaj ko je „prazne glave“, o čemu se nekada slavodobitno neki naši javni ljudi hvalisaju autošovinizmom, tvrdeći da Bošnjak upravo to znači
Listajući svojevremeno Skokov Etimološki rječnik, koji haman da nema premca u etimološkim studijama južnoslavenskih jezika, naiđem na slučaj natuknice Turčin. Da Skok u tančine poznaje ono što mnogima ni danas nije jasno, govori slučaj navedene natuknice. Prema njemu, natuknica Turčin kao prvo značenje podrazumijeva bosanskog muslimana, tj. Bošnjaka.
U tom kontekstu važno je znati da različite i odveć dugotrajne formulacije o odnosima različitih južnoslavenskih naroda s Turcima tj. turcima (epskoj tradiciji, historijskim sadržajima, popularnim medijskim formatima i dr. izvorima) podrazumijeva prije svega i primarno odnos prema onoj etničkoj grupaciji koju Skok eksplicira kao prvo značenje, tj. „pripadnik muslimanskog naroda (Bosna)“, a potom drugo, tj. „Osmanlija“.
Da bi situacija bila još jasnija, govori i slučaj lekseme Turkuša, koju Skok u leksikografskoj obradi navodi, objašnjavajući je tvorbeno i leksikološki, gdje se kaže da je Turkuša „1. pravi Turčin, koji govori samo turski, 2. pravi Osmanlija iz Anadola, za razliku od Turčina, bosanskog muslimana Slavena“. Sjajan primjer razumijevanja kulturalnih i historijskih odnosa koji su se prelomili kroza sami jezik u slavenskom dijelu Balkana.
Međutim, postoje još neka značenja spomenutih riječi. Tako sam svojevremeno negdje čitao da su Bošnjaci upotrebljavali pejorativni izraz Turkuša za etničkog pripadnika turskog naroda, a sve se to, čini se, podudara s onim tumačenjima prema kojima se izraz Bošnjak pejorativno u turskom poimanju podrazumijeva kao onaj ko je „prazne glave“, o čemu se nekada slavodobitno neki naši javni ljudi hvalisaju autošovinizmom, tvrdeći da Bošnjak upravo to znači, a za što nije potreban dodatni komentar.
A Alija Nametak u zbirci Ramazanske priče, objavljuje priču pod naslovom „Turci i Turkuše“, objavljena još 1937, gdje se daje još jedno značenje navedenih leksema, prema kojoj su turci pravi i istinski Božiji robovi, dok su turkuše fasici i grešnici, iz usta jednoga pobožnjaka se veli: „To su bili onda pravi turci, a nisu turkuše.“
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
