Jučer su i Bruxelles, preko svojih glasnogovornika, i sam Macron odbili ponuditi Rusiji bilo kakvo ponovno povezivanje na Swift “sve dok Rusija ne napusti ukrajinsku teritoriju”. Drugim riječima, Trumpov pregovarački tim dogovorio je primirje koje je rođeno mrtvo.

Nekoliko dana prije treće godišnjice ruske invazije na Ukrajinu, u Saudijskoj Arabiji su se prvi put sastali američki državni sekretar Marco Rubio i ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov. Cilj sastanka, prema Donaldu Trumpu, bio je “zaustaviti pokolj”. Nakon toga smo bili svjedoci neugodne svađe u Ovalnom uredu, zatim pokušaja SAD-a da Putinu ponude pobjedu koju ruski autokrat nije postigao na bojnom polju, potpisivanja primirja s obje strane koja su međusobno protivrječna pa čak i različitih izvještaja o istom sastanku, ovisno o tome dolaze li iz Kremlja ili Bijele kuće.

Ntko ne zna tačno u koje vrijeme primirja počinju, ko nadzire njihovu provedbu, niti koje se protokole mora slijediti ako se primirje prekrši na nekom dijelu fronta. Ovi pregovori o miru između Ukrajine i Rusije, kojeg gura Trumpova administracija, na putu su da postanu najhaotičniji i najkatastrofalniji do sada. Za sada je nedostatak rezultata očit: napadi ne samo da su nastavljeni, već se svakodnevno pojačavaju. Ako je postojala stvarna šansa za zaustavljanje rata, ona svakim danom nestaje. U međuvremenu, Kremlj dobiva na vremenu, a Trump ga gubi s timom koji u pregovorima pokazuje isti žar kao i pri stvaranju grupa na Signalu za odlučivanje o planovima bitke s uključenim novinarom, analizira današnji El Mundo.

Cijela stvar započela je s dva ruska odbijanja Trumpovog početnog prijedloga za 30-dnevno potpuno primirje na frontu. Putin je tada pristao pregovarati o prekidu vatre ograničenom na energetiku (kako bi očuvao svoje oštećene rafinerije). U konačnom dokumentu, Bijela kuća se hvalila ruskom dobrom voljom za postizanje mira i govorila o sporazumu za zaštitu “energetskog sistema i infrastrukture”. Međutim, u moskovskoj verziji razgovora između Putina i Trumpa spominjala se samo jedna referenca na “energetsku infrastrukturu”. Greška u prevodu ili namjerna zabuna?

Budući da niko nije pojasnio kada taj prekid vatre započinje niti njegove tačne granice, obje strane su ga prekršile već iste noći. Od tada je Rusija u 17 navrata pokrenula valove dronova na istu tu ukrajinsku infrastrukturu.

Prošle nedjelje, SAD su se sastale s ukrajinskom delegacijom u Rijadu. Na tom sastanku dogovoreni su uslovi koje je Washington podržavao za drugu fazu pregovora, iako energetsko primirje još nije bilo finalizirano: pomorsko primirje. U tim pregovorima raspravljalo se o zabrani napada na lučke strukture s obje strane i povratku hiljada ukrajinske djece deportovane iz okupiranih područja u Rusiju. Dan kasnije, u ponedjeljak, američka delegacija sastala se s Rusima i finalizirala sporazum o prekidu vatre u Crnom moru koji je bio potpuno drugačiji od ukrajinske verzije, bez ikakvog spomena djece i luka. Ukrajinska delegacija odmah se osjetila prevarenom.

U ovom posljednjem poglavlju, nadrealno primirje u Crnom moru temeljilo se na ruskom uslovu koji je američki pregovarački tim prihvatio, iako nije čak ni pod kontrolom Washingtona: ponovno povezivanje banke Rosselkhozbank na Swift sistem, što de facto znači ukidanje jedne od sankcija koje je Zapad nametnuo, uz obavezu pomaganja Moskvi da se vrati na tržišta izvoza poljoprivrednih proizvoda. Problem je u tome što za ponovno uključivanje ove banke u Swift sistem SAD-u treba Evropska unija – ista ona EU koju su i Washington i Moskva isključili iz pregovora uz mješavinu poniženja i ravnodušnosti.

Jučer su i Bruxelles, preko svojih glasnogovornika, i sam Macron odbili ponuditi Rusiji bilo kakvo ponovno povezivanje na Swift “sve dok Rusija ne napusti ukrajinsku teritoriju”. Drugim riječima, Trumpov pregovarački tim dogovorio je primirje koje je rođeno mrtvo.

Trumpova strategija, koji želi svijetu prodati sliku mirotvorca, bila je koristiti ova postupna primirja kako bi postigao mirovni sporazum koji bi ga čak mogao kandidovati za Nobelovu nagradu za mir. Juče je Foreign Affairs objavio da “Trump nikada nije bio veliki fan Zelenskog, ali nakon razgovora s Putinom 12. februara počeo je ponavljati ruske argumente, nazivajući Zelenskog ‘diktatorom’ i izražavajući zabrinutost zbog korupcije u Ukrajini. Ruski vođa, bivši oficir za regrutaciju KGB-a, čini se da je otkrio kako manipulirati Trumpovim egom da usvoji perspektivu Kremlja”.

To što je arbitar ovih pregovora tako očito pristran moglo bi izbaciti proces iz kolosijeka, s Ukrajincima koji napuštaju sto. Kijev je možda iscrpljen nakon godina rata, ali ukrajinski narod je ponosan, a političari mogu prihvatiti određeni stepen gubitaka, ali ne i poniženje ili osudu da ostave zemlju kao propalu državu ili podređenu Rusiji. Ako je to ono što se potajno kuha između Bijele kuće i Kremlja, Ukrajinci će otići, a Evropa će ih podržati.

Kao dokaz, juče je procurila informacija o onome što izgleda kao prepisani sporazum o eksploataciji takozvanih “rijetkih zemalja”, koji sada obuhvaća sve mineralne resurse, ostavljajući Ukrajinu bez sigurnosnih garancija i bez kontrole nad vlastitim resursima. Teško je zamisliti da bi Zelenski, koliko god bio pritisnut, to potpisao.