“Djeca ne mogu spavati, imaju noćne more i agresivno ponašanje. Sve što vide oko sebe je uništenje, bombardovanje, naredbe za evakuaciju, smrt… Postoje stotine djece koja su sama, koja čak moraju brinuti o svojoj mlađoj braći i sestrama jer su izgubili roditelje u bombardovanjima. A odrasli se osjećaju krivima jer ih boli vidjeti svoju djecu ovakvu i ne moći brinuti o njima, te ih svladavaju mračne misli i suicidalne misli.”

U noći sa 17. na 18. mart hirurg Feroze Sidhwa operisao je šest pacijenata u pet sati, a bolnica Nasser u Khan Younisu, u južnom dijelu Pojasa Gaze, gdje radi s nevladinom organizacijom MedGlobal, primila je oko 280 ranjenih pacijenata. Jedan od njih bio je Ibrahim Barhum, 17-godišnji dječak koji je poginuo pet dana kasnije, nekoliko minuta prije otpusta, kada je Izrael bombardovao medicinski centar.

“Da me nisu pozvali da pregledam drugog ranjenika koji je bio na intenzivnoj njezi, ostao bih u Ibrahima objašnjavajući mu kako da kod kuće liječi ranu  i vjerojatno bih umro s njim. Očito je cilj bio njegov rođak, koji je takođe poginuo u napadu,” rekao je američki liječnik, govoreći na online sastanku novinara i zaposlenika te volontera nevladinih organizacija koje rade u Gazi.

Svi oni opisuju humanitarnu katastrofu kakvu nikada prije nisu vidjeli: bolnice s jedva ikakvim materijalnim resursima, liječnici koji moraju birati koje pacijente liječiti, a koga pustiti da umre, pothranjene bebe bez pristupa prehrambenim dodacima, stotine hiljada ljudi bez pitke vode, hiljade onkoloških pacijenata bez terapije, porodice koje ne mogu pobjeći jer nemaju invalidska kolica za prevoz svog djeteta kojem je amputirana noga, roditelji uznemireni suicidalnim mislima jer ne znaju kako brinuti o svojoj djeci.

“Niko nije uspio preraditi traumu, tugovati ili razgovarati sa svojom djecom ili roditeljima o tome što su izgubili u ovom ratu. Gazani, u mnogim slučajevima, više sebe ne vide kao ljude; izgubili su dostojanstvo i bilo kakvu kontrolu nad onim što se događa,” objašnjava Yasser Abu Jamei, direktor Programa za mentalno zdravlje zajednice u Gazi (GCMHP) u članku koji je objavio El Pais.

Život dva miliona stanovnika Pojasa nastavlja se pogoršavati jer humanitarna pomoć nije ušla u Gazu od početka marta, a bombardovanje je nastavljeno. Od sloma krhkog primirja uspostavljenog sredinom februara više od 800 ljudi je poginulo, a broj žrtava od oktobra 2023. već je premašio 50.000.

“Bolnice više nisu bolnice; u najboljem slučaju pružaju osnovne usluge. Liječnici odlučuju kojeg pacijenta će prvo liječiti, određujući ko živi, a ko umire, što im daje osjećaj krivice. Ne mogu pravilno operisati, a čak i ako uspiju, pacijenti mogu umrijeti od infekcije zbog nedostatka lijekova i naknadne njege,” opisuje Aseel Baidoun iz nevladine organizacije Medicinska pomoć za Palestince.

Samo 22 od 35 bolnica u Gazi još uvijek funkcioniraju, ali rade na pola kapaciteta jer nemaju prostora i nedostaje im osoblja, lijekova, goriva, agregata, ventilatora i inkubatora, između ostalog, navode ovi humanitarni radnici, pozivajući se na podatke UN-a. “Osim toga, više od 10.000 pacijenata treba hitno evakuirati, a Izrael im ne dopušta da odu. Nemamo riječi kojima bismo opisali šta znači biti liječnik i pacijent u Gazi danas,” dodaje Baidoun.

Šef Medicinske pomoći za Palestince takođe ističe zanemarivanje hronično bolesnih pacijenata, poput onih s rakom, koji godinu i po nisu mogli primiti terapiju. “Govorimo o oko 30.000 ljudi,” objašnjava.

Alexandra Saieh iz nevladine organizacije Save the Children objašnjava da je tokom dva mjeseca primirja 4.000 pothranjene djece primljeno u dvije klinike te organizacije u Pojasu Gaze. “Bebe koje su već rođene s niskom porođajnom težinom. Ali sada ni ta djeca ni njihove majke ne dolaze u kliniku jer su prestravljeni i ne smiju napustiti svoje domove ili skloništa. To može imati doživotne posljedice za novorođenčad i njihove majke,” procjenjuje ona.

Između 18. i 23. marta, prema UN-u, više od 142.000 Palestinaca iz Gaze raseljeno je po naredbi izraelske vojske, ali ovi humanitarni radnici naglašavaju da postoje porodice koje nemaju invalidska kolica za prevoz svog djeteta. “Postoje hiljade maloljetnika kojima je amputirana jedna ili obje noge. Svima njima je potrebna njega koja nije dostupna, kao i proteze kojih nema”, kaže Saieh.

Gavin Kelleher iz Norveškog vijeća za izbjeglice (NRC) naglašava da su Palestinci zbunjeni nejasnim naredbama za evakuaciju, iscrpljeni nakon 14 mjeseci rata i potpuno svjesni da “nema sigurnog mjesta u Gazi, kamo god otišli.”

“Mnogi čak ne mogu unajmiti magarca da ponesu svoje stvari i pobjegnu. Više od milion ljudi treba nove šatore, ali oni ne ulaze u Pojas. Stoga se gužvaju u malim trgovinama, hodnicima škola ili bolnica, ili polurazrušenim zgradama koje ponekad završe urušavajući se i zatrpavajući ih.“

Aleksandra Saieh takođe ističe da 10% bombi koje je Izrael bacio na Gazu nije eksplodiralo, što predstavlja dodatni rizik za Gazane koji bježe ili traže utočište. “Gaza je preplavljena neeksplodiranim ubojnim sredstvima koja uzrokuju katastrofalne ozljede,” kaže on.

Svi humanitarni radnici naglašavaju “nezamisliv i vjerojatno nepopravljiv” emocionalni utjecaj koji trpe Gazani, posebno djeca i pitaju se hoće li biti moguće zacijeliti ove rane i pripremiti ih za budućnost.

“Djeca ne mogu spavati, imaju noćne more i agresivno ponašanje. Sve što vide oko sebe je uništenje, bombardovanje, naredbe za evakuaciju, smrt… Postoje stotine djece koja su sama, koja čak moraju brinuti o svojoj mlađoj braći i sestrama jer su izgubili roditelje u bombardovanjima. A odrasli se osjećaju krivima jer ih boli vidjeti svoju djecu ovakvu i ne moći brinuti o njima, te ih svladavaju mračne misli i suicidalne misli. Ne znam šta će biti s ovim ljudima“, objašnjava palestinski psihijatar Yasser Abu Jamei iz GCMHP-a.

Clémence Lagouardat iz Oxfam Internationala objašnjava da je prioritet njene organizacije osigurati čistu vodu ljudima jer je većina infrastrukture i bunara uništena, teško oštećena ili se nalazi u nedostupnim područjima. “Gazani imaju, u najboljem slučaju, 20 litara vode dnevno po osobi, što ih prisiljava da biraju između kuhanja, pijenja ili pranja,” objašnjava ona. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da je između 50 i 100 litara po osobi dnevno potrebno za dostojanstven život. Lagouardat naglašava da je zdravstvena situacija katastrofalna zbog potpunog uništenja odvoda i cijevi, što povećava rizik od bolesti.

“Ni kap goriva nije ušla u Gazu od drugog marta. Nesiguran sistem higijene i sanitacije srušit će se za nekoliko sedmica ako Izrael ne dopusti dolazak goriva,” kaže ona. “Želimo prestati s krpanjem stvari i pružiti značajniju i održiviju podršku, ali da bismo to učinili, potrebno nam je da pomoć stigne i da humanitarni djelatnici mogu raditi sigurno. Potrebna nam je ta garancija kako bismo ublažili ekstremnu patnju cijelog stanovništva,” dodaje ona.

Sidhwa, volonterski hirurg u bolnici Nasser, objašnjava da medicinski centar racionira lijekove i da, ako se bombardovanje nastavi i broj ranjenih nastavi rasti, bolnica neće moći nastaviti primati pacijente. Kelleher iz NRC-a opisuje istu situaciju kada su u pitanju pekare. “Trenutno u Pojasu radi 16 pekara, ali one imaju dovoljno brašna za samo četiri dana. Nakon toga, ako se ništa ne dogodi, neće moći nastaviti peći kruh.”