Sukob Sjedinjenih Američkih Država i evropskog bloka unutar Vijeća za provedbu mira (PIC) u vezi sa imenovanjem novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Dok Washington kroz kandidaturu Italijana Antonija Zanardija Landija nastoji riješiti pitanje državne imovine radi plinskog monopola i ubrzati zatvaranje OHR-a, osovina Berlin–Pariz–London pruža oštar otpor, upozoravajući da bi preuranjeni odlazak međunarodne zajednice nagradio secesionističke politike i gurnuo zemlju u novu katastrofu

Zasjedanje Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u Sarajevu pretvorilo se u poprište dubokog geopolitičkog raskola između Sjedinjenih Američkih Država i vodećih evropskih prijestolnica. Dugogodišnja praksa prema kojoj su zapadni saveznici nastupali jedinstveno u Bosni i Hercegovini potpuno je ustupila mjesto otvorenim neslaganjima oko imenovanja novog visokog predstavnika.

Ostavka njemačkog diplomate Christiana Schmidta, koji je već duže vrijeme funkcionirao bez podrške nove vašingtonske administracije predvođene Donaldom Trumpom, otvorila je prostor za prekompoziciju odnosa unutar međunarodne zajednice, ali i otkrila radikalno suprotstavljene vizije o budućnosti i samom opstanku institucije OHR-a.

Za razliku od ranijih faza u kojima je fokus bio na izgradnji državnih institucija i sprovođenju demokratskih reformi, nova američka administracija postavlja pragmatične i ogoljene ekonomske interese na vrh svoje agende na Balkanu. Primarni cilj Washingtona u ovom trenutku jeste rješavanje pitanja raspodjele državne imovine, ali ne radi jačanja funkcionalnosti Bosne i Hercegovine, već radi uklanjanja pravnih prepreka za izgradnju plinovoda iz Hrvatske.

Preko tog infrastrukturnog projekta Amerikanci namjeravaju plasirati svoj tečni prirodni gas na tržište regiona i time osigurati energetski monopol. U takvoj konstelaciji snaga, pozicija visokog predstavnika posmatra se isključivo kao tranzicijski alat koji treba da obavi taj konkretan posao i pripremi teren za konačno zatvaranje OHR-a.

Kao svog favorita za izvršenje ovog zadatka, Sjedinjene Američke Države su istakle italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija. Njegovu kandidaturu zvanično je potvrdio američki državni sekretar Marco Rubio tokom saslušanja pred Odborom za vanjske poslove Kongresa, naglasivši da Washington želi vidjeti Italijana na čelu OHR-a kako bi se osigurala stabilnost i spriječile podjele.

Landi iza sebe ima bogatu diplomatsku karijeru, službovao je kao ambasador Italije u Beogradu i Moskvi, a trenutno predstavlja Suvereni red malteških vitezova pri Svetoj Stolici. Međutim, upravo njegove ranije diplomatske veze s Moskvom i Beogradom izazivaju ozbiljnu sumnju i podozrenje među zapadno orijentisanim evropskim državama.

Prema nezvaničnim informacija sa satnak au Sarajevu, američki pritisak na sjednici Vijeća za provedbu mira bio je direktan i nedvosmislen. Predstavnici delegacije iz Washingtona stavili su do znanja ostalim članicama da podršku OHR-u ne treba uzimati zdravo za gotovo i da izbor novog šefa te institucije mora biti završen odmah. Ipak, pokušaj nametanja italijanskog kandidata naišao je na čvrst i koordiniran otpor unutar evropskog bloka, koji predvode Njemačka, Francuska i Velika Britanija, uz podršku Evropske komisije.

Evropske diplomatske delegacije shvatile su američki ultimatum kao pokušaj potpunog istiskivanja utjecaja Brisela s Balkana. Njemačka je prva reagirala, insistirajući na tome da se nasljednik Christiana Schmidta mora izabrati isključivo konsenzusom, a ne preglasavanjem ili unilateralnim pritiscima. Iz Berlina je poručeno da prolongiranje odluke do kraja juna ne predstavlja nikakav problem i da Schmidt može ostati na funkciji dok se ne postigne stvarni dogovor.

Francuska je u potpunosti podržala njemački stav i aktivno uvela u igru svog kandidata, posebnog izaslanika za zapadni Balkan Renea Troccaza, s jasnom namjerom da na čelo OHR-a dođe osoba koja će primarno štititi evropske strateške interese. Britanska delegacija je dodatno oslabila američku poziciju naglašavanjem da konsenzus o novom lideru međunarodne zajednice mora biti postignut unutar same Evrope.

Ovaj diplomatski rat unutar Upravnog odbora PIC-a stvorio je i nove, privremene saveze na međunarodnoj sceni. Dok Italija čvrsto stoji iza svog diplomate, američku inicijativu su iz svojih razloga podržale Turska i Japan. Turska diplomatija je zadržala oprezniju poziciju, izbjegavajući javno licitiranje imenima, ali je naglasila da Ured visokog predstavnika mora zadržati puni kapacitet i da se bonske ovlasti ne smiju ukidati, što odražava njihovu zabrinutost za stabilnost države.

S druge strane, u cijelom procesu potpuno nedostaje uloga Moskve. Ruska Federacija je prije nekoliko godina prestala podržavati i finansirati OHR, zbog čega se izbor novog predstavnika više i ne pokušava potvrditi u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, već se cjelokupna odluka donosi isključivo unutar Upravnog odbora PIC-a.

Suštinski sukob između Amerike i Evrope ne vodi se samo oko imena i biografija kandidata, već oko radikalno različitog viđenja opasnosti koje prijete Bosni i Hercegovini. Dok Washington smatra da je proces izgradnje države završen i da institucije treba ugasiti nakon rješavanja energetskih pitanja, evropske države upozoravaju da je zemlja i dalje izložena ozbiljnim unutrašnjim i vanjskim prijetnjama. Gašenje OHR-a u ovom trenutku značilo bi prepuštanje terena destruktivnim političkim snagama koje već decenijama rade na razgradnji državnog tkiva.

Najveća opasnost dolazi od secesionističke politike u Republici Srpskoj, predvođene vladajućim SNSD-om i Miloradom Dodikom. Konstantne najave otcjepljenja i uništavanja državnih institucija direktan su nastavak ratnih ciljeva iz devedesetih godina, koji su uključivali masovne progone i etničko čišćenje. Srpski nacionalisti već godinama agresivno zahtijevaju zatvaranje OHR-a jer su svjesni da bi bez međunarodnog mehanizma nadzora i upotrebe bonskih ovlasti imali slobodne ruke za dovršetak svog separatističkog projekta. Pored toga, destabilizaciji doprinose i hrvatske nacionalističke strukture okupljene oko HDZ-a, koje kroz zahtjeve za trećim entitetom i segregaciju stanovništva na etničkoj i religijskoj osnovi konstantno slabe funkcionalnost zajedničke države.

Da bi se OHR uopšte mogao zatvoriti, potrebno je ispuniti striktne uslove iz programa pet plus dva, među kojima je ključno pronalaženje održivog i prihvatljivog rješenja za podjelu državne i vojne imovine između države i nižih nivoa vlasti. S obzirom na to da lokalne vlasti u Republici Srpskoj odbijaju priznati državu kao titulara te imovine, ustavna i politička kriza je permanentna, što onemogućava bilo kakav unutrašnji dogovor bez arbitraže visokog predstavnika.

U jeku ovih opasnih diplomatskih igara, bivši visoki predstavnik Valentin Inzko uputio je otvoreno pismo javnosti i međunarodnim akterima, upozoravajući na katastrofalne posljedice eventualnog popuštanja pod pritiscima i gašenja OHR-a. Iz svog dvanaestogodišnjeg iskustva na čelu ove institucije, Inzko je dekonstruirao tezu da prisustvo međunarodne zajednice blokira unutrašnji dogovor domaći političara ili usporava evropski put Bosne i Hercegovine. Naprotiv, međunarodni nadzor smeta isključivo onim snagama koje žele izazvati paralizu sistema kako bi država odumrla sama od sebe.

Upozorenja koja dolaze od iskusnih diplomata ukazuju na to da bi odlazak OHR-a bez potpunog rješavanja ustavnih problema i pitanja imovine neizbježno gurnuo zemlju u novi, vjerovatno oružani sukob. Destruktivne politike ne reagiraju na apele i kompromise, već isključivo na autoritet bonskih ovlasti koje jedine mogu deblokirati državne institucije kada se suoče s ultimatumima i ucjenama.

Pitanje izbora novog visokog predstavnika stoga nadilazi okvire običnog kadrovskog rješenja i postaje test moralne i političke odgovornosti savremenog svijeta. Ukoliko bi međunarodna zajednica prihvatila ubrzano gašenje OHR-a radi kratkoročnih energetskih i ekonomskih profita, to bi značilo direktno nagrađivanje secesionističkih projekata i kapitulaciju pred politikama koje su odgovorne za ratne zločine i genocid. Takav ishod poslao bi poruku da se agresivni nacionalizam na kraju isplati, čime bi se obesmislile sve žrtve i višedecenijski napori na izgradnji mira.

Bosna i Hercegovina, koja je nekada predstavljala ponos i uspješan primjer međunarodne intervencije, srlja prema destabilizaciji ukoliko Evropa poklekne pred geopolitičkim ambicijama Washingtona i dopusti gašenje jedine institucije koja garantuje očuvanje njenog suvereniteta.