Njemačkom vođi bilo je ključno osigurati Balkan prije plana invazije na Sovjetski Savez (Operacija Barbarossa), a Jugoslavija, kao dobavljač poljoprivrednih proizvoda i strateška tačka, bila je važan dio te slagalice.
Kraljevina Jugoslavija pristupila je Trojnom paktu – savezu nacističke Njemačke, fašističke Italije i Japanskog Carstva – 25. marta 1941. godine, u trenutku kada je Drugi svjetski rat već zahvatio Evropu. Potpisivanje sporazuma u Beču, kojeg su ispregovarali premijer Dragiša Cvetković i regent knez Pavle Karađorđević, bilo je odgovor na snažan pritisak Adolfa Hitlera.
Njemačkom vođi bilo je ključno osigurati Balkan prije plana invazije na Sovjetski Savez (Operacija Barbarossa), a Jugoslavija, kao dobavljač poljoprivrednih proizvoda i strateška tačka, bila je važan dio te slagalice.
Hitler je Jugoslaviji ponudio uslove kakve druge članice pakta nisu dobile: garantovani teritorijalni integritet, oslobođenje od vojne pomoći Osovini, zabranu prolaska trupa preko njene teritorije i obećanje razmatranja zahtjeva za Solun. Pregovori su započeli početkom 1941., a nakon sastanka s Hitlerom četvrtog marta, knez Pavle, svjestan vojne slabosti zemlje, pristao je na pakt. Krunski savjet odobrio je odluku 20. marta, unatoč ostavkama trojice ministara, a potpis je uslijedio pet dana kasnije u dvorcu Belvedere. Njemačku su predstavljali Joachim von Ribbentrop, Italiju Galeazzo Ciano, a Japan Hiroshi Ōshima.
Iako je diplomatija privremeno uspjela, narod nije prihvatio savez s Osovinom. Samo dva dana nakon potpisa, 27. marta, izveden je puč pod vodstvom generala Dušana Simovića, uz podršku naroda i dijela vojske. Demonstracije s geslom “Bolje rat nego pakt” odjekivale su Beogradom, a nova vlada odbacila je pakt.
Ovaj čin razbjesnio je Hitlera, koji je šestog aprila pokrenuo invaziju na Jugoslaviju. Aprilski rat završio je kapitulacijom 17. aprila, a zemlja je podijeljena među silama Osovine.
