Na Dan općine, Vojnić je pokazao ono što mnogi samo prizivaju: mir, suradnju i političku volju. Bošnjački saborski zastupnik Armin Hodžić nagrađen za konkretnu pomoć, ali i prepoznat kao simbol manjinske politike koja ne bježi od odgovornosti. Međutim, nekima je to previše rada pa “šukaju” iz sjene svoje pasivnosti
U vremenu kada se priča o suživotu često koristi samo kao politička fraza, Općina Vojnić je ponudila nešto više – stvarni prizor onoga što Bosna i Hercegovina pokušava biti, a Hrvatska ponekad zaboravi da osigurava i podržava. Na svečanosti Dana Općine Vojnić, pred institucijom na kojoj vihore tri zastave – hrvatska, bošnjačka i srpska – saborski zastupnik Armin Hodžić održao je govor koji je u sebi nosio i kurtoaznu čestitku i smisao konkretnih projekta, ali i političku volju i, možda najvažnije, suštinu značaja kada nacionalne zajednice odluče zajedno da grade – i da ostanu zajedno.
„To je jedina takva zgrada sa takve tri zastave općenito u Hrvatskoj, a vjerujem i šire“, kazao je Hodžić tokom svečanosti u Vojniću gdje je primio Zahvalnicu Općine Vojnić za zalaganje i dostupnost u rješavanju komunalnih i infrastrukturnih problema.
VIŠE O TEMI: Armin Hodžić nagrađen u Vojniću: Tri zastave, jedno srce na Dan općine
„Ona pokazuje vašu snagu zajedništva. Pokazuje da se bez obzira na pripadnost nacionalnu ili vjersku – može živjeti zajedno, ali još važnije, može se graditi zajedno.“
POLITIČKA TURNEJA ILI DRUŠTVENA STRATEGIJA?
Međutim, zlonamjernicima kojima je do sada jedina strategija bila nerad i permanentna svađa Hodžićev angažman je previše. Kažu – sve je podredio sebi. Drugi pak vide ono što je vidljivo s terena: konkretne projekte, kupljene kulturne centre, podršku udžbenicima bosanskog jezika, budućnost u kojemu su asfaltirane ceste u Gunji i Vojniću i drugim sredinama u kojima Bošnjaci žive. No ključ je možda upravo u onome što smeta najviše: aktivnost. Jer pasivnost je bila udobnija mnogima, osobito onima koji znaju “šuknuti” ispod stola, kao svekrva koja snahi ne da da diše, ali ni da ode.
Dok oponenti iz sjene nastoje stvoriti dim o “samopromociji”, Hodžić pokazuje da se zajednica ne može graditi, a ni aktvirati u svojem punom potencijalu u tišini. Njegova permanentna politička turneja, dakle, dolazi nakon duge vožnje kroz devet godina političke šutnje Bošnjaka u Hrvatskoj. Sad kada se neko konačno javlja, problem nije u njegovoj vidljivosti, nego u našoj navici da slušamo šapat i budemo nevidljivi.
U istoju sedmici kada saborski zastupnik u Vojniću govori o značaju mira i suživota, istovremeno na nacionalnim scenama i Hrvatske i Bosne i Hercegovine gledamo zamorno vrtloženje političkih svađa, puzajućih recesija i secesija i stalnih zabijanja autogolova. U tom ambijentu, Vojnić sa svojom simbolikom tri zastave djeluje kao kontrapunkt – ne samo za BiH, već i za Hrvatsku. Jer ako Bošnjaci, Srbi i Hrvati na granici, u maloj općini s velikim srcem, mogu zajedno, šta je onda izgovor onima u glavnim gradovima?
VOJNIĆ KAO OPOMENA, NE IZUZETAK
I možda upravo zato Vojnić izaziva. Jer ako može tamo – zašto ne bi moglo svugdje? Ako se projekti mogu realizirati u koordinaciji s Vladom RH, ako lokalni načelnik i manjinski saborski zastupnik mogu funkcionirati kao most, ako se tri zastave mogu gledati bez straha – onda više ništa nije izgovor.
Vojnić time nije samo priča o jednoj općini. To je ogledalo one ideje na kojoj počiva Bosna. U vremenu u kojem su i BiH i Hrvatska ranjene polarizacijama, etničkim tenzijama i ciničnim političkim kalkulacijama – u Vojniću je danas signalizirano da može i drugačije. I to ne teorijski – već praktično, institucionalno i – najvažnije – ljudski.
