Kada je nakon 12 godina provedenih u Istanbulu 1873. godine došao u Tuzlu, dr. Šerbić je pokrenuo akciju za izgradnju prve zdravstvene ustanove – hastahane, u ovom dijelu Bosne. Hastahana je kao vakufska bolnica otvorena u jesen 1874. godine, što je značilo i začetak organizirane zdravstvene zaštite u tuzlanskom kraju.

Sve do polovine 19. stoljeća na teritoriji Bosne i Hercegovine skoro da nije bilo obrazovanih ljekara, a stanovništvo se uglavnom liječilo narodnim metodama ili uz pomoć poput travara, berbera, narodnih ljekara. Nije bilo visokoškolskih ustanova, tako ni onih medicinskih, pa su Bošnjaci medicinske nauke mogli izučavati samo u drugim dijelovima carstva.

Tek je posljednji carski namjesnik u Bosni, čuveni Topal Osman-paša, poslao prve Bošnjake na studij medicine u Istanbul. Bili su to doktori Mehmed Šerbić i Zarif Skender. Skender je nakon završenog studija ljekarsku praksu započeo u Novom Pazaru, a dr. Šerbić, rođeni Sarajlija, odabrao je Tuzlu, u kojoj su do tada postojali samo tragovi o povremenom radu ljekara.  

Kada je nakon 12 godina provedenih u Istanbulu 1873. godine došao u Tuzlu, dr. Šerbić je pokrenuo akciju za izgradnju prve zdravstvene ustanove – hastahane, u ovom dijelu Bosne. Hastahana je kao vakufska bolnica otvorena u jesen 1874. godine, što je značilo i začetak organizirane zdravstvene zaštite u tuzlanskom kraju. Ova bolnica sastojala se od osam prostorija, uključujući četiri sobe za pacijente, ordinaciju, bolesničku kuhinju i sobu za bolničare. Iako je Hastahana bila skromnih kapaciteta, njeno otvaranje predstavljalo je veliki korak u zdravstvenoj zaštiti u Tuzli i okolici.

I danas u Tuzli postoji objekt poznat kao Hastahana, smješten u Ulici dr. Mehmeda Šerbića, koji svjedoči o povijesti prve bolnice i prvog školovanog ljekara u ovom gradu.

Šerbić se osim ljekarskog posla angažirao na edukaciji i borbi protiv praznovjerja, nadri-ljekara i predrasuda. Držao je predavanja i pokretao akcije za poboljšanje općeg zdravlja, posebno u vrijeme epidemija poput kuge, kolere i malarije. Takođe, kao narodni zastupnik, zalagao se za komunalnu higijenu, zdravu ishranu i razvoj preventivne zdravstvene zaštite.

Kada je Austro-Ugarska Monarhija anektirala Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, dr. Šerbić je morao nostrificirati svoju diplomu, što je učinio u Beču 1879. godine. Iako je Hastahana bila u funkciji samo do 1884. godine, kada je izgrađena nova, modernija bolnica, Šerbić je nastavio svoju misiju. Godine 1886. osnovana je Općinska bolnica u Tuzli, u kojoj je dr. Šerbić obavljao dužnost glavnog gradskog liječnika.

Pored svog ljekarskog rada, dr. Šerbić bio je i aktivan u društvenom životu. Utemeljio je mislimansku čitaonicu (kiraethanu), bio njen predsjednik i osnivač, te je radio na njenom razvoju sve do njenog gašenja 1914. godine. Također, 1892. godine obavio je hadždž, gdje je dobio nadimak Hadži-efendija, koji je bio poznat u cijeloj sjevernoj Bosni.

Dr. Šerbić bio je oženjen Fatimom Azabagić, a zajedno su imali osmero djece, od kojih su troje završili fakultete u Pragu i Beogradu. Njegova kćerka Hiba Šerbić, prva je Bošnjakinja koja je maturirala u Tuzli, a na Medicinskom fakultetu u Beogtradu diplomirala je 1939. godine i postala cijenjeni ljekar.

Dr. Hiba Šerbić-Ramadanović nastavila je medicinsku tradiciju u porodici, obnašajući mnoge važne funkcije, uključujući vođenje Prve interne klinike u Sarajevu. Za svoj rad dobila je brojne nagrade i priznanja u bivšoj državi.