Kako genocidi završavaju? U većini slučajeva postoje dvije opcije. Ili počinioci ostvare svoj cilj, ili ih vojna sila zaustavi pa uslijedi pozivanje na odgovornost

Godine 1904. Carska njemačka vojska započela je kampanju koja je zamalo zbrisala narode Herero i Nam u tadašnjoj Njemačkoj Jugozapadnoj Africi, današnjoj Namibiji, kroz smrtonosna protjerivanja u pustinju, zatvaranje u logore za prisilni rad i direktna ubistva. Niko nije intervenirao. Godine 1915. Osmansko carstvo je ili poubijalo ogroman broj Armena koje je nastojalo ukloniti iz srca Anadolije, ili je uzrokovalo njihovu smrt prisilnim marševima. Slabi pokušaji da se bivši osmanski šefovi države pozovu na odgovornost brzo su napušteni. Turska do danas negira ovaj genocid.

Nasuprot tome, pošto je nacistički režim poražen u Drugom svjetskom ratu, njegov genocid nad Jevrejima i drugi masovni zločini presuđeni su u Nirnbergu. Drugi genocidi koji su također završili vojnim porazom počinitelja, poput onog u Kambodži 1979, u Ruandi 1994. i u Bosni 1995. godine, kulminirali su nekom vrstom polaganja računa, koliko god zakasnjelom i nepotpunom. Negiranje onoga što se dogodilo tako je postalo nemoguće.

U ranijem slučaju genocida koji su “uspjeli” zbog nekažnjivosti u to vrijeme ili nedostatka naknadne odgovornosti, država počinilac nastavila je imati korist od svojih zločinačkih akcija. Izum i kodifikacija koncepta genocida nakon Drugog svjetskog rata imali su za cilj spriječiti nastavak ove dinamike nekažnjivosti i profita.

Ono što gledamo kako se odvija u Gazi, gdje je Izrael optužen pred Međunarodnim sudom pravde za počinjenje genocida nakon napada Hamasa sedmog oktobra, čini se da nagovještava novu budućnost za ovaj zločin.

To je budućnost u kojoj bi druge nacije ili lideri mogli imati podsticaj da provode genocidne politike, znajući ne samo da će se izvući sa ubistvom, već da bi od toga mogli imati i koristi. To je budućnost u kojoj bi zemlje i međunarodne organizacije, koje su bile posvećene zaustavljanju i kažnjavanju genocida, mogle dati dozvolu za njegovo ponavljanje.

Otkako je trenutni prekid vatre u Gazi stupio na snagu 10. oktobra, a plan predsjednika Trumpa u 20 tačaka podržalo Vijeće sigurnosti 17. novembra, u izraelskim napadima ubijeno je više od 1.000 palestinskih civila. Vojska sada kontroliše skoro 70 posto Pojasa. Dva miliona Palestinaca, koji su ranije živjeli u jednom od najgušće naseljenih područja na svijetu, sada su zbijeni na trećini te teritorije, pokušavajući preživjeti u razorenim prostorima bez najosnovnije humanitarne infrastrukture.

Nakon prekida vatre i razmjene izraelskih talaca za palestinske zatvorenike, sredinom januara počela je Faza 2 Trumpovog plana, koja ima za cilj potpunu demilitarizaciju i obnovu Pojasa, čime bi upravljalo prelazno tehnokratsko palestinsko tijelo. Proces nadgleda međunarodni Odbor za mir kojim predsjedava Trump. Dugoročno gledano, Trumpova administracija je govorila o stvaranju futurističke “Nove Gaze” vrijedne više milijardi dolara, a prema izvještajima planira izgraditi i veliku vojnu i kadrovsku bazu za multinacionalne snage. To će neumitno osuditi Palestince u Gazi na ulogu građevinskih radnika i pružalaca usluga za bogate koji naseljavaju ono što je nekada bila njihova zemlja.

Kako smo došli dovde?

Izraelsko političko i vojno rukovodstvo izvelo je operaciju u Gazi u kojoj je ubijeno najmanje 70.000 ljudi (što sada priznaje i izraelska vojska), od kojih su većina civili; ranjeno je blizu 200.000; dok je ogroman broj ljudi umro posredno zbog potpunog uništenja medicinskih ustanova, stambenih objekata i infrastrukture, kao i zbog uskraćivanja hrane i čiste vode. Kao što sam napisao u julu 2025. godine, kao stručnjak za genocid vjerujem da je ovo bio usklađen pokušaj da se Palestinci u Gazi unište, u cjelini ili djelomično, te da je operacija stoga dostigla visoku granicu definicije ovog zločina prema Konvenciji o genocidu iz 1948. godine.

Izrael se vjerovatno neće suočiti sa odgovornošću za svoje postupke. Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje gospodina Netanyahua i njegovog bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, kao i za zvaničnika Hamasa za kojeg se ispostavilo da je ubijen. Sjedinjene Američke Države pokušale su podrivati ovaj sud, a Netanyahu je u više navrata posjetio Bijelu kuću kako bi, između ostalog, navodno pokušao nagovoriti Trumpa da pokrene napad na Iran. Međunarodni sud pravde, pred kojim je Južna Afrika pokrenula odvojeni postupak protiv Izraela, na kraju bi mogao proglasiti Izrael krivim za genocid, ali implikacije takve presude ostaju nejasne sve dok Izrael uživa podršku SAD-a u Vijeću sigurnosti UN-a, koje djeluje kao izvršna ruka Međunarodnog suda pravde.

I tako izraelski lideri vjerovatno neće odgovarati, osim ako ih u nekom trenutku ne izruči nova izraelska vlada koja ne želi da im sudi u Izraelu, a želi vratiti međunarodni ugled nacije. Ta mogućnost je mala. Zaista, Trumpov plan u 20 tačaka praktično zaobilazi svaku moguću odgovornost ili kaznu za autore ovog zločina obećavajući svijetlu budućnost svima uključenima, iako pozivi na vraćanje privida normalnosti za Palestince teško da će naići na veliku naklonost u trenutku kada su Izrael i njegovi saveznici angažovani na izgradnji idealnog grada. Koja bi bila svrha podgrijavanja starih optužbi kada je na pomolu vrli novi svijet?

Istina je da se Izrael suočava sa sve većom globalnom izolacijom i neodobravanjem među Amerikancima širom političkog spektra, ali to je upravo ono što bi sjajni planovi za novu Gazu mogli ublažiti ili čak preokrenuti: uvjeravanjem dekoncentrisane javnosti u zabrinutom svijetu da je pitanje Gaze riješeno na svačije zadovoljstvo.

Trumpov plan, ako se njegova vizija ikada ostvari, značio bi da bi američka vlada ili američki poslovni ljudi koji rade u njeno ime prodavali prava na zakup i izgradnju na zemljištu oduzetom od njegovih stanovnika, čija se vrijednost očekuje da ode u nebesa.

Skupina nekretninskih mogula, vjerovatno uključujući Jareda Kushnera, Stevea Witkoffa i samog Trumpa, ili kompanije koje oni promovišu, na taj bi način ostvarila finansijsku blagodat za firme i investitore, pretvarajući brisanje Pojasa u međunarodnu priliku za ulaganje.

Dok bi obalom dominirale vrhunske nekretnine sastavljene od tornjeva mješovite namjene namijenjenih, po svemu sudeći, stranim kupcima i turizmu, donoseći profit graditeljima, Palestincima će stanovanje na onome što je nekada bila njihova zemlja gotovo sigurno postati cjenovno nedostupno. Plan ne samo da će praktično izbrisati historiju i društvo Gaze, već će je pretvoriti i u ekonomiju slobodnog tržišta za strane korporacije kojima se nude “nevjerovatne prilike za ulaganje”, kako se izrazio Kushner.

Izgradnja takozvane Trumpove Rivijere ovisila bi o tome hoće li Saudijska Arabija i zaljevske države uložiti ogromne količine novca uz obećanje da će osigurati još čvršće strateške i ekonomske veze sa Sjedinjenim Državama. Za sada su Saudijska Arabija i Katar, kao i Turska, Egipat i Indonezija, pokazali interes pridruživanjem Trumpovom Odboru za mir. Kako Odbor za mir učvršćuje kontrolu, a Gaza se ponovo izgrađuje, Izrael bi napravio još jedan korak u svom dugoročnom cilju uništavanja nada Palestinaca u kraj izraelske okupacije njihovih teritorija.

Druge nacije, time što odbijaju pozvati Izrael na odgovornost, takođe će imati koristi. Njemačka je drugi najveći snabdjevač Izraela oružjem nakon Sjedinjenih Država i potpisala je velike ugovore o kupovini vojne tehnologije od Izraela. Njemačka se pred Međunarodnim sudom pravde brani od optužbi Nikaragve da pomogla genocid u Gazi finansiranjem Izraela i ukidanjem pomoći UN-ovoj agenciji za palestinske izbjeglice (UNRWA), tako da ima svaki politički i ekonomski interes da to pitanje sklone s dnevnog reda. (Njemačka je negirala ove optužbe).

Vjeruje se da je Ujedinjeno Kraljevstvo koristilo svoje vojne baze na Kipru za podršku Izraelu i trudi se da poboljša svoje odnose sa Sjedinjenim Državama. Francuska pokušava održati svoj politički uticaj na Levantu i preći preko pitanja genocida u Gazi, o čemu će, prema riječima predsjednika Emmanuela Macrona, odlučiti “historijari, kada za to dođe vrijeme”.

I Izrael ima koristi. Iako su neke evropske vlade otkazale ugovore o oružju i uvele sankcije izraelskim odbrambenim firmama kao odgovor na izraelsko nasilje u Gazi, posao za izraelsku namjensku industriju ostao je živahan. Izraelska prodaja oružja u izvozu porasla je prošle godine za 30 posto u odnosu na 2024. godinu, na rekordnih 19,2 milijarde dolara, prema izraelskom finansijskom portalu Calcalist. Testiranje oružanih sistema u borbi na području Gaze služi kao prodajni adut, objavio je Calcalist. Drugim riječima, sijanje uništenja donosi profit.

Za sada, nekažnjivost Izraela omogućit će njegovim jevrejskim građanima da nastave ignorirati genocid, čije će posljedice biti produbljivanje degradacije izraelske etike i morala, erozija vladavine prava, interno policijsko nasilje nad palestinskim i jevrejskim građanima te države, kao i podrivanje onoga što je ostalo od izraelske demokratije. Pored toga što su lišene bilo kakve pravde i odgovornosti za svoje patnje, žrtve izraelskih akcija u Gazi nastavit će živjeti u užasnim uslovima, pod vojnim nadzorom i sa veoma ograničenim perspektivama za budućnost.

Otkako je ministar odbrane Israel Katz u julu prošle godine navodno objavio da Izrael planira uspostaviti “humanitarni grad” u južnom dijelu Pojasa Gaze, stvarni uslovi na terenu su se samo pogoršali. Čini se zamislivim da će Trumpov plan olakšati međunarodne snage uz pomoć palestinskog sigurnosnog osoblja i izraelske vojske (IDF) kako bi zatvorili stanovništvo u takve gradove, iz kojih će moći izlaziti samo da bi opsluživali bogate stanovnike takozvane Nove Gaze. U onim prostranim dijelovima Pojasa koji ostaju pod izraelskom kontrolom vjerovatno će biti posađena nova uspješna jevrejska naselja.

Trump je rekao da će Odbor za mir koji stoji iza ove transformacije u nekom trenutku sarađivati sa Ujedinjenim nacijama, ali se mnogi plaše da će to podriti ovu svjetsku organizaciju. Jedan od efekata ove promjene u poslijeratnom poretku bio bi pražnjenje međunarodnog humanitarnog prava i dva međunarodna suda osnovana za njegovo očuvanje, čime bi se osiguralo da bilo kakve nade u privođenje izraelskih kreatora politike pravdi ostanu ništa više od puste želje, dok bi se drugim nacijama poslalo signal da će i njima nekažnjivost biti dostupna.

Neki mogu tvrditi da je slučaj Gaze specifičan jer Izrael uživa jedinstvenu međunarodnu poziciju zahvaljujući svom čvrstom savezništvu sa Sjedinjenim Državama i oslanjanju na naslijeđe Holokausta. Možda druge države ne mogu očekivati da budu nagrađene i možda će čak biti kažnjene za genocid. Pa ipak, ono što danas vidimo postavlja vanredan presedan, onaj koji ima potencijal da podrije čitavu pretpostavku genocida kao zločina kažnjivog po međunarodnom pravu nakon Drugog svjetskog rata.

Ako se planovi koji se trenutno razrađuju za Gazu nastave realizovati, genocid bi neke nacije mogle početi smatrati legitimnim i profitabilnim nastavkom politike drugim sredstvima. U najmanju ruku, druge nacije koje budu imale koristi na neki način od genocida mogle bi imati manje vjerovatnoće da će buduće počinioce pozivati na odgovornost. Raphael Lemkin, čovjek koji je skovao ovaj termin 1944. godine i borio se za usvajanje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida četiri godine kasnije, nadao se da će spriječiti upravo ovakav ishod. Ovo bi vrlo lako mogla biti budućnost genocida.

Omer Bartov je profesor studija Holokausta i genocida na Univerzitetu Brown; ovaj je tekst napisao za New York Times