Dok se Međunarodni krivični sud suočava sa sankcijama Washingtona i smjenom glavnog tužioca Karima Khana, zapadne sile radije biraju birokratske izgovore nego hapšenje svojih saveznika. Pozivanje na „željezne zakone“ sile i moći nije stvarni opis svijeta, već unaprijed pripremljen alibi država koje svjesno odbijaju sprovoditi međunarodno pravo
Živimo u stvarnom svijetu, kojim vladaju sila i moć prema željeznim zakonima na snazi od početka vremena. Rečenica koju je izgovorio savjetnik Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost, Stephen Miller, nastoji zvučati kao dijagnoza i nalikuje onoj Tukididovoj („Jaki čine ono što mogu, slabi pate ono što moraju“), koju se danas citira kao formulu za objašnjenje da se međunarodni poredak mijenja pod našim nogama.
Navodni realizam predstavlja se kao suprotnost fantastici jer tvrdi da vidi svijet onakvim kakav jeste, bez iluzija i ideologije. Ali fantastika, govori nam Iris Murdoch, nije sanjarenje o onome čega nema, nego izgradnja narativa koji nas oslobađa obaveze da gledamo, možda zato što ne želimo vidjeti da iza tog željeznog zakona stoji neko ko o njemu odlučuje.
U stvarnom svijetu, naprimjer, jedanaest visokih zvaničnika Međunarodnog krivičnog suda ima blokirane račune na osnovu izvršne uredbe Donalda Trumpa, uz otvorenu ofanzivu državnog sekretara Marca Rubija, koji se i ne trudi prikriti svoju namjeru, te predsjedničku izjavu da Benjamin Netanyahu neće biti uhapšen na američkom tlu.
Logika je perverzna. Washington se ne povlači iz svijeta: on želi drugi svijet. Ono što Rubio nastoji razmontirati nije međunarodni poredak sam po sebi, već jedan konkretan, liberalni i univerzalistički, poredak zakona koji nastoji važiti jednako za sve. U međuvremenu, finansira se naklonjena evropska civilna infrastruktura kako bi izronila njegova alternativa: transnacionalna civilizacijska desnica s vlastitom idejom o tome ko pripada Zapadu, a ko ne.
Ovaj suparnički internacionalizam stavlja na MKS metu jer on, sa svim svojim ograničenjima, utjelovljuje univerzalnost protiv koje se bori. Međutim, valja se zapitati koliko ta univerzalnost vrijedi onog dana kada bude stavljena na ispit. Sud je odradio svoj dio posla: izdao je naloge za hapšenje Vladimira Putina i Netanyahua. Ali države se nisu pomaknule. Sud bez vojske posuđuje ruke vlada koje su se zaklele da će sprovoditi njegove odluke; a te vlade, evropske, radije biraju tehničkalije, izgovor ili crveni tepih nego hapšenje saveznika.
Ofanziva protiv MKS-a ne dolazi samo iz Washingtona. U petak je Skupština država članica koje su ga osnovale smijenila tužioca Karima Khana, čovjeka koji je potpisao naloge protiv Putina i Netanyahua. Razlog: optužba za neprikladno seksualno ponašanje koju interna istraga nije uspjela razjasniti, a koju troje sudija, prema strožijem kriteriju krivičnog prava, nije smatralo dokazanom.
Ne tvrdim da je optužba lažna: postoji žena koja ostaje pri njoj i zaslužuje da bude saslušana. Tvrdim nešto što je sasvim spojivo s mogućnošću da je optužba tačna: da trenutak odabran za njeno rješavanje govori više o državama nego o Khanu. Isti oni koji ne sprovode nalog protiv Netanyahua sada sklanjaju tužioca koji ga je potpisao, rješavajući kadrovsko pitanje s mirnom savješću nekoga ko se bavi pukom birokratijom.
Palestinski esejista Abdaljawad Omar to naziva „moralnom glupošću“. To se odnosi na način na koji se onaj ko zna sve (ko je potpisao naloge, protiv koga i zašto su smetali) uspijeva postaviti tako da djeluje razumno i da se ne osjeća krivim ni za šta, dok odbija progoniti priznate ratne zločince. Stvaramo vlastite narative kako bismo prestali vidjeti, kako bismo smjenu pretvorili u slučajnost, ali sud ne pada zato što se neki bankovni računi zamrznu sami od sebe. Željezni zakon nije opis svijeta: to je unaprijed pripremljeni alibi onih koji će odlučiti kakav će biti naš.
IZVOR: El Pais
