Roman je izašao u proljeće 1925. godine, a iako nije privukao široku publiku, oduševio je neke od najvećih književnih imena tog vremena. Fitzgerald nije doživio slavu za života. Umro je u 44. godini od srčanog udara, što je bila posljedica neobuzdanog alkoholizma
Prije tačno sto godina, desetog aprila 1925. godine, američki izdavač Scribner’s objavio je roman „Veliki Gatsby“ F. Scotta Fitzgeralda, danas jednog od najvećih klasika 20. stoljeća. Iako je danas sinonim za američku književnost i „lude dvadesete“, roman je u vrijeme izdavanja doživio mlake kritike i slabašan komercijalni uspjeh. U prvoj godini prodano je samo 20.000 primjeraka, a Fitzgerald je umro 1940. vjerujući da su njegov život i karijera propali. No, nakon njegove smrti, „Veliki Gatsby“ doživio je pravi preporod, postao dio školskog kurikuluma u Americi te inspirirao brojne teatarske i filmske adaptacije.
Gatsby, friški bogataš, lik čije bogatstvo potiče iz doba prohibicije, oličenje je korupcije idealizma temeljenog na američkim mitovima o samodostatnosti i neograničenim mogućnostima. Njegova priča, smještena na izmišljeni otok West Egg, inspiriran stvarnim Long Islandom, prikazuje svijet raskošnih zabava, ljubavnih trokuta i potrage za nedostižnim snovima.
Roman je izašao u proljeće 1925. godine, a iako nije privukao široku publiku, oduševio je neke od najvećih književnih imena tog vremena. T.S. Eliot, Gertrude Stein i Edith Wharton prepoznali su njegovu genijalnost, a Eliot je čak izjavio da „Veliki Gatsby“ predstavlja “prvi korak koji je američka fikcija napravila od Henryja Jamesa”. Ipak, Fitzgerald nije doživio slavu za života. Umro je u 44. godini od srčanog udara, što je bila posljedica neobuzdanog alkoholizma, ostavivši za sobom naslijeđe koje će tek kasnije biti prepoznato.
U djelu „Echoes of the Jazz Age“, objavljenom 1931. godine, Fitzgerald je opisao svoje vrijeme kao “doba čuda, doba umjetnosti, doba ekscesa i doba satire”. Dvadesete godine, prije nego što je slom berze 1929. označio kraj tom razdoblju, bile su obilježene duhom vječne zabave. “Bili smo najmoćnija nacija. Ko nam je još mogao govoriti šta je moderno i šta znači zabava?”, pisao je Fitzgerald u „The Crack-Up“. Kao predstavnik “Izgubljene generacije” – skupine američkih pisaca odgojenih tokom Prvog svjetskog rata, koji su često tražili utočište u Evropi, poput Pariza Gertrude Stein i Ernesta Hemingwaya – Fitzgerald je utjelovio vitalistički, možda i samodestruktivni impuls romantičara, kasnije oživljen u rock generaciji.
Kritičar Cyril Connolly opisao ga je kao “mit, američku verziju Boga koji umire, Adonisa književnosti koji je rođen s početkom stoljeća i cvjetao u dvadesetima, da bi u tridesetima uvenuo i umro 21. decembra 1940. godine, tokom zimskog solsticija i kraja jedne ere”.
Radnja Velikog Gatsbyja prati ljeto na West Eggu, gdje Nick Carraway promatra život privilegiranih ljudi koji kruže oko zagonetnog Gatsbyja. Taj tajanstveni domaćin, čije su zabave legendarne, skriva prošlost i bogatstvo nejasnog porijekla. Njegova opsesija Daisy Fay Buchanan, udatom za Toma Buchanana, odražava Fitzgeraldovu vlastitu ljubavnu priču s Ginevrom King.
Ginevra, bogata nasljednica koju je upoznao u mladosti, inspirirala je ne samo Daisy, već i druge likove u njegovim djelima. Njihova veza, obilježena strastvenim pismima, prekinuta je zbog društvenih razlika – njena porodica nije odobravala siromašnog Fitzgeralda. Ginevra se udala za bogatog bankara tokom rata, ali nikad nije zaboravila pisca koji ju je idealizirao.
Nakon tog ljubavnog razočaranja, Fitzgerald upoznaje Zeldu Sayre, južnjačku aristokratkinju buntovnog duha i umjetničke ambicije. Njihova veza, započeta 1920. nakon uspjeha romana „This Side of Paradise“, bila je puna ekscesa, putovanja i alkohola. Zeldi, koja je odbila ulogu tradicionalne supruge, je kasnije dijagnosticirana shizofrenija, dok je Fitzgerald nastavio tonuti u alkoholizam. Njihova kći, Scottie, rođena 1921. godine, odrasla je u haotičnom okruženju sa roditeljima koji su živjeli između Long Islanda, Pariza i Hollywooda.
„Veliki Gatsby“ nije samo priča o ljubavi i gubitku – to je i kritika američkog sna, prikazana kroz raskošne kulise i prazninu likova. Gatsbyjev san o ponovnom osvajaju Daisy simbolizira nedostižnu sreću koju ljudi jure, često uzalud. Fitzgerald je to znao iz vlastitog iskustva.
Kao što piše Mario Vargas Llosa, citirajući autora: “Cijela poenta Gatsbyja je nepravda koja sprječava siromašnog mladića da se oženi djevojkom s novcem. Ta tema se ponavlja u mojim djelima jer sam je proživio.”
Sto godina nakon objave, „Veliki Gatsby“ ostaje svjedočanstvo početka moderne američke pripovijetke. Njegova melanholija, depresija i suptilna klasna borba odjekuju i danas, u svijetu koji još uvijek juri za obećanjima o boljem sutra.
Fitzgeraldova prerana smrt 1940. godine, praćena Zeldinom tragičnom sudbinom 1948. godine, učvrstila je njegov status legende – pisca čiji je život bio jednako dramatičan kao i njegova fikcija.
