Zajednička odbrambena deklaracija koju su potpisale Albanija, Hrvatska i Kosovo ima za cilj veću vojnu interoperabilnost i stratešku koordinaciju. Srbija je, kao odgovor, intenzivirala odbrambenu saradnju s Mađarskom i Slovačkom, pokušavajući konsolidirati vlastitu sferu utjecaja. Ovi razvoji nisu anomalije – oni su udžbenički primjeri ponašanja ravnoteže moći.
Zajednička odbrambena deklaracija koju su potpisale Albanija, Hrvatska i Kosovo ima za cilj veću vojnu interoperabilnost i stratešku koordinaciju. Srbija je, kao odgovor, intenzivirala odbrambenu saradnju s Mađarskom i Slovačkom, pokušavajući konsolidirati vlastitu sferu utjecaja. Ovi razvoji nisu anomalije – oni su udžbenički primjeri ponašanja ravnoteže moći.
NATO i EU proveli su dva desetljeća promovirajući integraciju, vladavinu prava i regionalnu saradnju. No danas balkanske države sklapaju nove vojne saveze izvan institucionalnih okvira, preoblikujući regionalni poredak kroz sirovu politiku moći. Povratak realizma nije teorijski – događa se na terenu, potaknut državama koje više ne vjeruju zapadnim institucijama da im one mogu osigurati sigurnost ili stabilnost.
Odgovor leži u eroziji povjerenja, kako u liberalne okvire tako i u sposobnost zapadnih institucija da upravljaju strateškom konkurencijom. Savezi koji se pojavljuju između Albanije, Hrvatske i Kosova s jedne strane, te približavanje Srbije Mađarskoj i Slovačkoj s druge, ne predstavljaju samo regionalne preorijentacije, već i odbacivanje liberalnog idealizma u korist realističnog pragmatizma.
Realizam uči da u anarhičnom međunarodnom sistemu države djeluju u svom interesu kako bi maksimizirale moć i osigurale opstanak. Savezi su alati pogodnosti – privremeni aranžmani sklopljeni radi suprotstavljanja prijetnjama ili pomicanja regionalnih ravnoteža. Upravo tome svjedočimo na Balkanu danas.
Zajednička odbrambena deklaracija koju su potpisale Albanija, Hrvatska i Kosovo ima za cilj veću vojnu interoperabilnost i stratešku koordinaciju. Srbija je, kao odgovor, intenzivirala odbrambenu saradnju s Mađarskom i Slovačkom, pokušavajući konsolidirati vlastitu sferu utjecaja. Ovi razvoji nisu anomalije – oni su udžbenički primjeri ponašanja ravnoteže moći.
Prvi put u desetljećima Balkan svjedoči oživljavanju vojnih blokova potaknutih etničkim identitetom, nacionalizmom i historijom. Ovo je strukturna promjena: ponovno pojavljivanje realističke logike u regiji gdje je liberalizam dugo tvrdio da je pobijedio. Pitanje više nije jesu li ovi savezi kompatibilni s ciljevima EU ili NATO-a, već imaju li te institucije još uvijek značaj u očima regionalnih aktera.
Ovi savezi razotkrivaju sve veću irelevantnost NATO-a i EU-a u balkanskoj sigurnosnoj arhitekturi. Unatoč tome što imaju članice na obje strane ovih novonastalih blokova, NATO nije konsultovan ni u jednoj od ovih inicijativa. EU, s druge strane, ostaje paralizirana unutarnjim podjelama i ne može govoriti jedinstvenim glasom o Kosovu ili Srbiji.
Liberalna teorija tvrdi da zajedničke norme i institucije smanjuju sukobe i stvaraju puteve za saradnju. No u praksi, ove institucije posrću pod teretom unutarnje licemjernosti i manipulacije elita. Mađarska, članica NATO-a i EU-a, produbljuje veze sa Srbijom – državom koja se izjašnjava kao neutralna – bez posljedica. Kosovo i Albanija koordiniraju vojnu integraciju pod okriljem NATO-a, ali bez sankcije.
Srž problema je u tome što je liberalni poredak ovisio o zajedničkoj predanosti pravilima. Kada ključni akteri počnu kršiti ili zaobilaziti ta pravila bez kazne, sistem gubi kredibilitet. Na Balkanu je ovaj gubitak kredibiliteta stvorio vakuum koji se ne popunjava saradnjom, već proračunom.
Šta će se dalje događati ovisi o tome kako će se ovi savezi razvijati – i kako će vanjske sile reagirati. Budućnost je puna nepoznanica i nepoznatog. Stoga moramo tražiti pokazatelje smjera u kojem će se odvijati ove promjene u operativnom okruženju.
Albanija, Hrvatska i Kosovo formaliziraju zajednički odbrambeni stav, potencijalno pozivajući druge prozapadne države da se pridruže. Srbija, Mađarska i Slovačka produbljuju koordinaciju, možda proširujući saradnju na razmjenu obavještajnih podataka i nabavku odbrambene opreme. NATO postaje interno fragmentiran, s članicama koje provode kontradiktorne politike. Etničke i nacionalističke napetosti rastu, stvarajući žarišta u Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori.
Prepoznajući rizik, NATO i EU ponovo uspostavljaju stratešku kontrolu. EU ubrzava pregovore o pristupanju s kandidatima sa Zapadnog Balkana, koristeći poticaje i sankcije za nametanje usklađenosti. NATO zahtijeva transparentnost i konsultacije za bilateralne odbrambene paktove. Cilj: spriječiti balkanizaciju samog NATO-a. To zahtijeva političku volju, koje trenutno nedostaje.
U obratu koji bi prije desetljeća bio nezamisliv, moguće je da se nazire geopolitički preokret. Pod budućom administracijom Donalda Trumpa, američka podrška Kosovu i Albaniji mogla bi oslabiti dok Washington prelazi na transakcijski angažman sa Srbijom – državom koju dugo privlače i Rusija i Kina. Nedavne kritike posebnog izaslanika Richarda Grenella na račun kosovskog vodstva i frustracije Trumpove ere s vladama usklađenima s EU-om, poput Albanije, sugeriraju da bi se američka politika mogla pomaknuti s principa na pragmatizam. U međuvremenu, Srbija bi mogla biti repozicionirana kao partner iz koristi za Washington, posebno u suprotstavljanju kineskom ekonomskom utjecaju ili stabiliziranju nestabilne regije kroz diplomaciju “čvrste ruke”.
Rusija će, sa svoje strane, nastaviti jačati svoju vezu sa Srbijom, ne samo zbog kulturne povezanosti, već kao zaštitu protiv širenja NATO-a i prodora EU-a. Albanija, čvrsto usidrena u NATO-u, ostaje izvan dosega Moskve – ali to samo izoštrava ruski fokus na destabilizaciju krhkog statusa quo u Bosni, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.
Balkan više ne funkcionira kao bojno polje za jasno definirane blokove. Umjesto toga, postaje zona strateške dvosmislenosti – gdje su savezi fluidni, lojalnostima se trguje, a velike sile djeluju manje kroz institucije, a više kroz selektivno pokroviteljstvo. NATO i EU, nekoć dominantni, postali su periferne figure u regiji gdje se pravila tiho prepisuju.
Balkan više nije priča o postkonfliktnoj integraciji. Sada je to pozornica predkonfliktnog usklađivanja. Liberalna vizija regije kao kohezivnog, stabilnog dijela Europe nadjačana je realističnim stvarnostima. Novi savezi odražavaju produbljeno nepovjerenje – ne samo između susjeda, već i prema institucijama koje su ih trebale štititi.
Ako NATO i EU ne mogu prilagoditi se ovoj promjeni – ako nastave tretirati regiju kao upravljanu periferiju – izgubit će posljednje uporište utjecaja. Realizam se vratio na Balkan. Zapad mora odlučiti želi li se suočiti s tom stvarnošću – ili biti nadjačan njome.
Zoran Ivanov je viši savjetnik u Institutu RINK u Ljubljani; ovaj je komentar napisao za današnji Daily Sabah
