Mavi Kan je predstavio je svoj treći studijski album, izdanje koje svjesno pomiče sevdah prema jazz-aranžmanu i autorskoj pjesmi i u kojem se najuvjerljivija mjesta čuju upravo tamo gdje aranžman radi posao.
Sinoć je u zagrebačkom klubu Boogaloo Mavi Kan premijerno uživo predstavio novi album “Future Sound of Sevdah”, izdanje koje je nastajalo gotovo deset godina i koje pokušava redefinirati odnos između tradicionalnog sevdaha i suvremenog autorskog izričaja. Riječ je o trećem studijskom albumu benda koji je 2007. započeo “OrnaMentalom” i nastavio “KaoSarajevom”, a sada se vraća u dijelom izmijenjenoj postavi i s primjetno izraženijim jazz senzibilitetom. Izdanje potpisuje Dallas Records, a vinilno izdanje prvi je put bilo dostupno upravo na koncertu, prije nego što stigne do bolje opremljenih glazbenih dućana.
Okosnicu današnjeg Mavi Kana čine pjevačica Sakin Modronja i violinist, autor i aranžer Bruno Urlić, dok su im se u Boogaloou pridružili Bruna Matić na bubnjevima, Robin Knežević na basu i Petar Ćulibrk na klaviru. Postava je uigrana i pažljivo posložena: aranžmani počivaju na detalju, dinamika ide od šapata do gotovo orkestralnog naleta, a violina i klavir preuzimaju ulogu koja je na ranijim albumima pripadala gitari.
Album je nastajao u nekoliko faza. Nakon “KaoSarajeva” iz benda odlazi Marijan Jakić, čime trio postaje dvojac. Ostalo se odužilo, Urlić se profesionalno angažirao u sastavu Massima Savića, dolazile su životne pauze i gubitci suradnika, a glazbeni se pravac postupno pomicao prema jazzu. Ključni dio posla, kako objašnjava Urlić, obavljen je tijekom pandemije, u kućnim studijima i u suradnji s Markom Matoševićem, Henryjem Radanovićem i Paulom Kempfom, glazbenicima koje sam izdvaja kao nositelje albuma.
“Pretenciozno ime, kao uostalom i ime našeg benda Mavi Kan, za koji mnogi ne znaju da na turskom znači Plava Krv”, piše Urlić uz objavu albuma. “Ja sam negdje morao kanalizirati svoju nostalgiju za Sarajevom, a Sakin opjevati svoj život.” O periodu nakon Jakićeva odlaska kaže da su on i Modronja “bili pomalo zatečeni i nesigurni može li taj trio u budućnosti uspješno ploviti kao duo, hoće li biti znanja, inspiracije, želje”. Nastavili su, dodaje, samo zato što su uspjeli zadovoljiti kriterije koje su sami sebi postavili: “Stvarno smo bili vrlo strogi, ako ne i prestrogi prema sebi samima.”
Pjevačica Sakin Serdarević prošle je godine za časopis „Bosna“ govorila o specifičnoj poziciji benda. “Mi smo u specifičnoj poziciji, bend iz Hrvatske koji pjeva bosanske pjesme”, rekla je tada. “U Bosni se pitaju ‘šta će oni iz Hrvatske pjevati sevdalinke’, a u Hrvatskoj više vole nekoga iz Bosne, jer je valjda autentičniji.” U istom razgovoru priznala je i da joj uz sevdalinke ostaju ilahije “prva ljubav”, te da tradicija u izvornom obliku ostaje “prespora i kao takva dosadna novim generacijama” pa joj treba “novi štih”. To je, čini se, i temeljno polazište albuma: traženje novog ruha bez napuštanja melosa.
Konceptualno, “Future Sound of Sevdah” spaja zagrebački i sarajevski senzibilitet, autorske skladbe Brune Urlića — poput “Dan po dan”, “Sa tvojih usana” i recentnog singla “Tražiš me opet” te obrade kojima je Modronja, kako kaže Urlić, “dala šansu sve dok nisu postale i njene”.
Uživo upravo to dolazi do izražaja: ono što album najuvjerljivije nosi, aranžman, atmosfera i dramaturgija pjesme, oživi u trenucima u kojima violina i klavir grade prostor oko vokala, dok ritam-sekcija ne podcrtava sevdah nego ga blago modulira i premješta.
Vokalno, Modronja u Boogaloou djeluje najsigurnije u mirnijim, naracijskim dijelovima, gdje aranžman daje prostora i pjevanju i tekstu. U onim klasično “sevdah” mjestima koja od izvođačice traže duži dah, mikrointonacijska klizanja i onu teško opisivu vrstu vokalne magije po kojoj se velike pjevačice tradicije pamte, povremeno se osjeti da je program zahtjevan i da uživo još pronalazi svoju mirnu ravnotežu. To nije zamjerka koliko opažanje, sevdah je žanr u kojem se i dvadeset godina prakse mjeri kao kratko iskustvo, a cjeloviti album se sinoć izvodio prvi put.
Spoj jazza i sevdaha, koji je u biti glavna teza izdanja, najbolje funkcionira na razini postave, aranžmana i dinamike. Urlićeva violina ne poseže za etno-egzotikom, nego s materijalom razgovara kroz fraziranje koje dolazi iz jazza, klavir i bas ne ilustriraju tradiciju, nego je premještaju u drugi kontekst. Dakle, riječ je o pažljivo posloženom autorskom izdanju koje traži da ga se posluša kao cjelinu, a ne kao niz singlova.
Fotografije: Edib Ahmetašević
