Trumpov prijedlog za deportaciju Palestinaca iz Gaze šokirao je i njegove saveznike, dok Netanyahu ne krije planove o daljnjoj agresiji. Jesmo li svjedoci stvaranja novog svjetskog poretka u kojem moćni dijele teritorije slabijih, pita se u svojoj analizi za časopis “Bosna” politički analitičar i publicist Faris Nanić? Je li Minhen 2025 novi Minhen 1938? Amerika se poigrava sudbinama “malih” naroda – Gaza, Ukrajina, Tajvan, Balkan – ali koje ih iznenađenje čeka? Hoće li trgovina teritorijama postati nova norma, gdje SAD uzima Gazu, Kina Tajvan, Rusija Ukrajinu? I što sve ovo znači za Bosnu i Hercegovinu, koja je već jednom platila cijenu geopolitičkih dogovora? Povratka na staro nema – ali kakav nas novi poredak čeka?

Ništa zornije, od mucanja i treptanja ostarjelim očnim kapcima jordanskog kralja Abdullaha nakon što mu je Trump saopćio da ne odustaje od plana deportacije Palestinaca iz Gaze nije moglo ilustrirati sav jad, nemoć i poniženje Arapa.

Arapi koji moleći za par milijardi inflatornih dolara američke finansijske pomoći svojim neproduktivnim ekonomijama, u zamjenu za punu podršku američkim svinjarijama širom svijeta, pa i kod njih, mogu jedino mrmoriti i mucati čak i na otvorene genocidne prijedloge i prijetnje političkog klauna u službi već sada i trilionskih bogataša koji bi da kroje svijet po svome. 

Fašizam na djelu, najave deportacija ljudi

Nakon Trumpove najave, poslije primanja naređenja od Netanyahua, optuženog za zločine genocida, da će posjedovati Gazu, iz nje prisilno deportirati Palestince u Jordan i Egipat i napraviti rivijeru tzv. Bliskog istoka, jordanski se vladar požurio u Washington da dobije pojašnjenje. I dobio ga je, tako da je ostao bez riječi. Egipatski se lider barem usudio odbiti Trumpov poziv na raport i upute kako da primi preko milion Palestinaca u Sinajsku pustinju.

Egipat i Jordan su odmah odbili tu „inicijativu“, također i ostale arapske i islamske zemlje, uključivo i Arapsku ligu. Upozoreno je da se veći dio tih Palestinaca iz Gaze i treba odseliti – na svoja područja s kojih su njihovi preci protjerani 1948, dakle u ono što se naziva Izraelom. No, odlazak Abdullaha II pred noge Trumpu, pokazao je kako sve to nema gotovo nikakvu težinu, barem zasada. Iz vrlo jednostavnog razloga – arapske i mnoge druge zemlje u mreži su uticaja SAD, posebno finansijskih i podložne su ucjenama svake vrste. Pritom su ovisni o finansijskim injekcijama iz SAD jer jedino tako mogu obuzdavati nezadovoljstvo svojih građana.

Trump lupeta o preseljenju Palestinaca u Saudijsku Arabiju, Somaliju čak i u Albaniju, pa se i ova potonja morala oglasiti i to odbiti. Saudijski su zvaničnici, ne doduše najviši, s gnušanjem odbacili lakonski, infantilno izrečenu glupost i to apsurdom na apsurd – pozvali su Trumpa da svoje mile Izraelce naseli u Aljasku. Sve se to dešava dok isti Netanyahu prijeti da će ponovo napasti Gazu, iako je baš tzv. jevrejska država nebrojeno puta prekršila sporazum o prekidu vatre. Uz punu Trumpovu podršku, dakako i to smatra pravdanim jer gađa precizne, „terorističke“ ciljeve. 

Hamas je saopćio da je u potpunosti ispunio svoje obaveze prema sporazumu o prekidu vatre u Gazi, optužujući Izrael da je prekršio četiri ključne odredbe sporazuma. Trofazni sporazum o prekidu vatre na snazi ​​je u Gazi od 19. januara, kojim je zaustavljen izraelski genocidni rat koji je ubio više od 48.200 ljudi i ostavio enklavu u ruševinama. U prvoj fazi primirja, koja traje do početka marta, 33 izraelska taoca će biti oslobođena u zamjenu za 1900 palestinskih zatvorenika.  

Prošlog novembra, Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje Netanyahua i njegovog bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u Gazi. Izrael je optužen za genocid na Međunarodnom sudu pravde zbog rata u Gazi.

„Što se mene tiče, ako se svi taoci ne vrate do subote u podne, mislim da je to razuman datum, otkažite sporazum i pakao može početi“, rekao je Trump 10. februara i time dao pledoaje izraelskoj vladi da zaprijeti novim napadom na Gazu i uništenjem Hamasa. Dakle, Trump je tražio više nego što je, on navodno ispregovarao, za prekid vatre, više nego što traži cionistički entitet.  Doista, koja vrsta pameti je ovog opasnog klauna i ignoranta dovela na vlast?

Trumpovi lapsusi, poput ovoga, osim što pokazuju opasnu površnost i neznanje, nisu prvi. Na konferenciji za medije u Bijeloj kući napao je španskog dopisnika navodeći mu potpunu neistinu da je njegova zemlja članica BRICS-a i da se zalaže za dedolarizaciju svjetske ekonomije. Sigurnosni kabinet Izraela podržao je zahtjev predsjednika Trumpa, a Netanyahu je izrazio zadovoljstvo njegovom vizijom budućnosti Gaze, naprosto zato što je to ne Trumpova, već vizija tog istog cionističkog kabineta. Izrael, prema tvrdnjama Hamasa, nije omogućio dostavu dogovorene količine humanitarne pomoći, a od početka primirja poginulo je više desetina Palestinaca. Istovremeno, traje brutalna agresija Izraela na Zapadnu obalu, ali i na Siriju. Svi šute… Kada se šuti, odobrava se, i ponavlja sve greške iz 1938. „Trump mora zapamtiti da postoji sporazum koji moraju poštovati obje strane (Izrael i Hamas) i da je to jedini način da se zatvorenici vrate“, rekao je Sami Abu Zuhri, vođa palestinskog pokreta.

Najava predsjednika SAD  o preseljenju stanovnika Gaze u druge zemlje, te da će SAD preuzeti Pojas Gaze i umjesto domova Palestinaca od nje napraviti rivijeru, suprotna je 4. Ženevskoj konvenciji, Statutu Međunarodnog krivičnog suda, savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde (MSP) od 19. jula 2024. godine, koje je taj sud dao na zahtjev Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (GSUN). U tom zahtjevu GSUN je zatražio od MSP-a mišljenje o pravnim posljedicama proizašlim iz politike i prakse Izraela na okupiranim palestinskim teritorijama. Dakle, suprotan je odredbama međunarodnog prava, a zagovarači (američki ili izraelski) te politike mogli bi biti optuženi za kršenje međunarodnog prava, upozorava jedan bosanski autor. Za Netanyahua to ne bi bila novost. No za američke pajace na vlasti mogla bi biti prilično iznenađenje. 

Lider jemenskog pokreta Ensarullah, Sejjid Abdul Malik Al Huthi, izjavio je da je njegov pokret spreman na vojnu intervenciju kako bi se suprotstavio izraelskoj eskalaciji u Pojasu Gaze. Al-Huthi je naglasio da je izraelska agresija neodrživa i da će otpor u Gazi ostvariti pobjedu. Zanimljivo je da je jedan od arhitekata izraelske agresivne vojne doktrine rekao kako je Izrael, sa aspekta vojnih ciljeva u Gazi doživio poraz. Al Huthi je opisao američku politiku dominacije nad Jemenom i regijom kao “destruktivnu i katastrofalnu”. Washington arapski i islamski svijet tretira s “pohlepom i prezirom”, ugrožavajući sve države bez izuzetka, tvrdi. Dovodeći u fokus izjave ekstremnih izraelskih članova vlade i Knesseta te Trumpovo slušanje i izvršavanje cionističkih naloga, Al Huthi je upozorio da američka strategija uključuje i pokušaj kontrole Mekke i Medine kao dio “cionističkog projekta koji se realizira u fazama”. Prozvao je arapske države zbog slabe reakcije na izraelsku agresiju u Gazi i pozvao ih da se “suprotstave američkoj dominaciji” i zauzmu čvršći stav protiv Zapada. Na kraju, je ponovio da arapske države imaju priliku osloboditi se američkog uticaja, poručujući da bi “arapsko jedinstvo moglo osujetiti američke planove u vezi s Gazom”.

To je isto, uz poziv OIC-u, na sastanku sa generalnim sekretarom Presian Gulf Cooperation Council (PGCC), Džasim Muhammed Budaiwijem naglasio i iranski šef diplomacije Abbas Aragchi. Iran je, ako je suditi po izjavama Netanyahua i američkog državnog sekretara nakon sastanka u El Kudsu, glavna prijetnja, dakle i glavni cilj agresivne izraelske politike u regiji, za što očekuje punu američku pomoć i razumijevanje. Netanyahu je isto tvrdio za Irak početkom stoljeća i, na koncu, naveo SAD i NATO saveznike da, na bazi lažnih podataka o iračkom oružju za masovno uništenje, izvrše agresiju na tu državu. Sada je na redu Iran.    

Trump izjavio je da Palestinci ne bi imali pravo na povratak u Gazu prema njegovom planu, opisavši svoj prijedlog kao “razvoj nekretnina za budućnost”. Govoreći za Fox News, Trump je rekao da bi Palestinci mogli biti preseljeni na druge lokacije izvan Gaze, navodeći mogućnost čak šest različitih područja. Skoro svi regionalni i globalni akteri oštro su reagirali na tu provokaciju, posebno onu koju je u odgovoru na novinarsko pitanje otkrio. Naime, na  pitanje hoće li Palestinci imati pravo povratka u razorenu enklavu, ovaj opasni pajac, nesvjesni fašist je rekao: „Ne, ne imat će znatno bolji smještaj. Govorio bih o izgradnji stalnog mjesta za njih, jer sada nije pogodno za život.” Gazu bi, rekao  je, posjedovali Amerikanci. Hamas je odmah osudio ove izjave, nazvavši ih “apsurdnim” i odrazom “dubokog neznanja” o Palestini i regiji.

“Osuđujemo Trumpove primjedbe o kupovini i posjedovanju Gaze. Ove izjave su apsurdne”, rekao je Izzat al-Rishq, član političkog biroa Hamasa. Upozorio je da je tretiranje palestinske stvari “mišljenjem trgovca nekretninama” osuđeno na neuspjeh, ističući da će “palestinski narod osujetiti sve planove raseljavanja i prisilnog preseljenja”. Ovome se, iznenađujuće, priključila i korumpirana Palestinska samouprava, a ubrzo su slijedile i osude Kine, Rusije, Turske, Španije, Francuske, Saudijske Arabije, Egipta i Jordana, Njemačke. Konačno, nakon više dana vijećanja, osuda je stigla i iz Arapske lige i iz zemalja Organizacije islamske saradnje. 

Je li na pomolu trgovina teritorijama malih i slabijih? Rusiji šta god hoće ili cijela Ukrajina, SAD-u Gaza, cijela Palestina, Grenland, Kanada, Panama i šta god još poželi, Kini Tajvan i šta god još poželi. Otvara li se Pandorina kutija pa će i manji koji su jači od onih slabijih tražiti teritorije. Mađarska, Italija i Srbija u Hrvatskoj, Srbija i Hrvatska u Bosni i Hercegovini (baš kako je ovaj autor upozoravao posljednje tri godine) Mađarska i Poljska u Ukrajini (dolaze glasine o neslužbenim razgovorima rusijanskih s poljskim i mađarskim zvaničnicima o podjeli Ukrajine, a Trump je svakako izjavio da će Ukrajina možda biti ruska). Ili je samo dimna zavjesa za prikrivanje istine kako Izrael neće nastaviti ili će opstruirati pregovore o provedbi druge i treće faze sporazuma o prekidu vatre te obnoviti napade na Gazu, što je Netanyahu, prema izjavama šovinističkih teokrata u izraelskoj vladi, njima obećao? Ne treba zaboraviti da za takav rasplet ima punu Trumpovu podršku, posebno u svjetlu činjenice da ga je nazvao najboljim američkim prijateljem Izraela u Bijeloj kući, ikada.

Suluda Trumpijada

No, na Trumpijadi ne postoji samo jedna disciplina. Gore navedeni dilema i strah potvrđuju se neprestano. Trump je 7. januara izjavio da Grenland treba postati dio SAD-a i zaprijetio visokim trgovinskim tarifama Danskoj ako se ne odrekne ostrva. Tokom svog prvog predsjedničkog mandata sugerirao je da bi SAD mogle kupiti Grenland. I grenlandski i danski zvaničnici odbacili su taj prijedlog. Grenland je dio Danske kao autonomna teritorija. Godine 1951. Washington i Kopenhagen potpisali su Sporazum o odbrani Grenlanda, prema kojem se SAD obavezuju da će braniti ostrvo od vanjske agresije. Na otoku se nalazi američka baza Pituffik Space Base, koja igra ulogu u sistemu za rano upozorenje na raketne napade i nadzoru Arktičke regije.

No, kao i svagdje – američki imperijalizam kako ga nazivaju El Pais ili Politico ima se na šta osloniti, čak i u Grenlandu. Autohtoni narod Inuiti stoljećima je podvrgnut danskoj asimilaciji i negiranju identiteta. Tek odnedavno Danska je promijenila svoje ponašanje prema Inuitima i polako počela dopuštati izmjene nastavnih planova i programa, smanjivati asimilacijske pritiske kroz crkvene i društvene institucije. Sasvim dovoljno da SAD prepoznaju (a baza im je tamo od 1951) potencijal nezadovoljstva autohtonog stanovništva i pozovu ga u svoju sferu uticaja, čak i do formalnog pripojenja. Inuitski politički lideri odbacuju, zasada, tu mogućnost i najavljuju referendum o nezavisnosti, iako je nejasno kako bi takva nezavisnost, realno, bila moguća. Baš kako je Putin iskoristio rusofobnu politiku ukrajinskih vlasti do 2014. i pridobio rusofono stanovništvo istoka zemlje te ih digao na pobunu, kasnije intervenirajući vojno i anektirajući, osim Krima, još četiri regije.

Američki predsjednik najavio je da će pregovori o okončanju rata u Ukrajini početi odmah. Razgovarao je sa Trumpom i Zelenskim. Nakon toga odredio je Uskrs koji se ove godine poklapa po oba kršćanska kalendara. Nakon Minhenske sigurnosne konferencije navodnih saveznika, postalo je jasno da se, barem u glavama vrha administracije EU više ne doživljava kao strateški partner niti kao ključan igrač. Pregovori bez EU i Ukrajine o okončanju rata u Ukrajini počeli su u Saudijskoj Arabiji, za početak na razini šefova diplomacija. To je uslijedilo nakon evropskog odbijanja novog američkog, šerifskog plana za novi svjetski poredak, nakon Vanceovih poduka o demokratiji od onih koji su pokušali državni udar 2021., odnosno miješanja u demokratske procese u zemljama EU.  Inače, razgovori su uslijedili nakon što je Trumpov ministar odbrane Pete Hegseth ranije izjavio da će Kijev morati odustati od svojih dugogodišnjih ciljeva pridruživanja NATO-u i povrata svoje teritorije koju je okupirala i anektirala Rusija, signalizirajući dramatičnu promjenu u pristupu Washingtona sukobu. Promjenu koja bi otvorila Pandorinu kutiju teritorijalnih zahtjeva i nasilnih promjena granica. “Želimo, kao i vi, suverenu i prosperitetnu Ukrajinu. Ali moramo krenuti od prepoznavanja da je povratak na granice Ukrajine prije 2014. nerealističan cilj”, rekao je Hegseth u uvodnom obraćanju pred Kontakt grupom za odbranu Ukrajine

Nakon što je razgovarao s Putinom više od sat vremena, Trump je rekao da ruski lider, koji je pokrenuo invaziju na Ukrajinu 2022. godine, želi da se rat završi, te da su razgovarali o “postizanju prekida vatre u ne tako dalekoj budućnosti”. Nakon prvih, vrlo opreznih razgovora sa Trumpom, ukrajinski predsjednik Zelenski je izrazio vjeru u saradnju svih partnera u guranju Rusije prema miru.  Nakon napete ovogodišnje Minhenske sigurnosne konferencije, one između Jalte i Helsinkija, kako ju je okarakterizirao jedan iskusan finski diplomat, Zelenski je, pozvao EU da formira svoje vojne snage i energično odbacio  rusko-američki dogovor o Ukrajini, bez Ukrajine i Evrope za pregovaračkim stolom. To se  može čitati i kao njegova taktika pritiska koja, kao i evropska taktika odbacivanja Trumpovih planova, već daje rezultate i administracija se već predomislila te izjavila da želi uključiti EU i Ukrajinu u pregovore, ne ove u Rijadu kojima će se vjerojatno i promijeniti format, već i kasnijima.

Bombastične i opasne izjave Trumpa i njegovog tima političkih diletanata mogu se tumačiti i taktikom po kojoj se traži maksimum, uspostavlja apsurd, te dobiva željeno – veće izdvajanje za odbranu članica NATO i podrška američkom avanturizmu prema Kini u zamjenu za američki, posebno nuklearni štit (jer francuski je slabašan). Pitanje je mogu li oslabljene evropske ekonomije podnijeti i uz koju cijenu, povećane odbrambenog budžeta na 3 ili više posto BDP. Pitanje je mogu li to i SAD.  No, oštar stav prema EU i Palestini, kontrapostiran je blagom i prijateljskom stavu prema Izraelu i Rusiji, do mjere da se prihvataju i propagiraju fašistički (cionistički) koncepti deportacija ili da se odaju svi aduti za pregovore prije nego li su i započeli. I Netanyahu i Putin mogu samo trljati ruke. Zanimljivo je da su nakon najave rusko-američkih razgovora skočile dionice ruskih kompanija na burzama.

Kina, koja nije pozvana niti na jedu konzultaciju ili sastanak, zasada, šuti i principijelno osuđuje američki imperijalizam koji bleferski najavljuje Trump. Bojazan u Pekingu je fokusirana na napredvidivost političkih avanturista u Washingtonu koji mogu ukundačiti svaku svoju odluku jer imaju vežinu o oba doma Kongresa i Vrhovnom sudu, kako kod luda ili pametna bila. Ove potonje je malo teže očekivati. Zapravo, kako je stvarni suparnik SAD-u jedino Kina, posebno kao potencijalni lider multipolarnog svijeta, za očekivati je da se Kina ili priprema za udare u bliskoj budućnosti kada Trump neutralizira Evropu i Rusiju te pacificira Zapadnu Aziju, makar i etničkim čišćenjem Palestinaca ili još ne otkriva taktiku suptostavljanja ludilu, osim načelih izjava poput one da EU mora sudjelovati na mirovnim pregovorima Rusije i Ukrajine. Jer, kako je davno u jednoj TV debati rekao zamjednik tadašnje izraelske premijerke Gode Meir, Abba Eban, nikada nemojte potcijeniti faktor ludila u politici. Kina nije primjer poštivanja građanskih prava, ali je njezina međunarodna politika zasada razumna i svojom bi diplomacijom, ako ne prevlada pohlepa za dominacijom kroz dogovor sa SAD, mogla smirujuće uticati na inače nekontrolirano pogoršanje međunarodnih odnosa.    

Novo doba, nov jezik nasilja

No, zabrinjavajuće je da se preko noći izmijenio vokabular u međunarodnim odnosima, ne samo zbog Trumpovog djetinjeg rječnika. Već i zbog toga što krši čitav niz odredbi međunarodnog i humanitarnog prava i trese temelje poretka od 1945. No, ako pravila više ne odgovaraju stvarnoj situaciji, njih se treba mijenjati konsenzusom, ne silom kroz UN, ne mimo, i to primjenom načela mutatis mutandis, potrebnih promjena, uz zadržavanje smisla postojećeg. Ovako se stvara atmosfera dopuštene otimačine tuđega, ozračje američkog Divljeg zapada. Posljedice bi globalno mogle biti katastrofalne, odnosno to bi značilo konačnu i nepovratnu eskalaciju Trećeg svjetskog rata koji je u toku i to kao niz sukoba, zasada teritorijalno razdvojenih (Rusija-Ukrajina, Gaza, Zapadna obala, Sirija, Sudan, Kongo).

Svaki pokušaj podjele i nasilne promjene granica međunarodno priznatih zemalja znači lokalni rat koji se širi i postaje dijelom svjetskog sukoba. Drugi je scanarij jednako zastrašujuć, posebno sa aspekta malih zemalja – veliki i jaki će se na nekoj bilateralnoj ili trilateralnoj konfereneciji dogovoriti o raspodjeli sfeta uticaja (o tome Putin već godinama govori), UN će opstati da se volja velikih i odredbe njihovog dogovora provode, čak i ako uključuju priznavanje nasilnih promjena granica, aneksije tuđe teritorije, masovne deportracije kao zločin genocida. Neki kažu Jalta 2.0. Optimizmu sklon finski diplomat tvrdi da će rezultat biti negdje između prve Jalte i KESS-a. Zemljama naše regije, bez obzira kakvo ih članstvo i u kakvim raspadajućim organizacijama štiti, sudbina nije svijetla. Treba se, ne pouzdavati u evroatlantske organizacije i saveze, već prije svega u sebe i razvijati svoje sposobnosti kako bi se, koliko-toliko, moglo uticati na vlastitu sudbinu. Za Bosnu i Hercegovinu to vrijedi posebno. Raspada zapadnih struktura i novi svjetski poredak ili kaos ne smije ju iznenaditi kao što ju je iznenadio raspad Jugoslavije i istočnog vojno-političkog bloka. Jer tada je cijena bila strašna. Ovaj puta, mogla bi biti još strašnija.     

Ostaje za zaključiti kako je ova Trumpijada samo logičan niz posljedica ubilačkih i samoubilačkih politika onoga što Rusija zove Globalnim Zapadom koje su do ektrema dovele devijaciju međunarodnog i humanitarnog prava (tolerancijom Genocida nad Palestincima i aneksije Krima, između ostaloga) i torziju moralnih načela (apsurdnim širenjem liste ljudskih prava na seksualne permutacije n-tog reda, uz istovremeno gaženje osnovnih prava građana). Politika koje su zanjihale Fucaultovo klatno u jednu stranu do maksimuma. Kada se ono ispusti, ne vraća se u ravnotežni položaj, već u drugi ekstrem.

Nisu li nas pobjeda i dolazak na vlast nacizma usred teške ekonomske krize i moralne kaljuže Weimarske republike trebali naučiti. Šupalj, ali ekstreman populizam u pravilu je odgovor na liberalizam bez moralnih granica. Riječ je o dva ekstrema, samo što se ovaj potonji takvim ne predstavlja. Za nadati se je da nakon Minhenske sigurnosne konferencije, rezolucija EU, OIC i Arapske lige, otpor ovome ludilu raste i postaje organiziraniji, da Minhen 2025 nije Minhen 1938. Samo što svima kora biti jasno da nema povratka na staro i raskalašeno. Želi li se opasnom ludilu stati na kraj, treba zaustaviti i ono na suprotnom polu klatna.

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI: Građani učestvuju u nacionalnom protestu na Dan predsjednika protiv nedavne agende američkog predsjednika Donalda Trumpa, u centru Miamija, Florida, SAD, 17. februara 2025. Demonstranti u svih 50 američkih saveznih država učestvuju u pokretu 50501, poznatom i kao “50 država, 50 protesta, jedan dan.” Organizatori i učesnici zalažu se za različite ciljeve, uključujući prava migranata, odgovornost vlade i protivljenje Projektu 2025. EPA/CRISTOBAL HERRERA-ULASHKEVICH