Filip David bio je jedan od najglasnijih kritičara velikosrpskog nacionalizma i Miloševićevog režima tokom 1990-ih. Njegov angažman u Beogradskom krugu, udruženju intelektualaca koji su se suprotstavljali ratnoj politici, učinio ga je metom napada i šikaniranja, posebno od strane Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja.

Filip David (1940) preminuo je danas u Beogradu. Bio je jedan od najznačajnijih srpsko-jevrejskih književnika, esejista, dramaturga, scenarista i intelektualaca svoga doba, čije je stvaralaštvo i javni angažman ostavilo neizbrisiv trag u kulturnom i političkom životu Srbije i šire regije.

Preminuo je u 85. godini, ostavivši iza sebe bogato književno naslijeđe i beskompromisnu borbu za istinu, pravdu i humanizam u vremenima obilježenim nacionalizmom, sukobima i moralnim posrnućima. Njegov život i rad bili su posvećeni promišljanju ljudske sudbine, suočavanju s tamnim stranicama historije i upozoravanju na opasnosti ideologija koje dijele ljude.

Filip David rođen je 1940. godine u Kragujevcu, u jevrejskoj porodici. Njegovo djetinjstvo i mladost bili su obilježeni teškim historijskim okolnostima, uključujući Drugi svjetski rat i holokaust, koji su duboko utjecali na njegov svjetonazor.

Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je diplomirao jugoslavensku književnost i svjetsku književnost. Njegova intelektualna znatiželja i sklonost kritičkom promišljanju doveli su ga do književnosti, ali i do angažmana u kulturnim i društvenim sferama. Već u ranoj fazi svog stvaralaštva, David se isticao sposobnošću da u svojim djelima spoji filozofsku dubinu s osjetljivošću za svakodnevni život.

Davidovo književno stvaralaštvo obuhvaća romane, zbirke pripovijedaka, eseje, drame i scenarije, a njegova djela prevedena su na brojne jezike, uključujući švedski, francuski, poljski, mađarski, talijanski, albanski, esperanto, makedonski, slovenski i hebrejski.

Njegove pripovijetke uvrštene su u više od dvadeset antologija, što svjedoči o univerzalnosti i snazi njegova izraza. Među najznačajnijim djelima ističu se zbirke pripovijedaka “Bunar u tamnoj šumi”, “Zapisi o stvarnom i nestvarnom” i “Princ vatre”, kao i romani “Hodočasnici neba i zemlje”, “San o ljubavi i smrti” i “Kuća sećanja i zaborava”.

Njegovi esejistički radovi, poput “Fragmenti iz mračnih vremena”, “Jesmo li čudovišta” i “Svetovi u haosu”, donose duboka promišljanja o društvenim i političkim problemima, posebno o posljedicama nacionalizma i totalitarnih ideologija.

Davidov književni stil odlikovao se spojem realističnog i fantastičnog, gdje se često isprepliću snovi, mitovi i stvarnost. Njegovi likovi suočavaju se s egzistencijalnim pitanjima, dok njegovi tekstovi često nose snažnu moralnu poruku. Kritičari su posebno hvalili njegovu sposobnost da u književnosti obradi složene teme poput identiteta, pamćenja i traume, često povezane s jevrejskim iskustvom i historijom Balkana.

Za svoj rad David je dobio brojne prestižne nagrade, uključujući Ninovu, Andrićevu, Selimovićevu i Prosvetinu nagradu, što ga svrstava među najcjenjenije književnike regije. Njegovo stvaralaštvo nije samo umjetnički pothvat, već i svjedočanstvo o potrebi za suočavanjem s prošlošću i gradnjom bolje budućnosti.

Osim književnog rada, Filip David ostavio je značajan trag u kulturnim institucijama i društvenim pokretima. Dugi niz godina bio je urednik Dramskog programa Televizije Beograd, gdje je doprinosio razvoju televizijske umjetnosti u Jugoslaviji. Međutim, 1991. godine otpušten je s posla zbog osnivanja Nezavisnog sindikata RTB-a, što je bio samo jedan od primjera političkog pritiska s kojim se suočavao tokom 1990-ih.

Kao redovni profesor dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, obrazovao je generacije mladih umjetnika, prenoseći im ne samo znanje, već i etičke vrijednosti.

Filip David bio je jedan od najglasnijih kritičara velikosrpskog nacionalizma i Miloševićevog režima tokom 1990-ih. Njegov angažman u Beogradskom krugu, udruženju intelektualaca koji su se suprotstavljali ratnoj politici, učinio ga je metom napada i šikaniranja, posebno od strane Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja.

David je isticao potrebu da se političari poput Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, koji su tada bili utjecajni članovi radikala, ispričaju za zločine počinjene tokom ratova 1990-ih, naglašavajući da se takvo naslijeđe ne smije zaboraviti.

David je nacionalizam vidio kao ideologiju “banalnosti i kiča”, kako je to definirao njegov prijatelj i književnik Danilo Kiš. U svojim esejima i javnim nastupima upozoravao je na opasnosti mitologizacije povijesti, posebice mita o Kosovu i pravoslavlju kao nacionalnoj religiji, koji su korišteni za poticanje etničke netrpeljivosti.

Kritizirao je i ulogu Srpske pravoslavne crkve, posebno njeno prešutno podržavanje nacionalističkih ideja, podsjećajući na kontroverzne stavove Nikolaja Velimirovića i drugih crkvenih ličnosti tokom 20. stoljeća.

Njegova knjiga pisama s Mirkom Kovačem, razmjenjivana tokom ratnih godina između Beograda i Rovinja, ostaju jedan od najpotresnijih dokumenata tog doba. U tim pismima David i Kovač razgovaraju o užasima rata, gubitku zajedničke domovine i moralnoj odgovornosti intelektualaca. David se često nazivao “izdajnikom”, prihvaćajući tu etiketu kao časnu, jer je smatrao da je jedini ispravan put u doba agresije i zločina bio suprotstavljanje Miloševićevoj politici.

U svojim esejima i intervjuima često je upozoravao na globalne prijetnje, poput ruskog imperijalizma pod vodstvom Vladimira Putina i njegovog ideologa Aleksandra Dugina, čije ideje o “ruskom svijetu” vidio je kao paralelu opasnim nacionalističkim narativima u Srbiji. Analizirao je i krizu liberalnog kapitalizma, izbjegličke probleme i geopolitičke tenzije, poredeći ih s atmosferom uoči svjetskih ratova.