Strogi principi islamskog morala u bošnjačkoj primjeni poprimili su nešto drugačije oblike. Usljed takvog razumijevanja i doživljaja islama i života uopće uobličeni su ljubavni susreti općenito poznati pod imenom ašikovanje. Sevdalinka je, dakle, zapamtila način, mjesto i vrijeme ašikovanja koji nisu tipični ni za koji drugi religijski koncept osim islama i to onog i onakvog kakav je već stoljećima prisutan na prostoru Bosne.

Život u muslimanskoj urbanoj sredini bio je u skladu s umjerenim islamskim principom, koji je tolerirao povremena i kontrolirana susretanja između momaka i djevojaka, a što je u konačnici proizvelo ašikovanje kao specifičan oblik ljubavnog razgovora. S jedne strane, snažne silnice koje privlače zaljubljene, a s druge, propisi koji zabranjuju bilo kakav fizički kontakt, proizvest će sevdalinku kao pjesmu čežnje, ljubavnog zanosa i snažne emocije junaka koji je na granici s beznađem. Takva će pjesma biti monološka, dijaloška ili iz pozicije nekog posmatrača, ali nikada neće pjevati o ljubavi nego će donositi konkretnu scenu očitovanja i manifestacije boli, čežnje, beznađa ili ushićenosti. Sevdalinka se pjevala poravno, s prekomjernom sekundom, uz tamburu ili saz u muškom i uz okretanja tepsije u ženskom društvu. Sevdalinka je lirska ljubavna pjesma do petnaestak stihova koja je snažno zapamtila lijepe djevojke, gizdave momke, čuvene porodice, gradove i gradske mahale, rijeke i sokake, što je čini dobrano drukčijom u odnosu na ostale ljubavne pjesme na južnoslavenskom prostoru. Snažne silnice koje privlače dvoje zaljubljenih, s jedne, i strogi principi ašikovanja bez fizičkog kontakta, s druge strane, sasvim su prirodno proizveli najprije emociju, a potom i samu pjesmu, koja nije karakteristična za one zajednice u kojima su brakovi bili isključivo dogovoreni ili u kojima su pravila ponašanja bila slobodnija. Stoga je sevdalinka karakteristična isključivo za muslimansku urbanu sredinu Bosne i Sandžaka, gdje i nastaje, dok će se pojava na drugim mjestima i u drugim kulturama ipak tretirati kao isključivi fenomen migracijske teorije širenja usmenoknjiževnog teksta.

Sva pobrojana mjesta, i ona koja je kritika prepoznala kao “lokalna obilježja” i ona koja pripadaju širem kulturalnom pamćenju, svojevrsni su markeri kulture koji sevdalinku čine izvanrednim materijalom za izučavanje kulturne historije Bošnjaka. Isprepletenost književnosti i historije, tako da historiografija svjedoči o nastanku književnog djela a književno djelo o vremenu i životu u prošlosti, nerazdvojivo su spleli ova dva oblika ljudskog bavljenja. Pritom, usmena književnost često je bila upotrijebljena, a još češće zloupotrijebljena, u kreiranju mišljenja o prošlosti, tako što je bila argumentom u ideološkoj interpretaciji nekog događaja. Izbor činjenica koje će neki žanr, a potom i određeno književno djelo zapamtiti, ukazuje najprije na žanrovske predispozicije, a potom i na različite potrebe dijelova auditorija unutar jednog kolektiva. Tako će zreliji muškarci preferirati epsko pamćenje, mlađi muškarci i žene zapamćenje sevdalinke i romanse, dok će baladeskni narativ, zbog svoje molske intoniranosti, zahtijevati posebne prilike u kojima publika može biti šarolika. Upravo će zbog svega toga zapamćenja imena grada, mahale, sokaka, imena i prezimena sudionika priče te imena planina, brda ili rijeka osigurati kod slušaoca / čitaoca ozbiljnu dimenziju vjerodostojnosti. Posebna nota sevdalinke, koju nemaju druge lirske ljubavne pjesme u okviru južnoslavenskih usmenih književnosti, jeste upravo njezin odnos prema zbilji pjesnika. Kreirajući novu zbilju – zbilju pjesme – sevdalinski pjesnik za svoj pouzdan oslonac uzima vjerodostojne i uvjerljive priče. S druge strane, dug vijek postojanja sevdalinke proizveo je krhkost njezinog pamćenja, a tokom samog trajanja, njezini junaci i junakinje toliko su se izmiješali da će se u pjesmi zagledati jedno u drugo, a u stvarnosti se nisu nikako mogli susresti. Taj njezin dug život izbrusio je dragulj, čije svjedočenje kulture treba razdvojiti od svjedočenja podataka.

Ljubavni razgovori pojavljuju se u bošnjačkim mahalama gdje su propisi ponašanja dopuštali ovaj oblik slobode. U onim kolektivima koji nisu poznavali ovakve slobode nema ni ljubavnih razgovora, a brakovi se unaprijed ugovaraju između dviju porodica. Stoga je ašikovanje odlika liberalnijeg islamskog života, koji se smješta negdje između krute razdvojenosti i potpune raspuštenosti. Strogi principi islamskog morala u bošnjačkoj primjeni poprimili su nešto drugačije oblike. Usljed takvog razumijevanja i doživljaja islama i života uopće uobličeni su ljubavni susreti općenito poznati pod imenom ašikovanje. Sevdalinka je, dakle, zapamtila način, mjesto i vrijeme ašikovanja koji nisu tipični ni za koji drugi religijski koncept osim islama i to onog i onakvog kakav je već stoljećima prisutan na prostoru Bosne.

Ašikovanje podrazumijeva ljubavni razgovor u kojem ne nastaje prelazak iz jedne vrste prostora u drugi: muškarac ostaje u vanjskom / gradskom, a djevojka ostaje u intimnom / kućnom prostoru. Emotivna komprimiranost njihovih riječi nastaje usljed ovakvih okolnosti, ondje gdje su ove okolnosti bile ikoliko drugačije – ašikovanje se nije moglo pojaviti pa samim tim ni sevdalinka. Sevdalinka je zapamtila najuobičajenije vrijeme ašikovanja – prvi potpuni mrak ili jacijsko doba, stoga će se u sevdalinkama ženskim glasom javiti: “sinoć meni dolazio dragi”; “imam dragog, al’ je na daleko: / dokle dođe pola noći prođe”; “sinoć je najkasnije došo”; “sinoć mi dragi dolazi, / na prozor ruku nasloni”, a također i muškim glasom: “I sinoć sam dolazio, / pod tvoj pendžer postajao”, kojom mladić kazuje da je dolazio, ali da drage nije vidio.

Budući da noć svakako označava intimu, sevdalinski se pjesnik posebno posvećuje ovom dijelu dana te vlastite želje i nadanja uokviruje noćnim ambijentom. Sva svoja ljubavna treperenja želi skriti, a noć podrazumijeva skrivenost od očiju dana. Upravo će stoga noć biti plašt kojim zaljubljeni pokriva svoje tajanstvene uzdahe, a mjesec i zvijezde jedini svjedoci ljubavnog šaputanja. Time će, naravno, prolazak noći izazivati zebnju zaljubljenih, a sam prestanak noći donijet će im tugu. Ovakvi motivi snažno prenose ljubavnu čežnju izgaranja za dragom osobom, što se po intenzitetu ljubavne slike ne može mjeriti ni s jednom drugom vrstom lirske ljubavne pjesme bilo koje usmene književnosti južnoslavenskih naroda.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)