Hivzija Hasandedić se rodio u Jablanici 4. jula 1915. godine od oca Saliha i majke Fate iz porodice Hadžiselimovića iz Podhuma. Živjeli su u Jablanici, u blizini Čaršijske džamije, a kasnije su tu kuću prodali porodici Ivković. S obzirom na to da mu je otac umro 1918. godine, majka se preudala u Seonicu gdje je Hivzija našao ugodan dom. U Seonici završava mekteb i osnovnu školu da bi školovanje nastavio u osmogodišnjoj Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu koju okončava 1935. godine. Već 9. septembra 1935. godine Hasandedić upućuje molbu za upis na školovanje u drugoj generaciji na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi, poznati-joj kao VIŠT.

U povodu 110 godina od rođenja istraživača i historičara Hivzije Hasandedića, u Centru za kulturu Mostar u četvrtak je održan okrugli stol pod nazivom “Orijentalno nasljeđe u djelima Hivzije Hasandedića”.

Nadnoseći se nad intelektualnu historiju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka dvadesetog vijeka, osobito onog nakon Drugog svjetskog rata, uočit ćemo jednu zanimljivu činjenicu. Naime, u teorijskom kolopletu koji se razvijao u tom periodu jasno je vidljiv i prepoznatljiv tok kulturološkog ili, bolje, kulturno-historijskog tumačenja i govora o islamu. U tom razdoblju istakao se značajan broj istraživača koji su imali izraženo teološko obrazovanje da bi se u kasnijoj fazi života okrenuli ka kulturno-historijskim temama i sadržajima. Iz pera ovih autora nastala je prava biblioteka radova, knjiga i studija koji predstavljaju značajan polog za naše samorazumijevanje. Pravi je to spomenik ljubavi i ustrajnosti prema našoj kulturnoj baštini koji su gradili brojni neimari duha ovog intelektualnog toka.

U intelektualnoj matici tumačenja islama jasno prepoznajemo kulturološki tok s brojnim istraživačima i autorima. Neki od značajnijih imena iz ovog intelektualnog usmjerenja su Hazim Šabanović, Kasim Dobrača, Mehmed Mujezinović, Mahmut Traljić, Smail Balić i dr. Jedan od reprezentativnih primjera ovog teorijskog toka jeste i Hivzija Hasandedić koji je ostavio toliki miraz budućim pokoljenjima da je praktično nezaobilazan u historijskim istraživanjima Hercegovine.

Hivzija Hasandedić se rodio u Jablanici 4. jula 1915. godine od oca Saliha i majke Fate iz porodice Hadžiselimovića iz Podhuma. Živjeli su u Jablanici, u blizini Čaršijske džamije, a kasnije su tu kuću prodali porodici Ivković. S obzirom na to da mu je otac umro 1918. godine, majka se preudala u Seonicu gdje je Hivzija našao ugodan dom. U Seonici završava mekteb i osnovnu školu da bi školovanje nastavio u osmogodišnjoj Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu koju okončava 1935. godine. Već 9. septembra 1935. godine Hasandedić upućuje molbu za upis na školovanje u drugoj generaciji na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi, poznati-joj kao VIŠT.  U ovoj generaciji upisalo je i studij završilo devet studenata među kojima je i Hasandedić koji je diplomirao 1939. godine. Mali broj studenata, kvalitetan odabir polaznika i dobar nastavni kadar polučili su dobre rezultate u radu ove visokoobrazovne ustanove.

Ne treba smetnuti s uma da se Hivzija Hasandedić u ranoj mladosti u Mostaru susretao sa rahmetli Alijom Nametkom, Husagom Ćišićem i drugim ličnostima koje su ostavile prepoznatljiv trag u našoj historiografiji. Kao što ne treba smetnuti s uma da je Mostar u prvoj polovini XX stoljeća bio svojevrsna kulturna prijestolnica bošnjačke kulturne scene, imajući na umu brojne poznate ličnosti iz naše prošlosti poput nekoliko Karabega, Džabića, Korkuta, Kabila, Bakamovića, Ćemalovića, da je Musa Ćazim Ćatić najzrelije godine svog stvaralaštva proveo upravo u ovom gradu itd. Hivzija se aktivno družio sa uglednim Mostarcima kakvi su bili muftija hafiz Omer-ef. Džabić, kadija hafiz Smail-ef. Serdarević, Bešir-ef. Pintul, kadija Mahmud ef. Udovičić, Halid Kajtaz…

Njegovi profesori na Višoj islamskoj šerijatskoj školi koju je završio nakon Gazi Husrev-begove medrese bili su Ahmed-ef. Burek, Hamdija Kreševljaković i Mehmed Handžić“. Međutim, ne treba smetnuti s uma da je Hivzija bio i praktični vjernik kojem su postulati borbe za istinu i borbe sa strpljenjem srasli sa moralnim osobinama. Vjerovatno se zbog toga uvijek i u svakoj prilici doimao kao čovjek skromne i plemenite naravi. Takav je zaista i bio. Upravo zbog te skromnosti sinovima je kazao da, kad suđeni čas dođe, njegov mezar bude na gradskom groblju, gdje se ukopavaju i ostali građani Mostara, navodi mostarski novinar Hasan Eminović.

Nagrade i priznanja

Tokom Drugog svjetskog rata radio je kao vjeroučitelj u Mostaru da bi nakon uspostavljanja mira jedno vrijeme bio nezaposlen zbog ukidanja vjeronauke. Kasnije je radio u Statističkom uredu, a kada je otvoren Arhiv Hercegovine 1954. godine biva jednim od prvih uposlenika i tu ostaje do penzije 1976. godine.

Tokom svog dugogodišnjeg rada rahmetli Hivzija je dobio niz značajnih nagrada i priznanja naučnih, političkih,vjerskih, državnih, republičkih i gradskih nivo, među kojima su : Nagrada 14. februar Grada Mostara, nagrada sarajevske izdavačke kuće „Veselin Masleša“, bosanskohercegovačka nagrada 27.juli, priznanje Islamske zajednice u povodu ulaska u jubilarno 15. islamsko stoljeće (1401.h.g.), orden zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom dodijeljen ukazom predsjednika SFRJ. Hivziji Hasandediću Univerzitet „Džemal Bijedić“ je 2001.g. dodijelio titulu počasnog doktora nauka. Osim njega ovo priznanje dobila su još dvojica istaknutih naučnih radnika. Posthumno Mostarsko muftijstvo 2017.g., nakon ustanovljenja, dodijelio mu je nagradu „Fevzi Mostarac“ za doprinos u istraživanju, proučavanju i prezentiranju kulturne baštine Hercegovine i afirmaciju duhovnih, opće-humanističkih i tradicijskih vrijednosti Bošnjaka Hercegovine.

S ovog svijeta je preselio 2003. godine, a dženaza mu je klanjana na isti dan kada i drugom bošnjačkom velikanu Aliji Izetbegoviću. Tokom cijelog svog života bavio se istraživanjem kulturne baštine Hercegovine, prevođenjem i objavljivanjem dokumentarne građe osmanskog razdoblja Bosne i Hercegovine. Relativno dug život od osamdeset osam godina, lijepo zdravlje i predanost istraživanju rezultirali su golemim istraživačkim opusom iz područja kulturne historije.

Objavljujući i obrađujući brojne podatke o širokom spektru kulturno-historijskih spomenika materijalne i duhovne kulture, Hasandedić je oblikovao “poseban stil historiografskog članka, ne bojeći se njegove jednostavne strukture niti akademske podozrivosti”.

Muhamed Filipović (2011) smatra da je Hasandedić praktično “osnivač i utemeljitelj i najdosljedniji protagonista one škole moderne historiografije koja se temelji na poimanju historije kao ukupnosti uvjeta i izraza neposrednog života ljudi u određenom vremenu i na određenom prostoru. Ova crta rada Hasandedića nije do sada nikada isticana, jednostavno zbog toga što je takva historiografija kod nas u povoju i što je mi do njega nismo ni imali”. Filipović naglašava samosvojni metodološki pristup historijskoj nauci koji je baštinio Hasandedić. Naime, Hasandedić se nije dominantno bavio historijskim procesima i nastojanjem da odgonetne zakonitosti historijske dinamike (mada ih je bio prilično svjestan), već je u fokus svog znanstvenog rada stavio kulturno-historijsko naslijeđe, navodi Mevludin ef. Dizdarević u naučnom radu o Hivziji Hasandediću.

Svoj metodološki koncept, piše Dizdarević, Hasandedić je formirao dosta rano. Kako je vrijeme prolazilo, samo ga je dograđivao i proširivao. U radu “Solakova kula i njena okolina” (1944) on bilježi: “Kod nas se već odavno osjeća potreba za izradom jedne iscrpne i cjelokupne povijesti Bosne i Hercegovine. Specijalno nas interesira prošlost ovih krajeva u tursko doba, pošto su one u to vrijeme doživjeli svoj najveći sjaj i procvat. Ali napisati jednu dobru i iscrpnu poviest Bosne i Hercegovine nemoguće je sve dotle dok se ne ispita prošlost svih onih brojnih sela i zaselaka, koja se nalaze na periferijama pojedinih kotareva i u podnožjima visokih planinskih predjela.” Njegov je teorijski i praktični stav da je rekonstrukcija ukupne historije teško ostvariva bez uvida u procese koji su se odvijali na historijskoj margini, daleko od centara odlučivanja. Glavnim tokovima u većoj mjeri struje elementi ne samo vlastite kulture nego i drugih, stranih kultura na neki način dajući joj drugi tonalitet. Periferija je zaštićenija od ovih utjecaja i zato se tu kulturna tradicija duže održava u izvornijem, manje kontaminiranom obliku. Kao dodatni argument svojim tezama, Hasandedić (1944) piše: “Dok za ona mjesta koja su nekad bila središtima političkog, administrativnog i kulturnog života možemo naći dosta podataka po raznim poviestnim dokumentima dotle o svim ovim brojnim selima, koja su udaljena od ovih komunikacijskih žila, ne možemo naći nigdje gotovo nikakva spomena, premda su mnoga od njih u prošlosti igrala važnu poviestnu ulogu”. U nastavku svog izla-ganja Hasandedić (1944) navodi izvore koje nam valja koristiti pri ovakvim istraživačkim pothvatima. “Kao gotovo jedini izvor za proučavanje prošlosti ovih mjesta je pučka predaja, koja je i danas dosta svježa i bujna, i razni turski dokumenti. Zato ako želimo proučavati prošlost ovih mjesta, moramo otići na teren i tamo sve što nas zanima ispitati. Ovo ispitivanje ne smije biti površno, nego temeljito i sistematsko”. Vidimo da Hasandedić kao važan izvor svojih istraživanja uzima usmenu historiju ili historiju solidno baziranu na usmenim predanjima.

Historijska slika koja se konstituira u ovim sjećanjima i pričama jeste historija svakodnevnice, historija odozdo. Historija odozdo nastoji predstaviti vizuru historije iz ugla običnih ljudi, a ne samo kroz perspektivu onih koji kreiraju procese u značajnijoj mjeri. Historija koja tretira velike ljude, vladare i vojskovođe jeste važna, ali je potrebno podariti glas i onim koje je zvanična historija zaboravila. No, dolazak do ovakvih formi narodnog predanja težak je i zahtjevan posao. Na tom tragu Hasandedić obilato koristi pjesništvo, ali i druge usmene forme u cilju podržavanja njegove glavne nosive ideje. Golema vrijednost bošnjačke lirske poezije u cjelini jeste bogatstvo različitih imena, ličnosti i događaja koji na sebi svojstven način bivaju opisani i predstavljeni donoseći autentičnu sliku prošlosti nekog mjesta. Pored toga on prikuplja predaje, legende i poslovice. Jedno od značenja predaje jeste da je predaja nepisana historija, istina, iskustvo, legenda koja se od bajke razlikuje u tome što se za bajku vjeruje da je laž, a za predaju se vjeruje da je istina. Dakako, predaja označava više “poetsko znanje” tj. onu vrstu znanja koje je potrebno ljudima zarad prisnijeg odnosa sa zavičajem i njegovim osebujnostima, te održavanje vlastitog duhovnog kontinuiteta.

Prema Dizdarevićevim rijačima, Hasandedićeva dosljednost u sakupljanju i bilježenju narodnih obavijesti i predanja u procesu rekonstrukcije određenih historijskih i kulturalnih fenomena rezultiralo je štivom koje je korisno i poticajno i za antropologe, etnologe, sociologe, lingviste i druge znanstvenike koji se bave duhovnim i kulturnim životom Hercegovine ali i Bosne i Hercegovine u cjelini. Mogli bismo kazati da je važna odlika njegovog tematiziranja sadržaja iz kulturne baštine zornost pod čim podrazumijevamo činjenicu da je on objektima i spomenicima prilazio ne samo na temelju dokumenata i posrednih izvora, već je on svojim očima gledao objekte i svojom nogom nastojao doprijeti do svakog, pa i najmanjeg spomenika, opisati ga i imenovati. Ovaj posao zahtijevao je prelazak hiljada kilometara, uz oskudna materijalno-tehnička sredstva, u cilju prikupljanja ovih informacija. Rezultat tog iznimnog napora jeste mnoštvo autentičnih informacija, fotografija i opisa zaboravljene spomeničke baštine koje nam je podario. Na temelju njih moguće je danas rekonstruirati ovo ogromno blago i nakon što su mnogi ponovo porušeni prilikom “dvostruke agresije”, kako veli Hasandedić.

Oslonjenost na dokumentarne izvore važna je osobina Hasandedićeva rada. Na tom tragu on se koristi obiljem izvornih historijskih dokumenata koji mu služe pri rekonstrukciji kulturne historije određenog toposa. Sidžili, vakufname, rukopisi i drugi dokumenti koje nalazi po raznim mjestima nezaobilazan su izvor za rekonstrukciju kulturne historije Osmanske države.

Kada su u pitanju spomenici materijalne kulture za mnoge objekte on argumentira svoje navode nazivom ulice nekada i sada u kojem se objekt nalazio, brojem zemljišno-knjižnog izvatka u kome je nekretnina kao vlasništvo na sudu – gruntovnici upisano, brojem katastarske čestice – parcele, naznakom o ukupnoj površini u kvadratnim metrima i nazivom vakufa odnosno vakifa koji je predmetnu česticu uvakufio. Mahmut Traljić (2010) kao posebnu vrijednost upravo ističe činjenicu da je Hasandedić svoje teze vrlo često dokazivao gruntovnim izvacima, što njegovim radovima daje historijsku utemeljenost. U svom radu Hasandedić je koristio i metod historijskog kriticizma. On komparira podatke drugih autora i od različitih izvora s vlastitim nalazima i rezultatima vlastitih istraživanja. Kritičko propitivanje pisanja ranijih autora vidimo u bro-nim slučajevima. Tako on kontrastira svoje nalaze o gradnji Mehmed Koski-pašine džamije s tvrdnjama Hasan-ef. Nametka i Vladimira Ćorovića dokazujući ispravnost vlastitih argumenata. Važna odlika njegovog prezentiranja kulturno-historijske građe je pozitivizam pod kojim podrazumijevamo sakupljanje historijskih činjenica i njihovu valjanu prezentaciju dok se analiza i interpretacija sakupljene i prezentirane građe ostavlja istraživačima drugih teorijskih usmjerenja. Hasandedić je zaista dosta uradio na sakupljanju autentične historijske građe. Također je tačno da je malo uradio na interpretiranju onog blaga koje je sakupio. Međutim, ne treba gubiti iz vida da je i sami odabir tema i izvora koje koristi na neki način interpretacija. Istovremeno, ne treba gubiti iz vida i to da je on nastojao istražiti golemo područje i široki spektar kulturno-historijskih tvorbi.

Pisao o historiji i postao historija

Hasandedić jeste pisao o historiji, ali je i djelovao u nekom konkretnom historijskom okviru i postao je historija. Time je on ujedno ne samo pisao o historiji, nego je bio i njen aktivni sudionik. Imajući u vidu izvore koje koristi snažna naslonjenost na dokumente i historijske činjenice kao i način na koji interpretira izvore mogli bismo kazati da je Hasandedić bio objektivan istraživač kulturne baštine Hercegovine. On svakako navodi na koji je način neki kulturno-historijski objekt stradao ili porušen, ali to čini hladno, gotovo nezainteresovano. Njegova je konstatacija da su to uradili “uskoci Baje Pivljanina” bez dodatnih komentara ili objašnjenja. Kada iznosi popularne percepcije određenog objekta on iznosi način na koji su ga doživljavali Bošnjaci, ali i druge etničke skupine tražeći šta je istina u tim historijskim talozima iskazanim u narodnim predajama. On se ne oslanja samo na autore koji slijede njegovu idejnu (ne i ideološku) matricu već i autore s kojima se ne slaže. Isto tako on ne štedi ni pripadnike vlastite kulturne tradicije od kritika kada su to zaslužili. Hasandedić je u svojim radovima jasno iscrtao obrise vlastite znanstvene objektivnosti mada je u nekim elementima gubio iz vida političku korektnost. U razdoblju tokom i nakon agresije Hasandedić je jasno imenovao krivce za zločine i rušenja, a to su četnici i ustaše, a ne “ekstremisti” ili “radikalni elementi”, kako je politička korektnost zahtijevala. No, ovo nije nimalo krnjilo od njegove objektivnosti jer onome što su uradili nije ništa ni dodavao niti oduzimao.

“Hasandedić se nije zanimao samo za poeziju Derviš-paše Bajezidagića i drugih autora istočnog parnasa nego i za narodnu usmenu pjesmu i predaju. Isto tako, njega ne zanimaju samo monumentalne džamije klasičnog osmanskog razdoblja već i džamije koje su reflektirale lokalne stilove u arhitekturi pa čak i ruševine s obzirom na to da i one pričaju određenu priču koju treba saslušati i respektirati. One nam jasno kazuju o filozofiji življenja svojih graditelja, o oblicima gradnje i kako su zamišljali određeni privatni ili sakralni prostor. Istovremeno, one kazuju i o rušiteljima i o tome kako oni zamišljaju sebe i svoju protivničku kulturu. Dakle, u kulturnim tvorbama sve je važno i ništa nije nevažno ako uspijemo postaviti adekvatno pitanje”, piše Dizdarević.

Hivzija Hasandedić se ubraja u red najznačajnijih kulturnih historičara u Bosni i Hercegovini. Dominantno se bavio osmanskim naslijeđem Hercegovine i njegov doprinos je toliki da se može porediti s Hamdijom Kreševljakovićem i njegovim doprinosom izučavanju baštine Bosne. Njegov temeljni doprinos proizlazi iz same metodologije koju je slijedio, a to je mikrohistorijski pristup.

Hasandedić smatra da ukupna historija Bosne i Hercegovine neće biti napisana niti do kraja jasna sve dotle dok ne opišemo i istražimo i ona mjesta s naše periferije koja su skrajnuta s historijskih istraživanja. Važno je istraživanje velikih događaja i krupnih ličnosti, ali je također važno istraživanje malih mjesta i osoba koje nisu igrale krupnu ulogu ali su ostavile stanoviti trag u našoj historiji. Stoga on poduzima poduhvat praćenja osmanske kulturne baštine po silnim mjestima, malim i još manjim, napuštenim i zapuštenim gdje se nekada odvijao život, ali su ljudi svojom voljom, a najčešće nevoljom, morali da ih napuste. Rezultat tog istinskog napora jeste iznimno dragocjeno djelo s mnoštvom jedinstvenih nikada zabilježenih i otkrivenih podataka o brojnim mjestima stare Hercegovine.

Savremeni historičari njegov opus smatraju nultom vrijednosti od koje se počinje i s kojim završava bilo koja vrsta historijskih, kulturoloških istraživanja na području Hercegovine. U njegovim objavljenim knjigama o muslimanskoj, bošnjačkoj baštini Mostara, istočne, južne, zapadne Hercegovine, jadranskog primorja i bokokotorskog zaljeva opisana je cijela epoha civilizacijskog ustrajavanja Bošnjaka na svojim višestoljetnim ognjištima.

Dok su se glavni historijski narativi,  kroz ideološke matrice i  obrazovne sisteme, bavili napuhivanjem teza o slobodi potlačenih naroda od turskog i okupatorskog zuluma, dotle je rahmetli Hivzija revnosno bilježio doprinos domaćeg čovjeka, Bošnjaka muslimana urbanizaciji gradova, putne infrastrukture, izgradnji hanova, škola, obrazovnih zavoda, biografijama znamenitih ličnosti iz naše prošlosti, državnika, pjesnika, alima, vakifa itd…

U svom radu Hivzija Hasandedić je bio ograničen sa dvije objektivne prepreke. Prva je rigidni režim koji se tendenciozno unosio između redova tražeći eventualni inkriminaciju neprijateljskog djelovanja i druga format tekstova i prostora u novinama, publikacijama koje su mu redakcije mogle ponuditi. Oba ova faktora su dovoljan razlog za nova naučna traganja po Hivzijinim fusnotama. Nepregledne su. S druge strane u njima bi se pronašlo mnogo toga što je naučnoj javnosti danas nedostupno.