U razgovoru nakon zagrebačkog stručnog usavršavanja prof. dr. Bernes Aljukić govori o nastanku prvih udžbenika za Model C, iskustvima rada u Sandžaku, izazovima manjinskog obrazovanja i potrebi da bosanski jezik postane prostor povezivanja, a ne razlikovanja
Na dvodnevnom stručnom usavršavanju nastavnika Bosanskog jezika i kulture, održanom u Zagrebu, predstavljeni su udžbenici Bosanski jezik 1 i Bosanski jezik 2, prvi standardizirani nastavni materijali namijenjeni izvođenju nastave Bosanskog jezika i kulture po Modelu C u Republici Hrvatskoj. Međutim, ono što je na stručnom skupu bilo posebno vidljivo jeste da se iza dviju knjiga krije mnogo širi proces, nastojanje da se nastava Bosanskog jezika i kulture sistemski utemelji, metodološki objedini i dugoročno razvija.
Jedan od najvažnijih aktera tog procesa je dr. Bernes Aljukić, vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, nastavnik u osnovnoj školi i autor novih udžbenika. Rijetko se događa da ista osoba istovremeno svakodnevno radi u učionici i na univerzitetu, zbog čega njegov pogled na nastavu ne ostaje u okvirima teorije.
Polazište je, kaže, bilo jasno određeno predmetnim kurikulumom.
„Temeljna konpecija udžbenika dakako je uvjetovana predmetnim kurikulumom. On predviđa da se u udžbenicima ove vrste isprepliću tri domene, to su domena A: govorim, pišem i slušam bosanski jezik; domena B: čitam i promišljam na bosanskom jeziku; i domena C, ništa manje važna: moje bosansko naslijeđe.”
Takav okvir, objašnjava, autoru istovremeno olakšava posao, ali ga i obavezuje da tri različite cjeline pretvori u jedinstven obrazovni koncept.
“Na neki način je okvir u kojem se autor ovih udžbenika kreće već unaprijed zadan i to je jedna vrste olakšavajuće okolnosti. Ali je svakako izazov kako smisleno inkorporirati ove domene i da one čine jednu smislenu cjelinu.”
Upravo u toj povezanosti vidi jednu od najvećih vrijednosti novih udžbenika. Godinama su nastavnici Bosanskog jezika i kulture u Hrvatskoj bili prisiljeni kombinirati različite materijale iz Bosne i Hercegovine, prilagođavati ih kurikulumu i vlastitim učenicima te praktično sami graditi nastavne cjeline.
“Informacije koje imam kažu da, kada je o tim materijalima riječ, govorimo o onome što je dostupno u BiH i onome što se u konkretnoj situaciji koristi kao nužno pomagalo, koje je neka vrsta prelaznog rješenja. U odnosu na ove udžbenike vjerujem da je predmetnim nastavnicima u tom kontekstu teže raditi kada moraju spajati svojevrsni amalgam tih različitih izvora koje koriste.”
Novi udžbenici, dodaje, nastali su upravo zato da nastavnicima ponude jedinstven i kurikularno utemeljen alat.
“Dakle ovaj udžbenik slijedi predmetni kurikulum i vjerujem da će nastavnicima i učenicima biti puno jednostavniji i lakši za korištenje.”
Istovremeno, iza njihove unutrašnje organizacije ne nalazi se proizvoljan raspored nastavnih jedinica nego jasno određena metodološka logika. “Struktura samog udžbenika zapravo je određena i spomenutim domenama i predviđen je određeni procent minimalnog odstupanja, ali je prepoznatljivo da su domene A, B i C ustvari predstavljene kroz procentualne odnose 40, 30 i 30 posto. U tom smislu je poseban izazov za autora da ove domene inkorporira tako da budu smisleno povezane i da se domenama mogu ostvariti predviđeni ishodi.”
No, dok govori o strukturi, vrlo brzo razgovor pomiče prema onome što smatra važnijim od samog sadržaja, filozofiji nastave. Za sebe kaže da pripada zagovornicima funkcionalnog pristupa.
“Ono što je u ovom slučaju, usuđujem se reći, neka vrsta prednosti u mom odnosu prema ovom poslu jeste zapravo da sam sljedbenik onog što se zove funkcionalan pristup nastavi. To se najvećim dijelom odnosi na nastavu jezika, ali i na nastavu književnosti.”
Takav pristup, pojašnjava, polazi od učenika, a ne od nastavnog sadržaja.
“To zapravo znači da se nastavni sadržaji ne promatraju kao sami sebi svrha, nego u tom kontekstu se razumijevaju kao potencijal da razvijamo učeničke vještine i sposobnosti.”
Zbog toga naglašava kako nove knjige ne treba promatrati kao još jedan udžbenik gramatike.
“Uvijek treba imati u vidu da ovi udžbenici nisu jednostavno udžbenici gramatike bosanskog jezika niti su preslika sličnih udžbenika za hrvatski jezik.” Njihova posebnost, smatra, upravo je u isprepletenosti jezičnog, književnog i kulturološkog sloja.
“Oni su zapravo prepoznatljivi po isprepletenosti ovih domena i dizajnerska rješenja koja smo odlučili da inkorporiramo u ove udžbenike zapravo pokazuju istaknutost domene C, bosanskog naslijeđa, u kontekstu svih onih relevantnih informacija koje se tiču tradicije, kulture, historije, znamenitosti, kulturoloških specifičnosti, sve do onoga što može biti zanimljivo učenicima.”
Između univerziteta i učionice
Govoreći o nastanku udžbenika, Aljukić se ne vraća često na teoriju, nego odgovor završava u učionici. Smatra da autor nastavnog materijala ne može pisati kvalitetan udžbenik ukoliko nema neposredan kontakt s djecom i nastavnim procesom. Upravo zato vlastitu poziciju univerzitetskog profesora i nastavnika u osnovnoj školi vidi kao najveću prednost tokom rada na ovom projektu.
“Kada je riječ o izazovima tokom izrade samog udžbenika, u vidu sam imao učenike koje i viđam svaki dan, budući da jesam nastavnik u osnovnoj školi i univerzitetski profesor. Tako da mi dvostrukost te pozicije omogućava da imam konkretnije uvide u sam nastavni proces i volim naglasiti da mi to omogućava da se udaljim od onog što se naziva akademskim formalizmom.”
Upravo ga je svakodnevni rad s učenicima, kaže, podsjećao da udžbenik ne nastaje zbog autora, nastavnika ili institucije, nego prije svega zbog djece koja će ga koristiti.
“Praktičan rad sa učenicima je ono što je najveća prednost koju potencijalni autor ovih udžbenika treba imati u vidu. Prvenstveno govorimo o interesima i sposobnostima učenika.”
No, u ovom slučaju nije riječ o bilo kojim učenicima. Riječ je o djeci koja odrastaju i školuju se u Hrvatskoj, a kroz nastavu Bosanskog jezika i kulture uspostavljaju vezu s jezikom, tradicijom i kulturnim naslijeđem Bosne i Hercegovine i u onome što treba imati u vidu kada je riječ o učenicima koji slušaju nastavu na hrvatskom jeziku, a imaju priliku kroz ovaj udžbenik se povezuju i sa BiH.”
Takva činjenica, smatra, ne bi trebala biti prepreka nego prednost. Djeca današnjice, bez obzira na državu u kojoj odrastaju, dijele mnogo više zajedničkih iskustava nego što ih razdvaja.
“Imao sam u vidu svakako i činjenicu da je definitivno u svijetu u kojem živimo, u uzrasnim svojstvima, puno više sličnosti nego li razlika. Cilj je bio predstaviti više dodirnih tačaka koje nas povezuju. U tom kontekstu govorim i o jeziku.”
Iskustvo Sandžaka kao vrijedna polazna tačka
Ovo nije prvi put da Aljukić učestvuje u izradi udžbenika za nastavu bosanskog jezika izvan Bosne i Hercegovine. Ranije je, zajedno s profesoricom Amirom Turbić-Hadžagić, radio gramatike za učenike u Sandžaku, iskustvo koje smatra izuzetno važnim i za rad na hrvatskom modelu.
“Udžbenici su nastali u koautorstvu s profesoricom Turbić-Hadžagić i riječ je zapravo o dvjema gramatikama za peti i šesti razred osnovne škole, s tim da je gramatika za peti razred doživjela i više izdanja.”
Prisjećajući se tog projekta, kaže kako su tada izazovi bili drugačije prirode.
“Izazov je bio veći kada je riječ o udžbenicima za Sandžak, zato što je nastavni plan i program bio zahtjevniji. Bilo je izazovno za učenike petog razreda obraditi teme koje se tiču morfologije, tvorbe riječi, nečega što se, kada posmatramo praksu u BiH, radi u nekim višim razredima.”
Ipak, upravo su ta iskustva, dodaje, pomogla da se pronađu odgovarajuća metodološka rješenja.
“Našli smo dobra rješenja i ti udžbenici su našli svoje mjesto.”
Ipak, naglašava kako između sandžačkog i hrvatskog modela postoje važne razlike.
Dok su udžbenici za Sandžak bili prvenstveno gramatički usmjereni, koncept nastave u Hrvatskoj traži mnogo širi pristup. “Specifično je da u Hrvatskoj više govorimo o udžbenicima koji su kulturološki, ne primarno vezani za jednu domenu i u tom kontekstu je razlika najviše izražena.” To, međutim, nije promijenilo njegov pogled na nastavu jezika.
“Kada je o nastavi jezika riječ, i ovdje naglašavam, da uvijek prednost dajem funkcionalnom pristupu, jer tu govorimo o živom jeziku koji podrazumijeva da proces učenja polazi iz nastavne prakse, da se ne usmjeravamo na suhoparne jezične zakonitosti, koje onda učenici najčešće mehanički usvajaju.”
Takav koncept, smatra, omogućava učeniku da jezik doživi kao sredstvo komunikacije i razumijevanja, a ne kao zbir gramatičkih pravila.
“U tom kontekstu je naš pristup bio između deskriptivnog, gramatičkog i funkcionalno-gramatičkog. U tom kontekstu je i razlika između udžbenika u Sandžaku i Hrvatskoj.”
Bosanski jezik između dva kulturna prostora
Govoreći o nastavi Bosanskog jezika i kulture izvan Bosne i Hercegovine, Aljukić posebno naglašava da je njezina specifičnost mnogo veća od samoga nastavnog sadržaja. Ona proizlazi iz okolnosti u kojima se nastava odvija, ali još više iz iskustva učenika koji svakodnevno žive između dvaju jezičnih i kulturnih prostora. Već sama organizacija nastave, ističe, razlikuje se od one na koju su navikli nastavnici u Bosni i Hercegovini.
“Nastava bosanskog jezika u dijaspori je u prvom redu specifična po samoj organizaciji nastavnog procesa. Konkretno moguće je da u jednom odjeljenju imate više učenika različitog uzrasta i to zapravo smatram nastavom u otežanim uvjetima.” Ipak, otežani uvjeti, smatra, ne mogu biti opravdanje za niža obrazovna očekivanja. “Naravno otežani uvjeti ne znače da se treba odustati od ostvarivanja predviđenih ishoda predmetnog kurikuluma.”
Mnogo važnijim od organizacijskih pitanja smatra razumijevanje perspektive iz koje učenici promatraju Bosnu i Hercegovinu. “Ono što je meni važno jeste razumjeti perspektivu iz koje učenici u dijaspori doživljavaju BiH.” Upravo tu razgovor dobiva širu sociolingvističku dimenziju. Djeca koja odrastaju u Hrvatskoj prirodno usvajaju jezične obrasce sredine u kojoj žive, a to, naglašava Aljukić, nije ništa neuobičajeno.
“Riječ je, kada govorimo o Hrvatskoj, o jednom sociolingvističkom fenomenu, koji zapravo proizlazi iz želje da ljudsko biće, u komunikacijskom smislu, baš i ne želi da se razlikuje od sredine u kojoj se govori na neki način.”
Zato ulogu nastave Bosanskog jezika i kulture ne vidi kao insistiranje na razlikama, nego kao stvaranje prostora u kojem će učenici prirodno upoznati i razumjeti vlastito kulturno naslijeđe. “Stoga je učenicima važno ponuditi mogućnost da razumiju bosansku stranu te priče, tako da bi idealno bilo da određene jezičke i kulturološke posebnosti usvajaju na prirodan način.”
U tome ne vidi nikakav oblik suprotstavljanja dviju kultura. Naprotiv. “To ne znači bilo kakvu vrstu sukoba, nego više kulturološkog preplitanja, koji za učenike može biti izazov.”
Upravo zbog toga smatra da nastava Bosanskoga jezika i kulture svoju punu vrijednost ostvaruje onda kada učenik u sadržajima prepozna vlastitu porodičnu priču.
“Kada učenici shvate da su određene posebnosti dio njihovih porodica, tradicije, pa i kada malo promatraju fenomene par generacija unatrag, onda bi trebalo da su im prirodniji i nadam se draži takvi elementi koje mogu prepoznati u ovom udžbeniku.”
Književnost kao prostor povezivanja
Razgovor o udžbenicima neminovno otvara i jedno šire pitanje, kako oblikovati nastavni sadržaj namijenjen bošnjačkoj manjini u Republici Hrvatskoj, a pritom sačuvati ravnotežu između jezične norme, književnosti, kulturnog naslijeđa i obrazovnih ciljeva. Aljukić podsjeća da je obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini specifičan upravo zbog ustavnog uređenja i prava konstitutivnih naroda, što se neposredno odražava i na nastavne planove i programe.
“Spomenuta mješovitost u suštini odražava multikulturalnost i određena Ustavom garantirana prava naroda u BiH. Razumljivo je da imamo tri službena jezika, bosanski, hrvatski i srpski jezik, ali kada govorimo o nazivu nastavnog predmeta, to je posebno pitanje i u praksi imamo šarenilo, bilo da upoređujemo dva entiteta ili da govorimo o razlikama među kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine.”
Takva raznolikost, objašnjava, nije vidljiva samo u nazivima nastavnih predmeta nego i u samoj strukturi nastavnih programa, koji nastoje odgovoriti ustavnim i zakonskim okvirima.
“Ovo u praksi znači da imamo autore koji su zastupljeni u skladu sa kriterijima koji se dovode u vezu s određenim pravima naroda u BiH, tako da u tom kontekstu i govorimo o nacionalnoj pripadnosti samih autora, te u skladu s tim se važeći planovi i programi strukturiraju na način da se mora zadovoljiti određeni postotak autora kakvi bi bili kriteriji u vezi s njihovom nacionalnom pripadnošću.”
Aljukić: Poruka je da treba da djelujemo zajedno, da osluškujemo šta su zahtjevi same nastavne prakse i da djelujemo u tom smjeru
Međutim, kada se vrata učionice zatvore, smatra da takve podjele ne mogu biti osnovni kriterij nastavnog rada. Za njega književni tekst prije svega mora biti kvalitetan književni tekst.
“U suštini, ja sam nastavnik koji kada u nastavnom procesu obrađuje neki književni tekst, prednost daje u prvom redu književnim kvalitetama i potencijalu samog teksta, da potakne konstruktivne rasprave.”
Upravo zbog toga književnost vidi kao jedan od najvažnijih prostora međusobnog razumijevanja.
“Književnost nam je, u tom smislu, jedno sredstvo povezivanja. Ja to posmatram i razumijem da postoje određene razlike, ali kada gledamo u samom kontekstu učionice, djela koja obrađujemo, važno je da imaju kvalitete književnog teksta koji je sam potencijal za ono što možemo smatrati našim društvenim vrijednostima.”
Iz te perspektive promatra i izazov pisanja udžbenika za Bošnjake u Republici Hrvatskoj. Najzahtjevnijim dijelom procesa smatrao je pronalaženje ravnoteže između nastavnih sadržaja koji prate hrvatski obrazovni sistem i onih koji učenicima približavaju bosanski jezik, kulturu i naslijeđe. Upravo u tome vidi i jednu od posebnosti novih udžbenika.
“To sam vidio kao jedan poseban izazov koji sam po sebi može značiti pozitivnu razliku koju ovaj udžbenik pokazuje u odnosu na slične udžbenike u Hrvatskoj.”
Njihova svrha, naglašava, ne završava u učionici.
“Vjerujem da ovi udžbenici trebaju da budu pomagalo nastavnicima i učenicima da dodatno pojačaju svoju vezu s kulturom, tradicijom i bosanskim jezikom.”
Profesionalno povezivanje
Jednako važnim kao i same udžbenike smatra stručna usavršavanja poput onoga održanog u Zagrebu. Razlog nije samo razmjena znanja nego i mogućnost da autori nastavnih materijala čuju iskustva onih koji ih svakodnevno koriste. “Najveća korist ovakvih susreta je u profesionalnom povezivanju te iz moje pozicije gledano u dobivanju konkretnih informacija iz nastavne prakse. Zanimljivo je čuti o uslovima u kojim rade kolegice u Hrvatskoj.”
Takvi razgovori, smatra, često su vrjedniji od svake teorijske rasprave.
“Glavna poruka se sama po sebi usmjerava na posebnosti nastavničkog posla. Gdje god da radimo i s kojim uzrastom radimo, dijelimo slične izazove i teškoće, koje možemo riješiti kada djelujemo zajedno i razmjenjujemo iskustva.”
Upravo zbog toga vjeruje da razvoj nastave Bosanskog jezika i kulture mora ostati zajednički proces autora, nastavnika i stručnih saradnika.
“Poruka je da treba da djelujemo zajedno, da osluškujemo šta su zahtjevi same nastavne prakse i da djelujemo u tom smjeru.”
Posebno ga je, kaže, ohrabrila atmosfera koja je obilježila zagrebačko savjetovanje.
“Raduje me što je na ovom našem usavršavanju dominirala prijateljska, kolegijalna, vrlo otvorena atmosfera.”
Iako predstavljanje prvih udžbenika predstavlja važan iskorak, Aljukić ne krije da ih vidi tek kao početak mnogo šireg procesa.
“Ova dva udžbenika su svakako samo početak jednog šireg procesa. Raduje me da je taj proces započeo i vjerujem da će njegovi rezultati biti prilično dobri.”
Na pitanje kako će znati da je projekat uspio, ne govori o tiražima niti o broju objavljenih knjiga. Mjerilo uspjeha, smatra, nalazit će se prije svega u učionici.
“Ova dva udžbenika imaju određeni model koji nam može pokazati koliko smo uspjeli u nastavi i takvi konkretni pokazatelji će zasigurno biti znak u čemu se uspjelo i u kojoj domeni se može unaprijediti.”
Jednako važnim smatra i reakcije onih kojima su udžbenici namijenjeni.
“Pokazatelj će svakako biti i broj učenika koji će se vremenom opredijeliti za nastavu na ovom predmetu i vjerujem da će i njihove povratne informacije, ali i od njihovih roditelja, biti dragocjene smjernice za ono što treba raditi u budućnosti.”
Udžbenici nisu zamišljeni kao zatvoren i dovršen obrazovni proizvod, nego kao početak procesa koji će se razvijati zajedno s nastavnicima, učenicima i njihovim porodicama. A njihova konačna vrijednost mjerit će se sposobnošću da u učionici postanu most između jezika, književnosti, kulturnog naslijeđa i svakodnevnog života učenika. U tome se, u konačnici, ogleda i njihova najvažnija obrazovna i društvena uloga.
Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.
