Švicarska je šestog marta odlučila da se Konferencija visokih ugovornih strana Ženevskih konvencija, planirana za sedmi mart u Ženevi, neće održati. Ova odluka, donesena zbog “dubokih razlika” među državama potpisnicama, još jednom pokazuje koliko su palestinski životi sistemski devalvirani u međunarodnom pravu. Zapadne sile, koje inače insistiraju na vladavini prava i univerzalnim ljudskim pravima, ponovo su pokazale da te vrijednosti ne važe kada su Palestinci u pitanju.

Međunarodno pravo je umrlo u Bosni, doživjelo je kliničku smrt i držano na mašinama da vegetira i obmanjuje cijeli svijet sve dok Palestinci svojom žrtvom nisu ugasili mašine.

Konferencija o primjeni Četvrte Ženevske konvencije u okupiranim palestinskim teritorijama, uključujući Istočni Jerusalem, trebala je raspravljati o zaštiti civila pod izraelskom okupacijom. No, Švicarska, kao depozitar Konvencije, objavila je šestog da konferenciju neće održati zbog „dubokih razlika“ među državama potpisnicama.  

Uprkos pozivu Generalne skupštine UN-a 18. septembra 2024. i višemjesečnim konsultacijama, 27. februara 2025. postalo je jasno da ne postoji politička volja da se konferenciju održi. Drugim riječima, države koje uporno insistiraju na poštivanju međunarodnog prava odbijaju ga primijeniti kada je riječ o izraelskim zločinima nad Palestincima.  

Odluka nije rezultat „nedostatka konsenzusa“, već demonstracije moći – iako su 124 države tražile raspravu o pravima Palestinaca pod okupacijom, 14 ih je bilo protiv i uspjelo blokirati konferenciju. Čak ni podrška 90% međunarodne zajednice nije bila dovoljna da pravda prevagne.  

Odluka da se ne održi konferencija nije birokratski čin, već politički pokazatelj koliko su rasizam i islamofobija duboko ukorijenjeni u zapadnim državama. One koje se inače pozivaju na pravila i institucije sada odbijaju čak i simboličnu raspravu o zločinima u Palestini. Ovo nije samo izdaja Palestinaca, već i izdaja osnovnih principa na kojima bi trebalo počivati međunarodno pravo.

Gledajući kako svijet odbija Palestincima i ono malo zaštite koje bi im međunarodno pravo moglo pružiti, nemoguće je ne vidjeti istu priču koja se dogodila u Bosni. Međunarodno pravo, kako ga Zapad proklamira, nije mrtvo jer ga je Donald Trump napustio. Ono je mrtvo jer su ga srušili oni isti koji se zaklinju u njegovu svetost, potvrđujući ga za jedne i gaseći ga za druge. 

Međunarodno pravo je umrlo u Bosni, doživjelo je kliničku smrt i držano na mašinama da vegetira i obmanjuje cijeli svijet sve dok Palestinci svojom žrtvom nisu ugasili mašine.

Ako je pravda selektivna, onda nije pravda. Ako Ženevske konvencije važe za Ukrajinu, ali ne za Palestinu, onda to nisu univerzalni zakoni, već oruđe dominacije.

Gdje su pravila bila kada su holandski vojnici u Srebrenici na samo mirno posmatrali kako Mladićeve snage odvajaju muškarce i dječake nego im u tome i pomagali – saučestvovavši u Obmani – Genocidu nad Bošnjacima? 

Šute sada oni isti koji govore da je Srebrenica „mračna mrlja“ u historiji. Oni isti koji su poslije Drugog svjetskog rata donijeli Ženevske konvencije, ne da bi zaštitili sve, već da bi kontrolisali ko se može pozvati na pravdu, a ko ne.

Ženevske konvencije, stvorene da ograniče brutalnost rata, danas su pravni fosili, dokumenti koji se vade iz ladica kad je potrebno opravdati sankcije, invazije, vojne intervencije – ali nikad kada treba zaštititi potlačene. Oni koji imaju moć odlučuju koga konvencije štite.

Ako pravda važi samo za neke, onda to nije pravda. To je hegemonija maskirana u zakon. I svijet to zna.

Ali svijet ne želi da zna. Jer kada bi istinski pogledao u ogledalo, vidio bi da se gledaoci genocida ne razlikuju od njegovih počinilaca.

Otkazivanje konferencije o Četvrtoj Ženevskoj konvenciji potvrđuje da međunarodni pravni sistem nije dizajniran za zaštitu svih, već prvenstveno za očuvanje moći i interesa zapadnih država. Argument Švicarske da među državama potpisnicama ne postoji „konsenzus“ je političko priznanje da moćne države ne žele da sankcionišu Izrael, bez obzira na to koliko očigledno krši međunarodno pravo.  

Kada se međunarodna zajednica oglušila na pozive Bosne i Hercegovine za zaštitu devedesetih, rezultat je bio genocid u Srebrenici. Kada su Bošnjaci lišeni prava na odbranu, rezultat je bila Obmana – četiri godine sistematskog genocida. Danas, međunarodna zajednica odbija zaštititi Palestince, a rezultat je genocid u Gazi, koji se odvija pred očima svijeta.  

Henry Dunant, koji je u 19. stoljeću vidio užas rata i sanjao o sistemu koji bi zaštitio ljudsku patnju, danas bi bio bijesan. Jer njegovi ideali nisu izdani samo u teoriji, već u praksi. Dunant  je bio svjedok bitke kod Solferina 1859. godine, gdje su ranjenici umirali bez pomoći. Njegova knjiga “Sjećanje na Solferino” (1862) inspirisala je osnivanje Međunarodnog komiteta Crvenog križa i pokretanje prve Ženevske konvencije iz 1864. godine. Ovaj ugovor, potpisan od strane 12 država, postavio je osnovu za kasniji razvoj međunarodnog humanitarnog prava.  

Nakon Drugog svjetskog rata, 1949. godine, donesene su četiri Ženevske konvencije, od kojih je Četvrta Ženevska konvencija ključna za zaštitu civilnog stanovništva u okupiranim područjima. Ova konvencija zabranjuje kolektivno kažnjavanje, prisilna preseljenja i kolonizaciju okupiranih teritorija, čime se Izrael jasno stavlja u status kršioca međunarodnog prava. Ipak, 2025. godine vidimo kako međunarodna zajednica odbija čak i simboličnu osudu izraelskih ratnih zločina.  

Ako su Ženevske konvencije sada mrtvo slovo na papiru, ako ih oni koji su ih stvorili sada gaze, onda nam ostaje samo jedno pitanje:

Šta raditi kada su zakoni mrtvi, ali nepravda živi?

Odgovor na to ne dolazi od međunarodnih institucija. Ne dolazi od Zapada. Ne dolazi od onih koji selektivno primjenjuju zakon. Odgovor dolazi od onih koji ne pristaju na tišinu. Od onih koji odbijaju da prihvate svijet u kojem su nečiji životi vredniji od drugih.

Jer ako se Palestinci ne mogu osloniti na svijet, onda svijet ne zaslužuje njihovu šutnju.