Sidran je autor scenarija za najveća bosanskohercegovačka filmska ostvarenja, što ga je svrstalo u sami vrh domaće i regionalne kinematografije. S filmom Sjećaš li se Doli Bel osvojio je Zlatnu arenu u Puli i Zlatnog lava na festivalu u Veneciji, a Otac na službenom putu donio mu je Zlatnu palmu sa prestižnog Kanskog festivala. Njegov Kuduz dobitnik je Zlatne arene u Puli i nagrade Felix, koju dodjeljuje Evropska filmska akademija.
Prošle godine na današnji dan preminuo akademik Abdulah Sidran, bosanskohercegovački pjesnik, scenarista i književnik.
Sidran je rođen u Binježevu kod Hadžića 2. oktobra 1944. godine. Ime je dobio po amidži, tipografu i kompozitoru, koji je stradao 1943. u koncentracionom logoru Jasenovac. Korijeni porodice Sidran sežu do zaseoka Biograd kod Nevesinja. Abdulahov djed Hasan Sidran preselio se u Sarajevo iz Beograda 1903. godine.
Dobitnik je brojnih velikih nagrada, od kojih treba izdvojiti Nagradu za slobodu govora i izražavanja Fondacije za slobodu govora i izražavanja, (SAD, 1993), Nagradu slobode PEN centra Francuske (1994), Nagradu Skender Kulenović (2002), Godišnju nagradu BZK Preporod (2002), Bosanski stećak za životno djelo (2004), Plaketu Kantona Sarajevo (2006), Nagradu 25. novembar za životno djelo iz oblasti književnosti (2018).
Književni opus akademika Sidrana izuzetno je bogat, a ovom prigodom navest ćemo samo neka od njegovih najznačajnijih djela: Šahbaza (Sarajevo, 1970), Kost i meso (Sarajevo, 1976), Sarajevski tabut (Sarajevo, 1994), Zašto tone Venecija (Sarajevo, 1996), U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce: theater piece (Tuzla, 2002), Suze majki Srebrenice (Sarajevo, 2009), Otkup sirove kože (Belgrade, 2011) i druge.
Sidran je autor scenarija za najveća bosanskohercegovačka filmska ostvarenja, što ga je svrstalo u sami vrh domaće i regionalne kinematografije. S filmom Sjećaš li se Doli Bel osvojio je Zlatnu arenu u Puli i Zlatnog lava na festivalu u Veneciji, a Otac na službenom putu donio mu je Zlatnu palmu sa prestižnog Kanskog festivala. Njegov Kuduz dobitnik je Zlatne arene u Puli i nagrade Felix, koju dodjeljuje Evropska filmska akademija.
Neke od njegovih izjava i promišljanja treba zapamtiti. Poput ove: “Nema spasa onoj državi u kojoj ima više univerziteta nego klozeta i toaleta. Natalitet nikada nisam pominjao jer svaki govor o računicama i statistikama kako će se razvijati hoda po opasnom rubu rasističkih promatranja. Mi smo oslobađajući gradove i ulazeći u stanove četnika pronalazili SDS-ove materijale koji su bili na toj osnovi. U njima se navodi kako su nas oni morali pobiti jer bi bosanski muslimani do 2050. činili 55 posto, pa su upotrebljavali termin preventivni kontranapad. Nije bilo napada, a ti radiš preventivni kontranapad. Ako se natalitet uzima kao kategorija za borbu nekog naroda za državu ili prostor meni to tukne na “lebensraum” (njemački – “životni prostor”, pojam koji je označavao glavnu motivaciju za teritorijalne agresije koje je vršila nacistička Njemačka)”.
I ovo je važno, posebno u vremenu u kojem živimo: “Rekao sam da mi u Bosni i Hercegovini, i to sam prije nekoliko godina izgovorio pred 900 ljudi u Domu sindikata u Beogradu, nemamo problem da se velika Srbija gradi na sprat. Svi su se nasmijali na to kao da sam rekao u Sarajevu. Ovo je manjina koja razumije suštinu stvari, ali ono što je društveni mehanizam i trovanje nacionalnog bića traje 200 godina. Nije to od jučer. U Banjaluci se može promijeniti 500 Dodika i da se ni mrvicu jednu ne promijeni od onoga što je generalni odnos jednog hegemona na Balkanu, sa sjedištem u Beogradu, koji od 1804. radi da mene ne bude”.
Između desetina vrhunskih pjesničkih ostvarenja Abdulaha Sidrana, ovdje ćemo izdvojiti pjesmu koju je posvetio sarajevskom ljetopiscu i velikanu bošnjačke pisane riječi Mula Mustafi Bašeskiji.
Bašeskija
Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak
i mokar. Plaču zaprepaštene bašte. Bilježim to
i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna
dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo
će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću
sam ovu primio kо dar, ne kaznu, ко premoć, nipošto
užas. Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao
je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ко
kalem i papir predamnom. Šutnja i čama. Koga Si,
noćas, otrgnuo gradu? Čije ćemo ime pominjati
jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba
biti mudar, neka se strava čekanja na licu
ne očituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Širi se
ljubav ко žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro,
toliko sam svikao na samoću. Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena
kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli
ко korov. A malo je zdravih u gradu duša. I pravo
je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je,
al otkuda zdravije? Je li, Bože, zbilja,
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca
uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te
skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već
tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas.
