Nakon pedeset godina na barikadama heavy metala, osnivač Steve Harris i vokal Bruce Dickinson u novom dokumentarcu „Burning Ambition“ rekapituliraju uspone, padove i unutrašnja previranja koja su definirala Iron Maiden. Britanske legende otkrivaju proces transformacije iz autsajdera istočnog Londona u globalnu instituciju čiji kreativni impuls, unatoč decenijama provedenim na putu, odbija usahnuti
Kada Stevea Harrisa upitate o činjenici da njegov bend traje duže od pola stoljeća, basist odgovara s dozom zbunjenosti, kao da je pedesetogodišnji staž tek sitnica koju je usput zametnuo. „Sve je proletjelo nevjerojatnom brzinom. Otiđete na turneju na nekoliko mjeseci i čini se da vrijeme leti, ali u tim se intervalima zgusne čitav život. Naša karijera je zapravo samo neprekidni produžetak tog ritma“, objašnjava Harris.
Njegov stil upravljanja jednim od najutjecajnijih i duboko idiosinkratičnih britanskih sastava u povijesti podsjeća na rad staloženog nogometnog menadžera. Lansirani u prvu ligu metala osamdesetih godina na krilima galopirajućih, teatralnih i multiplatinskih albuma, Iron Maiden nisu samo preživjeli krizu žanra sredinom devedesetih, koja je potopila većinu njihovih suvremenika, već su iz tog perioda izašli ambiciozniji nego ikada.
Prošlu su godišnjicu obilježili turnejom Run for Your Lives, koja kulminira dvodnevnim festivalom EddFest u Knebworthu. Paralelno s koncertnim aktivnostima, u kina stiže film Burning Ambition, dokumentarac koji decenije rada osvjetljava kroz rijetke arhivske snimke i svjedočanstva aktera poput Toma Morella, Chucka D-ja i, pomalo egzotično, Javiera Bardema.
Osnovan 1975. godine, bend je prošao kroz turbulentne promjene postave prije nego što je 1978. kristalizirao zvuk s Paulom Di'Annom. Mukotrpnim radom u klubovima nametnuli su se kao predvodnici novog vala britanskog heavy metala (NWOBHM). Dickinson se tih dana sjeća kao perioda u kojem je žanr postojao davno prije nego što je dobio svoju rogobatnu kraticu. „NWOBHM! Ako si to znao izgovoriti, mogao si biti dio toga“, ironičan je Dickinson.
Dok je debi album iz 1980. zasjeo na visoko četvrto mjesto britanskih top-lista, unutrašnja dinamika bila je neodrživa. Di'Anno je bio iscrpljen, a Maidenima je trebao drugačiji profil. Dickinson, koji je tada pjevao u grupi Samson, posjedovao je vokal koji razbija oktave – discipliniran, pun vibrata i građen za stadionske zidove. „Bilo je to kao da ste napadač u nižoj ligi kojem odjednom kažu: ideš u prvi tim Manchester Cityja. Ali s 21 godinom posjedovao sam drskost; znao sam da mogu isporučiti ono što traže, pa i više od toga.“
Ulazak u studio radi snimanja The Number of the Beast (1982) bio je trenutak u kojem je bend definirao svoj kanon: spoj teatralnosti, epskih tema i sirove agresije. Dok Harris suzdržano tvrdi da su tada samo „napravili prokleto dobar album“, Dickinson se prisjeća euforije: „Znali smo da imamo nešto posebno. Sjedili smo u studiju do četiri ujutro, pili jeftino pivo i štipali se od nevjerice.“
S albumom Piece of Mind (1983) ulog je podignut. Menadžer Rod Smallwood povukao je riskantan potez zakazivanjem američkih arena umjesto klubova. Strategija se isplatila. Maideni su postali fenomen koji prodaje milione bez mainstream podrške, bez radijskih hitova i bez ušminkanih video spotova. No, cijena je bila visoka. Turneja World Slavery Tour (1984) dovela je bend, a posebno Dickinsona, do ruba sloma. „Bio je to trenutak krize. Život mi je postao zlatni kavez. Ozbiljno sam razmišljao o tome da napustim muziku i postanem instruktor mačevanja“, priznaje vokalist.
Devedesete su donijele promjenu paradigme. Uzlet Gunsa i Metallice učinio je Maidenovo barokno pripovijedanje ranjivim. Gitarist Adrian Smith otišao je 1990., a Dickinson tri godine kasnije, bježeći od „institucionalizacije“. Harris danas taj period vidi kao žrtvu nedostatka komunikacije: „Sve se svelo na kratke odmjene bez pravog razgovora. Trebalo nam je vremena da pronađemo vlastiti prostor.“
Pomirenje se dogodilo 1999. godine, pod velom paranoične tajnosti. Rezultat je bio Brave New World i povratnički nastup pred četvrt miliona ljudi na festivalu Rock in Rio. Od tada, tempo objavljivanja je sporiji, ali ljestvica kvalitete ostaje nepomična.
Pred kraj aktualne turneje, Harris zvuči gotovo sjetno, priznajući da unatoč reputaciji autokrata, on čini tek jednu šestinu kolektiva koji ponekad odbija poslušnost. Što se nove muzike tiče, Dickinson ostaje nepokolebljiv: „Dajte bilo koju pjesmu na svijetu Iron Maidenu i ona će zvučati kao Maiden. Ne pitajte me zašto i odakle dolazi ta magija. To jednostavno jeste tako.“
IZVOR: The Guardian
