Timur Lenk, utemeljitelj dinastije Timurida, iskorijenio je milone ljudi na prostoru od Male Azije do Indije. Slavne metropole poput Isfahana, Delhija, Damaska i Bagdada pretvorio je u pepeo i dim. Njegova se vlast oslanjala isključivo na sirovu silu, a doktrina mu je bila teror i potpuno uništenje. Ipak, oni koji su pokazali apsolutnu lojalnost mogli su računati na nevjerojatne nagrade u obliku zlata, zemlje, robova, konja, palača i posjeda

Nakon iscrpljujućeg petnaestomjesečnog putovanja duž Bosfora, preko Crnog mora, kroz pješčane pustinje i nepregledne stepe, španjolski veleposlanik don Ruy González de Clavijo konačno je stigao do predgrađa Samarkanda. Bio je osmi septembra 1404. godine. Iako potpuno iscrpljen, prizor rezidencije Timuridskog Carstva učinio je da zaboravi sav umor. Pred njim se ukazao grad iz snova. Prošao je kroz monumentalne kapije ukrašene profinjenim mozaičkim pločicama i zakoračio u rajske vrtove prepune neobičnog drveća i bilja. Ispred blistavo uglačanih palača, na straži su stajali indijski slonovi noseći minijaturne kule na leđima.

Kastiljski kralj Henrik III. poslao je Clavija kako bi odao počast tatarskom vladaru Timuru Hromom, poznatijem kao Timur Lenk. Povod je bio diplomatski čin dobre volje: Timur je u Ankari oslobodio kršćanske robove i vratio ih u Španjolsku. Sama audijencija protekla je u miru. Azijski jahač iz stepa primio je goste iz mračnog i podijeljenog europskog kontinenta ležeći na raskošno izvezenim jastucima. Već star, Timur je nosio svilenu odjeću, dok mu je glavu krasila kruna optočena rubinima, biserima i dragim kamenjem. U obližnjoj fontani plutale su svježe crvene jabuke.

Španjolski je izaslanik stigao u idealnom trenutku. Tokom septembra i oktobra nomadski je vojskovođa boravio kod kuće, slaveći s više od dvadeset hiljada nomada koji su zbog toga stigli u prijestolnicu. Clavijo je, skupa s izaslanicima iz Kine i evropskih dvorova, svjedočio raskošnim banketima, sportskim natjecanjima, paradama i cirkuskim predstavama. Akrobati, klaunovi i pripovjedači zabavljali su masu, a Clavijevo najveće čuđenje izazvala je pojava usamljene žirafe koja je šetala dvorskim kompleksom. Timur je za ovu prigodu privremeno suspendirao islamsku zabranu alkohola, što su tursko-mongolski i tatarski ratnici obilno iskoristili. Vratolomne pijanke bile su svakodnevica.

Clavijo je primijetio da su i elegantne žene, odjevene u najfiniju svilu, ravnopravno sudjelovale u tim gozbama. Vino je nekontrolirano teklo iz srebrnih plitica i zlatnih pehara. No, usred tog blještavila i sjaja, tekla je i krv. Španjolski kroničar bilježi da je gradonačelnik Samarkanda obješen pred Timurovim nogama, dok je nekoliko uglednih građana ritualno pogubljeno odrubljivanjem glave. Kada je španjolsko izaslanstvo jednom zakasnilo na svečanu večeru, Timur je okrivio njihovog prevoditelja. Kaznio ga je brutalno: naredio je da mu se kroz nos zabije željezni klin, a potom ga je vojska vukla kroz prašinu poput svinje.

Ove su se svetkovine odvijale na dvoru jednog od najokrutnijih despota u historiji. Timur Lenk, utemeljitelj dinastije Timurida, iskorijenio je milone ljudi na prostoru od Male Azije do Indije. Slavne metropole poput Isfahana, Delhija, Damaska i Bagdada pretvorio je u pepeo i dim. Njegova se vlast oslanjala isključivo na sirovu silu, a doktrina mu je bila teror i potpuno uništenje. Ipak, oni koji su pokazali apsolutnu lojalnost mogli su računati na nevjerojatne nagrade u obliku zlata, zemlje, robova, konja, palača i posjeda.

Timur je rođen tridesetih godina četrnaestog stoljeća kao izdanak uglednog klana Barlas u Čagatajskom Kanatu, dijelu već tada fragmentiranog Mongolskog Carstva. Rodno mjesto bilo mu je Šahrisabz, smješten južno od Samarkanda u današnjem Uzbekistanu. Kasnije priče o tome kako je odrastao kao osiromašeni kradljivac ovaca treba promatrati kroz prizmu neprijateljskih kronika. Timur je od rane mladosti bio prekaljeni ratnik. Kao plaćenik ranjen je u bitci blizu Kandahara; strijela mu je probila šaku, a teška povreda koljena obilježila ga je za cijeli život jer je ostao hrom. Tako je i dobio nadimak Lenk.

Nad mongolskim državama tog doba još je uvijek lebdio duh velikog osvajača Džingis-kana. U Timurovoj regiji mongolska je kultura već bila snažno poturčena, a stepski nomadi su pod arapskim utjecajem masovno prešli na islam. No, politička legenda o porijeklu ostala je ključna. Onaj ko je mogao dokazati krvnu vezu s Džingis-kanom posjedovao je golem simbolički kapital. To je stalno izazvalo sukobe među plemenima, koji su kulminirali 1369. godine. Timur je tada izvukao svog šurjaka iz džamije u gradu Balhu, ubio ga i prisvojio njegov dragocjeni harem. Oženio je Husajnovu udovicu, daleku Džingis-kanovu nasljednicu, čime je stekao legitimnu titulu „güregen“,kanov zet.

Zahvaljujući tom braku utemeljio je svoj autoritet i konsolidirao moć. Ujedinio je zavađene klanove i stvorio državu nevjerojatne unutarnje čvrstoće s prijestolnicom u Samarkandu. Međutim, to carstvo je na okupu držala isključivo stalna ratna mašinerija. Pljačkanjem susjednih teritorija i ubiranjem poreza Timur je održavao vojsku sitom, zaposlenom i zadovoljnom. Vladar nije obogaćivao samo sebe, nego i svoje podanike, stvarajući ekonomski sistem ovisan o ekspanziji.

Historijski gledano, Timur je bio čovjek s granice, figura koja je spajala epohe i nespojive kulture. Kao tursko-mongolski ratnik na konju, on je oživljavao uspomenu na stepske osvajače. S druge strane, nadrastao je puki nomadski mentalitet ulažući u fiksnu urbanu arhitekturu, naročito u Samarkandu. Njegova težnja za svjetskom dominacijom bila je vođena osobnom ambicijom i taštinom, ali i religijskim narativom. Proglasio se „mačem islama“ i tvrdio da mu je dužnost voditi sveti rat protiv nevjernika. Paradoksalno, mnogi arapski muslimani smatrali su samog Timura nevjernikom. Razlog nisu bile samo piramide od ljudskih lubanja koje je ostavljao na zgarištima njihovih gradova, već i činjenica da je u praksi zakone Džingis-kana i stepske kodekse časti uvijek stavljao iznad Kur’ana.

Tokom posljednjih desetljeća četrnaestog stoljeća, Timur je sijao smrt regijama koje su i danas svakodnevno u geopolitičkim vijestima: Kandahar, Halep, Bagdad, Tbilisi. Pokorio je prostranstva Središnje Azije, Afganistana, Perzije, Kavkaza i južne Rusije, prije nego što se okrenuo prema Maloj Aziji i Evropi. Njegova strategija imala je jasan, psihološki proračunat šablon. Gradovima bi ponudio priliku da se predaju bez borbe. Onima koji bi to odbili, uslijedila bi nemilosrdna opsada. Da bi ova taktika zastrašivanja funkcionirala na velikim udaljenostima, svaka je pobjeda morala biti popraćena ekstremnim, teatralnim zvjerstvima.

U perzijskom gradu Isfizaru naredio je da se dvije hiljade živih zarobljenika zazida u obrambene zidine s mortom. U Isfahanu je zapovjedio svojoj konjici da galopira preko sedam hiljada svezane djece. Na pušećim ruševinama tog grada, povjesničar Hafiz-i Abru osobno je izbrojao dvadeset i osam kula izgrađenih isključivo od ljudskih glava, pri čemu je svaka sadržavala oko hiljadu i pol lubanja. Tim brutalnim porukama Timur je stavio do znanja cijelom svijetu kakva sudbina čeka one koji mu pruže otpor.

Ovu proračunatu barbarštinu pratio je neobičan paradoks: strastvena ljubav prema umjetnosti i znanosti. Prilikom svakog osvajanja, Timur bi izdao strogu naredbu da se lokalni astronomi, prepisivači, liječnici i graditelji poštede. Svi su oni deportirani u Samarkand kako bi pridonijeli grandioznosti njegove prijestolnice. Tamo je naređivao izgradnju veličanstvenih medresa, opservatorija i raskošnih palača. Vrtovi Samarkanda morali su odražavati harmoniju i simetriju kozmosa, građeni u tradiciji perzijskog stila „Čarbag“, koji potječe još iz vremena Kira Velikog. Nije slučajno što se riječ „raj“ preko latinskog i grčkog oblika može pratiti unatrag do staroperzijske riječi „pairidaēza“, što doslovno znači „omrađeni vrt“. Timur je želio da njegov grad bude utopija, zelena oaza usred surovog krajolika.

Bez obzira na tu arhitektonsku bajku, vladar je rijetko boravio u Samarkandu. Konji su ga nosili dalje nego što ga je hroma noga mogla služiti; njegov život bio je neprekidno kretanje. Na rubnim dijelovima carstva postavio je sinove svojih brojnih žena kao vazale, pokušavajući tako kontrolirati golemi prostor. Međutim, mnogi od njih nisu bili dorasli zadatku, pa je Timur stalno morao juriti s istoka na zapad kako bi gušio pobune i uvodio red. Država je bila golema, ali strukturno nestabilna, utemeljena isključivo na slijepom strahu od hira jednog vođe.

Nakon višegodišnjih kampanja, vratio se u Samarkand 1396. godine. Tamo je proveo dvije godine pokrećući megalomanske građevinske projekte koji su trebali demonstrirati njegovu apsolutnu moć. No, nomadski nagon i horizont ponovno su prevagnuli. Poput svojih historijskih uzora, Aleksandra Makedonskog i Džingis-kana, usmjerio je pogled prema bogatoj Indiji. Godine 1398. s ogromnom armijom galopirao je preko Kabula i Hindukuša prema Delhijskom Sultanatu, državi koja je bila oslabljena, ali još uvijek vojno respektabilna. Kan grada Dipalpura u Pandžabu poslao je Timuru pismo upozorenja: „Želja vašeg vladara je osvojiti ovo kraljevstvo s bogatim prihodima. Neka nam ga oduzme oružjem ako je sposoban. Raspolažem golemom vojskom i strašnim slonovima, spreman sam za rat.“

Ratni slonovi bili su taktička novost za Timura, a priče o tim golemim, zastrašujućim zvijerima unijele su nemir čak i među najhrabrije tatarske ratnike. Dana 17. decembra 1398. godine, ispred Delhija, došlo je do odlučujućeg sukoba s vojskom Tughluq sultana. Savremeni kroničari bilježe da niko nikada nije svjedočio tako silovitoj bitki i užasavajućoj galami; zvukovi činele, bubnjeva, truba i zvona koje su Indijci koristili činili su da zemlja podrhtava. Timur je problem slonova riješio genijalnom i surovom taktikom: natovario je svoje deve suhim sijenom i zapalio ga. Deve su u panici i samrtnom kropcu jurnule ravno prema indijskim borbenim redovima, što je prestrašilo slonove koji su se okrenuli, dali u bijeg i divljački pregazili vlastitu pješadiju.

Iako je Timur navodno planirao poštedjeti Delhi, nije uspio obuzdati svoje postrojbe. Višednevni bijes i pljačka ostavili su ovu metropolu u potpunim ruševinama. Sultanat je bio slomljen. Nakon završetka operacije, Timur je sa sobom odnio neprocjenjivo blago, hiljade robova i sve preživjele slonove. Iz evropske perspektive, ovi ratovi u dalekoj Indiji činili su se apstraktnim i dalekim. Križari su možda čuli legende o okrutnom vladaru s istoka, ali fokus im je bio na nečem drugom. Evropske lidere tada su mučili Osmanski Turci, koji su već kucali na vrata Središnje Evrope. Godine 1396. otomanski sultan Bajazid I. doslovno je uništio kršćansku alijansu kod Nikopolja i bilo je pitanje vremena kada će nastaviti prodor.

Na opće olakšanje Evrope, Bajazid je svoje interese usmjerio prema istoku, gdje se izravno sudario s Timurovim ambicijama. Uslijedile su diplomatske prijetnje, a svako ko je poznavao Timura znao je da on ne blefira. Na samom početku petnaestog stoljeća, Timur je umarširao u Anadoliju, usput potpuno razorivši Bagdad. Godine 1402. kod Ankare je došlo do historijskog sudara dvaju carstava. Osmanska vojska bila je potučena do koljena, a sam sultan Bajazid postao je Timurov ratni zarobljenik.

Ova pobjeda nad zajedničkim neprijateljem izazvala je kratkotrajnu euforiju na evropskim dvorovima; mnogi vladari slali su izaslanstva u Aziju kako bi pridobili naklonost moćnog stepskog jahača. Clavijevo putovanje u Samarkand treba promatrati upravo u tom pragmatičnom političkom kontekstu. Mnogo kasnije, engleski dramatičar Christopher Marlowe ovjekovječio je ovu evropsku opsesiju u svojoj drami Tamburlaine (oko 1587.), prikazujući slavnu, iako historijski upitnu scenu u kojoj Timur drži sultana Bajazida u kavezu i koristi ga kao oslonac za noge.

Nakon bitke kod Ankare, Timur je imao otvoren put i mogao je s lakoćom umarširati u Beč te pokoriti cijelu Evropu. Međutim, taj, s njegove točke gledišta, siromašni i bezvrijedni kontinent uopće ga nije zanimao. Iako već star i umoran, želio se izmjeriti s najvećom civilizacijom tog doba,  Kinom iz dinastije Ming. Vrativši se u Samarkand, počeo je pripremati pohod preko ledenih planinskih masiva prema Pekingu. No, Kina je ostala izvan njegovog dohvata. Na samom početku vojnog pohoda, 1405. godine, Timur je umro od visoke temperature u gradu Otraru, na teritoriji današnjeg Kazahstana. Nije uspio u potpunosti obnoviti imperiju Džingis-kana, ali je stvorio jedno od najvećih carstava u historiji.

Nakon njegove smrti pokazalo se da Timuridsko Carstvo nema dugoročnu perspektivu. Sinovi, unuci i rođaci popunili su ogroman vakuum moći međusobnim izdajama, političkim urotama i građanskim ratovima. Unatoč svim čudesnim vrtovima, veleljepnim džamijama i palačama Samarkanda, Timur Lenk je iza sebe posijao isključivo rat i na koncu je njegova dinastija požnjela istu takvu sudbinu.

IZVOR: Historisch Nieuwsblad