Skupština Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj – Bošnjaci zajedno! na sjednici je 15. juna 2026. izabrala novo vodstvo: za predsjednika dr. sc. Adisa Keranovića, specijalista hitne medicine na čelu najveće hitne bolničke službe u državi, a za generalnog sekretara Kadru Kulašina. Novi predsjednik u Koordinaciju donosi rijedak spoj – karijeru izgrađenu u najzahtjevnijim segmentima hrvatskog zdravstvenog sustava i gotovo dva desetljeća predanog rada u bošnjačkoj manjini

Izbor vodstva, kako je Koordinacija priopćila javnosti, u nadležnosti je Skupštine kao najvišeg tijela, a u radu i odlučivanju sudjelovali su delegati svih udruga osnivača. U novoizabrana tijela ušli su predstavnici svih članica, čime je poslana jasna poruka: Koordinacija nastavlja rad u kontinuitetu i punom sastavu, posvećena zastupanju interesa bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te jedinstvu i suradnji svih svojih udruga.

Koordinacija je zahvalila dosadašnjem predsjedniku Berminu Meškiću na predanom vođenju i doprinosu u izgradnji Koordinacije te pozdravila njegovu daljnju posvećenost zajedničkim ciljevima. Uoči sjednice saborski zastupnik Armin Hodžić svoje mjesto delegata prepustio Salihu Huremoviću, predsjedniku Udruge veterana Bošnjaka branitelja Domovinskog rata, radi jačanja vidljivosti braniteljske populacije.

Liječnik koji sustav poznaje iznutra

Malo je javnih figura u bošnjačkoj manjini čiji životopis tako uvjerljivo spaja stručnu i društvenu dimenziju. Adis Keranović rođen je 23. februara 1986. u Bosanskom Novom, a odrastao je i školovao se u Sisku, kamo su njegovi roditelji došli sredinom osamdesetih. S ponosom ističe da potječe iz radničke obitelji – otac, radnik Sisačke željezare i dragovoljac Domovinskog rata s više od 1400 dana borbenog sektora, morao je zbog životnih okolnosti odustati od studija i početi raditi. Adis je prvi liječnik u svojoj obitelji, koja je na njega iznimno ponosna. 

Medicinski fakultet u Zagrebu završio je 2012. godine, a liječnički put započeo u Zavodu za hitnu medicinu Varaždinske županije, u kolima hitne pomoći. Ondje je, kaže, shvatio da je hitna „zapravo prava medicina” – cijela medicina u jednom danu, od djece do politraume i reanimacije. Specijalizaciju u KBC-u Zagreb započeo je 2015., a specijalist hitne medicine je od 2020. godine. Od 2016. leti u helikopterskoj hitnoj medicinskoj službi, najprije u Dubrovniku, a danas u zagrebačkoj bazi koja pokriva devet županija; u deset godina iza njega je oko 150 intervencija. Godine 2019. magistrirao je menadžment u zdravstvu, a u februaru 2026. u Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar” obranio je doktorat pod naslovom „Vrijednost ultrazvuka pluća u hitnoj službi u dijagnostici akutne dispneje”.

Priznanja struke stizala su jedno za drugim. U maju 2025. imenovan je posebnim savjetnikom ministrice zdravstva za djelatnost hitne medicine – prvi put u povijesti hrvatske zdravstvene politike da netko iz hitne medicine participira na takav način na nacionalnoj razini, kako je tada istaknuo za časopis „Bosna”. U aprilu 2026. postao je vršitelj dužnosti pročelnika Objedinjenog hitnog bolničkog prijama KBC-a Zagreb, najvećeg i najopterećenijeg hitnog prijama u državi: vodi tim od oko 150 ljudi koji dnevno zbrine u prosjeku četiri stotine pacijenata. Unatoč svemu, i dalje dežura, i u bolnici i u helikopteru.

„Ja sada jesam šef, menadžer, ali sam prije svega liječnik. Hitna medicina je nešto što volim, u što sam zaljubljen i ne mogu si dopustiti da taj dio izgubim”, kaže.

Njegove su reference impresivne i međunarodne: educirao se na Yale New Haven Hospitalu u SAD-u i na Univerzitetskoj bolnici u Bernu, instruktor je Europskog društva za hitnu medicinu iz područja traume i naprednih mjera održavanja života, nacionalni instruktor za bolničku i izvanbolničku hitnu medicinu te zbrinjavanje masovnih nesreća, član Upravnog odbora Hrvatskog društva za hitnu medicinu, od 2016. vanjski suradnik Medicinskog fakulteta u Zagrebu te autor znanstvenih radova u indeksiranim časopisima i nacionalnih smjernica iz hitne medicine. Inozemnih ponuda bilo je mnogo, i primamljivih, ali svaku je odbio: „Smatrao sam da sam dužan ostati doma i pomoći zemlji u kojoj živim i u kojoj sam odrastao.”

Dvije linije koje jedna drugu hrane

U bošnjačkoj nacionalnoj manjini aktivan je od studentskih dana. Roditelji su mu u bošnjačkim asocijacijama u Hrvatskoj aktivni još od 2003., a on se uključio 2007./2008., kao student, uvjeren da svojim znanjem i energijom može pridonijeti zajednici. Danas je, uz vođenje Nacionalne koordinacije, i predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Pritom funkciju u zajednici ne obavlja na uštrb karijere, niti je karijera nastala iz zajednice – dvije linije idu paralelno i jedna drugu hrane. Upravo mu to daje težinu kakvu ne dobiva svaki javni glas jer ono što govori o zajednici počiva na onome što je dokazao u većinskom kontekstu.

Svoja je stajališta najjasnije sažeo u maju ove godine, na završnici zagrebačkog ciklusa tribina „Mjesto gdje se odlučuje” u Svetoj Klari, gdje je govorio o tri točke koje smatra okvirom rada bošnjačke manjine u Hrvatskoj. Prethodno je naglasio važnost neposrednog kontakta s ljudima – ne samo kroz medije i institucije, nego na lokalnoj razini, gdje se onima koji obnašaju javne funkcije „podnose računi”, ali i osluškuje puls Bošnjakinja i Bošnjaka na terenu, kako bi se ono što je provedivo i potrebno doista i provelo.

Prva je očuvanje identiteta: manjinu treba „održavati, jačati i unapređivati kroz kulturu, identitet, jezik i običaje”.

„Ono što se nikada neće ugasiti su naša kultura, naši običaji, naš identitet i naš bosanski jezik”, poručio je.

Druga je politička odgovornost, i to prema dvjema stranama istodobno – prema vlastitoj zajednici i prema državi.

„Kroz funkcije koje obavljamo pokazujemo da i kao bošnjačka nacionalna manjina možemo i moramo biti politički odgovorni. Moramo jačati našu zajednicu, a s druge strane i državu u kojoj živimo i sustave u kojima radimo.”

Treća točka objedinjuje prve dvije: međusobna tolerancija unutar same zajednice. „

Svatko od nas mora znati gdje mu je mjesto, čime se bavi i kako time čime se bavi može kvalitetno unaprijediti rad bošnjačke nacionalne manjine.”

Njegova vizija Koordinacije počiva na povezivanju. „Sve ono što je do sada bilo fragmentirano treba povezati. Zajedničke resurse kojima kao Bošnjaci raspolažemo, i ljudski i financijski, potrebno je povezati u jaču, kvalitetniju zajednicu koja bi trebala biti prepoznata kao važan dionik u društvu u kojem živimo”, rekao je za „Bosnu”.

To znači jačanje veza s matičnom zemljom, ali i konkretne projekte: stipendiranje mladih i njihovo slanje na međunarodna događanja te projekt besplatne pravne pomoći, financiran sredstvima Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, kroz koji pripadnici zajednice dobivaju besplatan odvjetnički savjet i pomoć.

„Te male stvari mene iznimno vesele”, kaže.

Čovjek iza funkcija

Iza titula stoji čovjek kojemu je, kako sam kaže, najvažnija uloga oca i supruga. Živi na zagrebačkom Borovju sa suprugom Aldianom i kćerima Hanom i Dinom; suprugu poznaje od svoje pete, šeste godine, jer su se njihovi roditelji družili još od željezare. Liječnik koji je svjedočio najtežim scenarijima priznaje da ga danas najviše uplaši obična dječja temperatura – ona njegovih kćeri. Svaki slobodan trenutak koristi za odlazak u Sisak, svoj grad kojem se, kaže, stalno vraća, jednom tjedno na utakmice ide s nogometnim klubom Nur, a na pitanje čiji je burek najbolji – mamin, ženin ili puničin – diplomatski odgovara: „Meso, isključivo s domaćom jufkom, ništa kupovno.”

O identitetu govori bez zadrške: „Bošnjak sam, vjera mi je islam i toga se ne sramim.”

Diskriminaciju, ističe, nikada nije osjetio – ni na fakultetu, ni tijekom specijalizacije, ni u javnim institucijama. „S takvom obiteljskom pričom u pozadini, ponosno mogu reći što sam, tko sam i da sam apsolutno sve postigao svojim radom.”

Nacionalna koordinacija tako na svoje čelo dobiva predsjednika koji zajedništvo, o kojem u zajednici svi govore, mjeri vlastitim mjerilom: „Kada govorimo o zajedništvu, moramo ga i pokazati“. Tu će rečenicu odsad imati priliku potvrđivati svakodnevno.

Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.