Kako je islam došao i ukorijenio se; kako su Portugalci i Španci otvorili prostor za novu, holandsku hegemoniju; zašto su misionarske politike često slabile pred lokalnim islamskim institucijama; kako su holandske vlasti kombinovale zabrane, prilagodbe i savezništva s lokalnim elitama da bi ovladale arhipelagom

Indonezija, arhipelag od oko 18.000 otoka, dvadeset i osam pokrajina, nekoliko posebnih regija i glavnog grada, odavno je raskrsnica Azije i Australije, Indijskog i Tihog okeana. Ta geografska izlomljenost i strateška pozicija učinile su da se kolonijalne i misionarske inicijative ne šire jednako, nego u džepovima: ostrvo po ostrvo, luka po luka, kroz niz lokalnih sporazuma, sukoba i „upravljanja na daljinu“.

U tom mozaiku, nizozemska kolonijalna politika prema muslimanima, od rane dominacije Holandske istočnoindijske kompanije (VOC), preko ratova na Javi i u Ačehu, do „etnografskog upravljanja“ inteligencijom poput Christiaana Snoucka Hurgronjea, razvila se u kompleksan sistem kontrole koji je spajao trgovinu, religiju i pravo.

Nakon prvih portugalskih osvajanja (Malaka 1511) i žestoke konkurencije sa Španijom na Maluku otocima, 16. stoljeće obilježila je religijska i trgovačka trka. Portugalci i Španci pokušali su širiti katoličanstvo, ali su zbog nasilne reputacije i prioritetnog interesa za trgovinu krstili relativno malo ljudi. S dolaskom Holanđana krajem 16. i početkom 17. stoljeća, balans se mijenja.

Godine 1605. admiral Steven van der Haghen preuzima Ternate, koristeći vakuum moći nakon smrti sultana Hairuna i slabljenja portugalskih veza. U početku dopušta ostanak katoličkih svećenika i mještana portugalskog porijekla, ali novi guverner Frederik de Houtman (1605–1615) ubrzo progoni katolički kler: katolička misija na Ambonu prestaje, a niz protestantskih propovjednika pod okriljem VOC-a preuzima vjerski prostor.

Godine 1619. Holanđani osnivaju Bataviju (današnju Džakartu). VOC se pretvara u državu u državi: vodi ratove, sklapa ugovore, kontroliše luke i pritoke, uvodi trgovačke monopole uz pomoć lokalnih vladara. Do kraja 18. stoljeća kompanija vodi politiku kombinovane prinude i trgovine: prisilan rad, nametnute kulture i „slobodno tržište“ koje nikad nije bilo posve slobodno. Na kopnu se oslanjaju na mreže lokalnih moćnika, a u gradovima stvaraju komercijalne kolonije u kojima važnu ulogu imaju i kineski trgovci, regrutovani da stabilizuju prihode.

Holandija 1780-ih ulazi u niz ratova i blokada (Britanija, Francuska, SAD), VOC propada, metropola 1795. pada pod francuski uticaj, ali 1816. godine, nakon napoleonskih ratova, Nizozemska kruna ponovo dobija kontrolu nad arhipelagom. Nakon Javanskog rata (1825–1830), masovne pobune kojoj je okidač bila kombinacija fiskalnog pritiska, lokalnih sporova i karizmatičnog vođstva, Amsterdam prebacuje brzinu i uvodi „Sistem prinudnog uzgoja“ (Cultuurstelsel): do 20%–30% seljačkih posjeda mora proizvoditi izvozne kulture (kafa, šećer, indigo) za kolonijalnu blagajnu. Ekonomija postaje strogo eksploatacijska, a religijska politika utoliko osjetljivija.

O dolasku islama u Indoneziju postoje različite interpretacije. Putopisac Marco Polo 1292. bilježi da je Perlak (sjeverna Sumatra) muslimanski; Ibn Battuta 1345. navodi da je sultan Melik ez-Zahir u Samudri šafijske orijentacije i da se islam brzo širi. Natpisi i nadgrobne ploče u Travulanu i Tralayi na istočnoj Javi (13. stoljeće) upućuju na ranu receptivnost. Od 15. stoljeća lučke mreže, Demak na sjevernoj obali Jave, sultanati u Ternatea i Tidorea, južni Sulavesi, obalne zone Kalimantana, čine islam političkom činjenicom. U unutrašnjosti se zadržavaju starija vjerovanja, na sjeveru nekih otoka prisutno je i kršćanstvo, dok Bali ostaje čvrsto hinduistički.

Holandski naučnici 19. stoljeća često su objašnjavali širenje islama tržišnim mrežama i rivalstvom s Portugalcima. Drugi, poput Naquiba al-Attasa, odbacivali su ideju o linearnoj „trci religija“, naglašavajući da se islam ionako proširio putem trgovine, sufijskih mreža i lokalnih saveza, dok kršćanstvo do 19. stoljeća rijetko gdje zadobija masovnu osnovu.

Upravo ta duboka ukorijenjenost islama kao religije gradskih luka, tržnica i učenih mreža (pesantren – klasični islamski internati) učinila je da kolonijalna vlast prema muslimanima vodi dvosjeklu politiku: na nekim mjestima represivnu, na drugima adaptivnu, a svugdje  instrumentalnu.

Nakon progona katolika s Ambona i uspostave protestantskih centara, VOC i kasnije kolonijalna država podržavaju reformirane biskupe i učitelje. Prioritet postaju četiri linije: škole, prevođenje Biblije na lokalne jezike, zdravstvena skrb i infrastruktura (crkve, stanovi, učionice). Velike misijske organizacije poput Nederlandsch Zendeling Genootschap (NZG) usmjerene su posebno prema animističkim područjima gdje islam nije duboko ukorijenjen. U zonama gdje je islam već institucionaliziran, kolonijalne vlasti često biraju oprez: misionari jesu prisutni, ali država izbjegava otvoren rat sa pesantren mrežom i ulemom. Ambicija je jasna: spriječiti daljnje širenje islama i oslabiti ga kao političku silu a pritom ne izazvati sveopći otpor.

Takav pragmatizam ima i svoje grube faze. U Bataviji sredinom 17. stoljeća zabranjuje se obrezanje (1643), zatvaraju vjerske škole, zabranjuju javni i tajni skupovi, potezi koji izazivaju proteste i dovode do popuštanja 1674. godine. Posebno je osjetljivo pitanje hadža: Holanđani rano shvataju da su hodočasnici kanal znanja i ideja. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća država uvodi režime dozvola i nadzora nad odlascima u Mekku; u Prvom svjetskom ratu hadž se privremeno zabranjuje (1915) zbog straha da bi, pod utjecajem osmanskog džihada i panislamizma, hodočasnici mogli radikalizirati stanovništvo nakon povratka.

No zabrane nisu jednostrano provođene: Snouck Hurgronje, vodeći kolonijalni orijentalist, upozorava da kruti restrikcijski režimi mogu ojačati panislamizam. Umjesto zabrana, zagovara administriranje i kanalisanje hadža kroz nadzor, registracije i „umirujuću“ logistiku (brodovi, sanitarne kontrole, karantini). Razlika između vjerske prakse (koju preporučuje „tolerisati“) i političke mobilizacije (koju treba suzbijati) postaje temelj holandske „politike islamskog pitanja“.

Christiaan Snouck Hurgronje bio je mnogo više od učenog orijentaliste; postao je arhitekt kolonijalne strategije koja je znanje o muslimanskim zajednicama pretvarala u instrument vlasti. Nakon studija o Mekki i boravka među hadžijama i ulemom, u Bataviji je razvio pristup koji je oštro razlikovao vjeru kao privatnu praksu od vjere kao političkog pokreta. Ritual, molitva i pobožnost mogli su se tolerisati, ali sve što je islam pretvaralo u organiziranu društvenu snagu trebalo je nadzirati, ograničiti i po potrebi slomiti.

Taj princip provodio je tako što je muslimanske institucije pažljivo mapirao i usmjeravao: vjerske sudije (penghulu) uvodio je u kolonijalnu administraciju, njihovu nadležnost svodio na porodično i nasljedno pravo, a javne sporove premještao u okvir „adatnog“ običaja koji je država kodificirala i tumačila. Na Javi je to značilo približavanje birokratskom plemstvu priyayi, a u Ačehu oslanjanje na svjetovne poglavare uleebalange kako bi se usporila i izolovala ratoborna ulema. U praksi, šerijatska normativnost postajala je skučenija, dok je adat, elastičan i podložan tumačenju, služio kao funkcionalni štit kolonijalne stabilnosti.

Snouckov pogled na hadž potvrđivao je istu logiku. Zabrane je smatrao kontraproduktivnim jer hrane panislamizam; umjesto zabrane zagovarao je administriranje i kanaliziranje, putne dozvole, sanitarni nadzor, evidenciju, kako bi duhovni tokovi ostali bez političkog naboja. U tom okviru znanost nije bila neutralna: etnografsko bilježenje rodoslova uleme, učenih mreža i školskih kurikuluma postajalo je preduvjet upravljanja zajednicama. Snouck je tako oblikovao model „tolerancije pod uvjetima“, u kojem se muslimanska pobožnost priznaje, ali se politička ambicija sistemski sputava. Kolonijalna država preuzimala je ulogu konačnog arbitra između običaja i prava, a etnografija je postajala tehnologija vlasti, precizna, hladna i dugoročno efikasna.

Prije Snoucka, važnu ulogu imao je orijentalist i kolonijalni službenik Karel Frederick Holle (1826–1896). Holle je preporučivao političku lingvistiku: poticanje upotrebe latiničnog pisma kod Sundanaca, potiskivanje arapskog pisma u administraciji, jačanje lokalnog izraza u kojem se šerijatska terminologija supstituira „neutralnim“ kulturnim rječnikom. U toj liniji stoje i Muhammad Musa i Hasan Mustafa, koji, kao učenjaci prošli kroz pesantren i Mekku, učestvuju u prilagođavanju sufijske terminologije lokalnim pojmovima, razvodnjavajući je u kulturne metafore i „unutrašnju moralnost“, dalje od političke mobilizacije.

Druga osovina je Said Osman, hadramski alim iz jakartanskog Pekojana, sa vezama u Mekki, Istanbulu i Magribu. Kao proholandski religijski autoritet, pisao je protiv tarikatskog aktivizma kad god je prelazio u politički teren, kritikovao bantensku pobunu, držao molitve u čast krunisanja kraljice Vilhelmine (1898) i iako je to urušilo njegov ugled među mnogim muslimanima dao kolonijalnim vlastima „fetvu poslušnosti“: islam i red su kompatibilni, a kolonijalna vlast garant je mira i sigurnosti. Za kolonijalnu državu, takvi glasovi bili su legitimacijski kapital.

Holandski odnos prema hadžu dobro ilustrira ambivalentnu strategiju. U ranoj Bataviji nalazimo zabrane obrezanja, gušenje medresa, čak i pokušaje da se zabrani hadž jer se „hodočasnici vraćaju prosvijećeni i buntovni“. Tokom Prvog svjetskog rata, strah od osmanskog poziva na pobunu daje opravdanje za privremenu zabranu; stotine Indonežana ostaju u Hidžazu jer se brodovi i rute zatvaraju. U isto vrijeme, muslimanske organizacije u arhipelagu osnivaju odbore pomoći (među prvima ljudi poput Rinkesa, Ahmada Džadžadingrata, Cokroaminota, Hasana Mustafe) za one koji su „zapeli“ u Mekki.

Snouck međutim upozorava: zabrana je kontraproduktivna; „bolje“ je regulisati, uvesti putne propusnice, karantine, administrativnu verifikaciju, a duhovni život ostaviti da teče, sve dok ne postane politički.

Slično je i sa školama: gdje je islam plivao u dubokoj vodi (Ačeh, obala Sumatre, sjeverna Java), država pušta da pesantren radi, ali insistira na odvajanju religijskog prava od građanskog (adat). Gdje su zajednice bile animističke ili fragmentirane, kolonijalna država pogurava protestantske škole i medicinske stanice, nastojeći vezati zajednice za „bijelu vlast“ kroz povjerenje i zavisan pristup modernim uslugama.

Javanski rat (1825–1830) pokazao je da religija, lokalna aristokracija i otpor kolonijalnim nametima mogu proizvesti masovni ustanak. Poslije krvave pobjede, Nizozemska prelazi na ekonomsku ekstrakciju i administrativno finije upravljanje koje će kasnije kulminirati Snouckovim metodama razlikovanja „vjerskog“ i „političkog“.

U Ačehu, otpor je dugotrajniji. Ačeški rat (od 1873. nadalje) troši ljude i sredstva. Snouckov recept, osloniti se na uleebalange (svjetovne glave), smirivati religijski zanos preko legitimnih lokalnih elita, ponuditi status i prihod, postaje operativna doktrina. Ulema koja zagovara nastavak borbe biva marginalizirana, a gdje to ne ide vojno slomljena. Rezultat je pacifikacija uz cijenu dubokih rana.

Jedan od najznačajnijih kolonijalnih projekata bilo je kodificiranje adeta, lokalnih običaja, kao oficijelne pravne skute. Nizozemski pravnik Cornelis van Vollenhoven početkom 20. stoljeća teorijski uokviruje „adetno pravo“ kao zaseban sistem. U praksi, to omogućava koloniji da preusmjeri sporove iz šerijatske u običajnu sferu, gdje je država arbitar. Penghulu sada presuđuju unutar usko definisanih vjerskih domena (brak, nasljedstvo), dok im država potkresuje krila u sferi javnog prava. Na terenu, to često znači da običaj, fleksibilan i interpretativno otvoren, postaje alat kolonijalne stabilnosti.

S krajem 19. i početkom 20. stoljeća stasavaju masovne organizacije: Sarekat Islam (1912), Muhammadiyah (1912), kasnije Nahdlatul Ulama (1926). One reagiraju na tržišne promjene, urbanizaciju, obrazovanje, štampu i željeznicu i na kolonijalne pokušaje discipliniranja islama. Muhammadiyah naglašava purifikaciju i školu; NU čuva tradicionalnu pesantren tradiciju i adet koji Snouckova politika pokušava instrumentalizirati. Država to pokuša amortizirati tzv. Etičkom politikom (1901), retoričko priznanje „duga“ kolonije prema pribitnim narodima, ali sistem eksploatacije i rasne hijerarhije ostaje.

U takvom okruženju, nizozemske strategije, zabrane hadža pa regulacija, integracija penghulua u kolonijalni aparat, povremena ovisnost o uleebalanzima, gajenje „umjerene“ uleme, djelomično uspijevaju u stabiliziranju vlasti, ali dugoročno „proizvode“ moderno muslimansko društvo koje će sve teže biti upravljivo starim sredstvima, osobito kako rastu škole, novine, asocijacije i političke ideje iz svijeta.

Nizozemska kolonijalna politika prema indonezijskim muslimanima bila je prilagodljiva, znanstveno informirana i hladno pragmatična. Snouck Hurgronje nije bio tek učenjak, bio je arhitekt pristupa koji razdvajajući religiju i politiku, „tolerirajući“ rituale i gušeći organizaciju, nastoji neutralizirati islam kao političku silu. Uspio je u velikoj mjeri stabilizirati kolonijalnu vlast nakon dugih ratova; ali upravo proces modernizacije, škole, štampa, organizacije, potaknut i kolonijalnim instrumentima, stvorio je muslimansku javnost koja će u 20. stoljeću tražiti suverenitet.

Zabrane hadža, integracija vjerskog sudstva u kolonijalnu birokratiju, oslanjanje na lokalne elite, jezična i obrazovna politika, sve je to ostavilo dubok trag. U mnogim regijama adat je ostao oslonac zajednice; u drugima su se formirale reformističke struje; u trećima su tarikati pronašli načine da obstanu i prilagode se. Rane Ačeha i Jave još su dugo krvarile u kolektivnom sjećanju, ali su istovremeno odnjegovale političke i vjerske lidere koji su mogli artikulirati nacionalni zahtjev.

Kada je Indonezija, nakon japanske okupacije i revolucije, u drugoj polovini 20. stoljeća postajala nezavisna, naslijedila je institucije i rasprave koje je, paradoksalno, oblikovala kolonijalna država: pesantren i penghulu, adat i šerijat, reformisti i tradicionalisti, islamski i nacionalni imaginarij. Razumjeti kako je Holandija „upravljala“ islamom znači razumjeti i zašto je islam u Indoneziji danas pluralan, organiziran i politički relevantan, ali i zašto je državno–vjerski odnos u toj zemlji specifično indonezijski: skrojen kroz stoljeća kontakata, kompromisa i otpora, u kojima su 18.000 otoka bila istovremeno laboratorij moći i mreža otpora.

Na kraju, kolonijalna ekonomska shema, od VOC monopola do Cultuurstsela i kasnije Etičke politike, ne može se odvojiti od religijske. Trgovina je tražila porezni mir; mir je zahtijevao vjersko upravljanje; a to je tražilo znanje o muslimanima. Snouck Hurgronje je to znanje pretvorio u politiku, a politika je proizvela historiju čije odjeke Indonezija i danas čuje, u školama, sudovima, pesantrenima i javnim raspravama o ulozi islama u najvećoj muslimanskoj zemlji svijeta.

IZVOR: GZT