Samo u Sarajevu je 1661. godine bilo 47 dervšikih tekija, a prva izgrađena tekija, ujedno i prvi objekt oko kojeg se počelo izgrađivati i razvijati šeher Sarajevo je Tekija Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine na Bentbaši. Tu se čuvao štap koga je, po predanju, zadnji bosanski did (starješina Bosanske crkve) predao mevlevijskom ili kadirijskom šejhu iz pratnje sultan Fatiha, po njegovom dolasku u Bosnu 1463. godine.

U vrijeme kada su osmanske vlasti širile svoj utjecaj po Balkanu, a granice carstva pomjerale se ka zapadu, ključnu ulogu u oblikovanju novog urbanog pejzaža imala je često zanemarena grupa duhovnih, ali i graditeljskih djelatnika – derviša. Njihova uloga u urbanizaciji bosanskog prostora nije samo vjerska niti mistična, već i duboko prostorna, infrastrukturna, pa i strateška.

Dok su u istočnim dijelovima Rumelije osmanska naselja često ničila oko vojnih posada i derviških centara, Bosna je slijedila vlastitu logiku. Ovdje se urbana tkiva nisu gradila doseljavanjem stranog stanovništva, već na temeljima autohtonih zajednica, uzimajući u obzir izazove pogranične zone, stalne sigurnosne napetosti i mrežu trgovačkih puteva.

Upravo ti putevi, stari srednjovjekovni karavanski pravci, postaju ključ za razumijevanje osmanskog urbanog modela u Bosni. Duž njih, često na temeljima već postojećih naselja i bazara, niču zavije – derviške tekije koje su ujedno bile prva urbana jezgra mnogih budućih kasaba. U drugoj polovini 15. stoljeća, ove institucije nisu samo duhovna utočišta već i konačišta za putnike, sa javnim kuhinjama i prostorom za odmor. Njihovo prisustvo signaliziralo je sigurnost, red i duh novog poretka.

Primjeri su brojni, ali simbolički snažni: Careva džamija u Sarajevu, podignuta 1457. godine, iako carski projekt, ukazuje na simbiozu državnog autoriteta i religijske infrastrukture. U Visokom, razvoj naselja započinje upravo izgradnjom zavije. Slično je i sa zavijom hamzevijskog reda između Zvornika i Srebrenice iz 1519. godine, gdje jedan derviš, Hamza, napušta svoj timar kako bi osnovao čifluk i uvakufio zemlju za izgradnju zavije. Takva mjesta nisu uvijek prerasla u gradove, ali su ostavljala trag u prostoru i svijesti stanovništva.

U vrijeme kada je broj muslimana u Bosni bio još uvijek mali, zavije su imale jasnu funkciju – pružanje sigurnosti i gostoprimstva. Bile su svjetionici u noći i utočišta na dugim putovanjima kroz često nesigurne krajeve.

Samo u Sarajevu je 1661. godine, naprimjer, bilo 47 derviških tekija, a prva izgrađena tekija, ujedno i prvi objekt oko kojeg se počelo izgrađivati i razvijati šeher Sarajevo je Tekija Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine na Bentbaši. Tu se čuvao štap koga je, po predanju, zadnji bosanski did (starješina Bosanske crkve) predao mevlevijskom ili kadirijskom šejhu iz pratnje sultan Fatiha, po njegovom dolasku u Bosnu 1463. godine.

Najstarije pisane podatke o Isa-begovoj zaviji nalazimo u vakufnami Isa-bega Ishakovića koja je datirana između 1. februara – 3. marta 1462. godine, a ona je jedan od najstrijih izvora koji se odnosi na Sarajevo. Iz vakufname Isa-bega Ishakovića saznajemo da se tekija sastojala od tri kuće, jedne staje i jednog ograđenog dvorišta (harema), i ostalog što joj pripada. Također se ističe da tekija služi i kao konačište (siromašnim, učenicima, sejjidima, ratnicima i putnicima namjernicima) i da gosti u njoj imaju pravo na jelo, sve u trajanju tri dana. Brojni autori koji su pisali radove na temu Isa-begove zavije ističu da je Isa-begova zavija bila i musafirhana.

No, kako vrijeme prolazi i osmanska vlast se konsolidira, derviška uloga u urbanom razvoju slabi. Od sredine 16. stoljeća primat preuzima institucionalizirani islam, a gradovi se grade planski, pod okriljem države. Hanovi i karavansaraji preuzimaju funkciju smještaja, dok se zavije sve više fokusiraju na duhovni život i sufijsko učenje.

Ipak, derviška ostavština ostaje duboko utemeljena u strukturi bosanskih gradova. Njihova gostoljubivost, inkluzivnost i prostorni senzibilitet postali su dio kulturnog koda urbanih sredina kakve danas poznajemo. U vrijeme kada se Bosna pretvara u most između Jadrana i Podunavlja, derviši su bili prvi mostograditelji – ne od kamena, već od smisla, sigurnosti i zajedništva.