Ko god misli da će Vučić sa vlasti otići sam, dobrovoljno, uplašen koreografijom i masovnošću protesta, iznimno je naivan.

U subotu, 15. marta Beograd je bio svjedok najvećeg protesta u svojoj modernoj historiji, većeg čak i od onog petog oktobra 2000. godine, kada je srušen režim Slobodana Miloševića. Prema neslužbenim procjenama, oko 500.000 ljudi okupilo se u gradu s manje od dva miliona stanovnika, protestvujući zbog nemara i neodgovornosti vlasti kojiu su doveli do nesreće na željezničkoj stanici u Novom Sadu, kada je poginulo 15 ljudi.

U Srbijio protiv Vučiećvog režima protestvuju već skoro deceniju, od protesta protiv projekta Beograd na vodi 2016. godine pa do aktuelnog bunta protiv korupcije vlasti Aleksandra Vučića, koji dominira srpskom politikom od 2014. No, unatoč impresivnim brojkama, Vučićeva vlast ostaje neokrnjena, oslonjena na svoje konzervativne birače, sistem klijentelizma i kontrolu javne uprave. Njegova Srpska napredna stranka osigurava podršku 25% biračkog tijela, što uz nisku izlaznost od oko 50% i fragmentiranu opoziciju garantuje institucionalnu dominaciju.

Ono što ovaj protest izdvaja od ostalih jeste energija mladih, posebno studenata, koji su preuzeli vodstvo uz parole poput “Pojedinac nije država, mi smo država” i “pumpaj”. Organizirajući blokade i štrajkove, studenti su od novembra prošle godine proširili proteste širom Srbije, aktivisti pješke, biciklima ili traktorima prelaze velike udaljenosti kako bi se pridružili masovnim okupljanjima. Vlada je odgovorila blokadom prevoza i širenjem straha putem medija, no protesti su dosad protekli mirno.

Studenti imaju jasne zahtjeve: objavu dokumentacije o obnovi stanice u Novom Sadu (istraga zloupotrebe fondova EU-a), sankcioniranje odgovornih za napade na demonstrante, ali ono što ih definiše – i potencijalno ograničava – jeste odluka da ostanu nezavisni od političkih stranaka. Organiziraju se asamblejski, bez imenovanja lidera, svjesni da su protesti u prošlosti često bili iskorišteni od strane opozicije bez trajnih rezultata.

Odbijanje političke artikulacije proizlazi iz dubokog nepovjerenja prema institucijama i opozicionim strankama, koje studenti vide kao neučinkovite ili oportunističke. No, to postavlja pitanje: može li pokret opstati i promijeniti sistem bez institucionalnog utjecaja? Analitičari tvrde kako se sistem ne može promijeniti bez političke strukture te da bi bez ulaska u institucije mogao završiti samo u simbolizmu, čak i uz ogromnu društvenu podršku.

Ovo distanciranje proizilazi iz želje da se očuva široka podrška građana i fokus na sistemskim promjenama – borbi protiv korupcije, većoj transparentnosti i efikasnosti institucija – umjesto na direktnoj smeni vlasti. Eksplicitni zahtjev za ostavkom predsjednika Vučića nije postavljen, jer bi to, prema mišljenju mnogih, suzilo ciljeve protesta i oslabilo njihov zamah. Bez jasne političke strukture ili opozicionog vođstva, protesti ostaju snažan društveni impuls, ali ne i dovoljan instrument za direktnu promjenu režima.

Jer ko god misli da će Vučić sa vlasti otići sam, dobrovoljno, uplašen koreografijom i masovnošću protesta, iznimno je naivan.

Demonstracije 2000. uspjele su zbog ujedinjene opozicije i jasnog cilja – svrgavanja Miloševića. Današnji demonstranti, međutim, izbjegavaju ponavljanje tog modela ali ova izolacija postavlja dilemu: kako pretvoriti masovnu energiju u stvarnu vlast?

Studentska autonomija štiti pokret od manipulacije, ali ga ograničava u postizanju dugoročnih ciljeva. Iako su njihovi zahtjevi izazvali političke posljedice, oni ne nude alternativu režimu. Bez političke artikulacije, to je samo trošenje energije bez konkretnih rezultata.