Od beogradskih antiratnih protesta i prekida televizijskih prenosa uživo, do nepokolebljivog odbijanja da svira u gradovima u kojima su rušene džamije dok Sarajevo gori pod opsadom, Milan Mladenović je ostao beskompromisan glas razuma, ljudskosti i principijelne solidarnosti s Bosnom i Hercegovinom

Milan Mladenović, frontmen i ikona grupe Ekatarina Velika, preminuo je 5. novembra 1994. godine, ostavivši iza sebe neizbrisav trag u historiji regionalne rock muzike i urbane kulture. Njegovo stvaralaštvo i danas se doživljava kao beskompromisno poetično i duboko humano, no u godinama kada se raspadala Jugoslavija, Milanova poezija dobila je novu, tragičnu dimenziju.

Dok se oko njega rušio svijet koji je poznavao, a ratni bubnjevi zaglušivali glas razuma, Mladenović je odbio prihvatiti nametnutu mržnju i svrstavanje pod nacionalne barjake. U tom razdoblju mraka, njegov odnos prema Bosni i Hercegovini, a posebno prema stradanju Sarajeva tokom četverogodišnje opsade i agresije, izrastao je u najčistiji simbol moralne nepokornosti i antiratnog otpora.

Njegove veze s Bosnom nisu bile tek geografske ili profesionalne, već duboko intimne i emotivne. Rođen u Zagrebu, odrastao u Sarajevu i stasao u Beogradu, Milan je nosio jedinstven identitet oblikovan duhom jugoslavenskog urbanog prostora. Sarajevo je za njega imalo poseban značaj; u njemu je proveo ključne godine djetinjstva i rane mladosti. Stanovao je na Koševskom Brdu, a prve gitarske akorde naučio je od čuvenog sarajevskog akustičara Čede Garinče.

Sam Milan se kasnije prisjećao kako je bio tek „mali, sitan dječak s naočalama i tango-gitarom ispod miške“, naglašavajući da ga je sarajevska raja i specifičan duh grada naučio da bude borben, istinoljubiv i neposredan. Kada je početkom devedesetih godina u tom istom gradu započeo rat, za Mladenovića to nije bila geografski udaljena politička kriza, već lična tragedija, direktan udarac na sopstvenu prošlost, prijatelje i vrijednosti u koje je vjerovao.

Dok su mnogi javni radnici i muzičari šutjeli ili izabrali stranu oportunizma, Milan Mladenović je zajedno s kolegama iz beogradskih bendova Električni orgazam i Disciplina kičme osnovao antiratni projekat Rimtutituki. U martu 1992. godine, na samom početku ratnih sukoba, grupa je na otvorenom kamionu kružila ulicama Beograda, bez policijske dozvole i uprkos zabranama, izvodeći pjesmu „Slušaj ‘vamo“, s prepoznatljivim i jasnim refrenom: „Mir, brate, mir“.

Dok su kružili oko državnih institucija i Domova armije, Milan je naglas poručivao prolaznicima: „Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Sarajevo“, direktno suočavajući beogradsku javnost s užasima koji se dešavaju na ratištima.

Ubrzo nakon toga, na muzičkom festivalu „Beogradsko proleće“ u proljeće 1992. godine, EKV je osvojio nagradu. Umjesto ushićenog zahvaljivanja pred kamerama i punom salom, Milan je izašao na binu, prišao mikrofonu i prekinuo protokolarne ceremonije riječima koje su odjeknule u televizijskom prenosu uživo: „Mnogi naši prijatelji morali su da napuste ovu zemlju. Neki od njih su u ovom trenutku živi, a možda i ne. U Sarajevu, Dubrovniku, Zagrebu, Rijeci… Molim vas, minut ćutanja za sve koji su poginuli u ovom ratu koji nema nikakvog smisla.“ Cijela dvorana je ušutjela a zatečeni medijski aparat režima nakratko je prekinuo emitovanje.

Milanov najglasniji i najodvažniji čin ljudskosti tek je uslijedio naredne godine. Tokom 1993. godine, nakon što su u svibnju minirane i do temelja srušene banjalučke džamije, uključujući i čuvenu Ferhadiju, Rimtutituki je dobio poziv za nastup u Banjoj Luci. Mladenović je tada odlučno odbio svirati u gradu pod kontrolom vlasti Republičke Srpske. Njegovo obrazloženje ostalo je zabilježeno kao jedan od najsvjetlijih trenutaka etike u vremenu općeg moralnog posrtanja. Otvoreno i bez kalkulacija poručio je: „Neću da sviram u gradu u kojem je srušena džamija.“ Time je jasno dao do znanja da ne želi pružiti legitimitet režimu koji ruši kulturno naslijeđe i progoni ljude, dok istovremeno njegovi prijatelji stradaju pod granatama u opsjednutom Sarajevu.

Njegov protest protiv stradanja Bosne nije bio samo deklarativan. Na koncertima u inozemstvu i u rijetkim medijskim istupima, Mladenović je iznova skretao pažnju na patnju ljudi u opsjednutim bosanskohercegovačkim gradovima. Za njega je rušenje Sarajeva predstavljalo simboličku i stvarnu smrt urbanog i civiliziranog svijeta.

U pjesmama Ekatarine Velike s posljednjeg albuma „Neko nas posmatra“, ali i kroz projekat „Angel's Breath“ koji je snimao u Brazilu s Mitrom Subotićem Subom, osjećala se duboka tjeskoba, alijenacija i tuga zbog rata. Pjesma „Crv“, nastala u okviru tog projekta, direktno reflektuje osjećaj nemoći i zgroženosti nad zločinima koji su se činili na prostorima bivše države.

U jednom od posljednjih velikih intervjua, sažimajući svu traumu svoje generacije, na pitanje o željama u budućnosti odgovorio je kratko i potresno: „Moja prva i najveća želja bila bi da se probudim i ustanovim da je 1990. godina i da kažem: ’Uh, al’ sam nešto ružno sanjao’…“

Milanov odnos prema Bosni bio je lišen patetike i političkih kalkulacija. To je bila iskrena i duboka bol čovjeka koji nije pristajao na to da se mržnja prodaje kao domoljublje, niti da se vlastiti glas podredi općoj anesteziji društva. Sam je u opomeni o opasnosti od pasivnosti naglašavao: „Prilagodljivost životu može da bude pozitivna osobina, ali po meni, to je isto tako i danak životu. Ukoliko se prilagođavaš nečemu što ne želiš, onda suzbijaš svoju ličnost. Ta prilagodljivost postaje, prije svega, morbidna i negativna… Kroz život se možete boriti protiv svega, samo protiv sebe – ne!“

Prerani odlazak Milana Mladenovića u novembru 1994. godine, u trideset sedmoj godini života, spriječio ga je da dočeka kraj rata i ponovo posjeti gradove u kojima je rastao i stvarao. Ipak, njegova ostavština u Bosni i Hercegovini živi i čuva se s posebnim pijetetom. U Sarajevu, gradu čiju je patnju osjećao kao sopstvenu, jedna ulica nosi njegovo ime, što predstavlja trajnu zahvalnost čovjeku koji u najtežim trenucima nije zaboravio na prijatelje i koji je naglas izgovorio istinu kada je to bilo najpotrebnije.