Glumom se prvo bavio amaterski, a njegov profesionalni debi je bio 1961. godine u filmu  “Uzavreli grad” Veljka Bulajića i već s prvim filmom osvaja specijalnu nagradu na festivalu u Puli i afirmira se kao epizodista diskretnoga, ali sugestivnog gesta.

Zaim Muzaferija je rođen u Visokom na današnji dan 1923. godine. Počeci glumačkog rada Zaima Muzaferije sežu još u gimnazijske dane kada je radio kao “šaptač˝. Kasnije se opredijelio za režiju i režirao oko osamdeset pozorišnih komada u amaterskom pozorištu u rodnom Visokom, a kao epizodista i tumač karakternih uloga, igrao je u preko stotinu filmskih i televizijskih projekata.

Prvu profesionalnu ulogu ostvario je 1961. godine u filmu Veljka Bulajića “Uzavreli grad”. Za tu ulogu nagrađen je specijalnom nagradom na filmskom festivalu u Puli.

Glumom se prvo bavio amaterski, a njegov profesionalni debi je bio 1961. godine u filmu  “Uzavreli grad” Veljka Bulajića i već s prvim filmom osvaja specijalnu nagradu na festivalu u Puli i afirmira se kao epizodista diskretnoga, ali sugestivnog gesta.

Ostvario je više od stotinu uloga na filmu, televiziji i u teatru. Igrao je uglavnom rustične likove plemenite naravi. Na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu nagrađen je za uloge u filmovima  “Praznik” (1967) Đorđa Kadijevića i “Mali vojnici” (1968) Bate Čengića. Posebno značajnu ulogu ostvario je u TV-drami “Jagoš i Uglješa” Bate Čangića, a najdraže su mu uloge bile u filmovima “Žena s krajolikom” Ivice Matića i “Ovo malo duše” Ademira Kenovića. Za ulogu podvornika u filmu “Stanica običnih vozova” Nenada Dizdarevića dobio je Zlatnu arenu na Pulskom festivalu (1990).

Ostale važnije uloge ostvario je u filmovima  “Kaja, ubit ću te” Vatroslava Mimice, “Diverzanti” Hajrudina Krvavca, “Ram za sliku moje drage” Mirze Idrizovića, “Gravitacija” B. Ivande, “Lisice” Krste Papića, “Slike iz života udarnika” Bate Čengića, “Doktor Mladen” Midhata Mutapčića, “Hajka” Živojina Pavlovića, “Gazija” Nenada Dizdarevića, “Smrt gospodina Goluže” Živka Nikolića, “13. juli” Radomira Šaranovića i Emira Kustirice “Miris dunja”. Zatim Mirze Idrizovića “Pismo-glava”, “Gluvi barut” Bate Čengića, “Nevjeste dolaze” , “Bife Titanik”, “Otac na službenom putu” Emira Kusturice. “Prokleta je Amerika” (1992) omnibus u režiji Aleša Kurta, Slobodana Skerlića i Marka Marinkovića. Glavne uloge ostvario je u filmovima “Kaja, ubit ću te!”, “Jagoš i Uglješa” te u filmu Lordana Zafranovića “Radnici i gosti”.

Zbog u početku nesigurnog i nedovoljno plaćenog glumačkog posla, Muzaferija je studirao njemački i francuski jezik pa je jedno vrijeme radio kao profesor. Kao profesor njemačkog jezika i otišao je u penziju 1989. godine, a često je isticao da ta profesija nikada nije trpjela zbog glume i kada god bi trebao ići na snimanje ili predstavu, pronalazio je zamjenu kako bi se časovi redovno održavali.

“To je bilo moje glavno zanimanje i moj hljeb. Nije kakav, zna se, prosvjeta nikad nije plaćena prema onome koliko se od nje očekuje da odgaja buduće naše predsjednike i generale. To sam radio uporedo sa filmom, ali ja nikada nisam dozvolio da se zbog mog odsustva iz škole izgubi ma i jedan čas. Uvijek bih našao zamjenu koju bih sam platio. To s ponosom govorim, da nisam izgubio ni jedan čas u čitavom tom periodu od tih dvadesetak godina koliko sam bio profesor”, ispričao je Muzaferija tokom jednog razgovora Nisvetu Džanki koji je tekst objavio u Danima.

Posebno zanimljive glumačke kreacije ostvario je u pozorišnim predstavama na profesionalnim scenama širom Bosne i Hercegovine, kao što su one u tri “Hasanaginice” Alije Isakovića, Mustafe Nadarevića i Nijaza Alispahića, zatim u “Dervišu i smrti” Meše Selimovića – u režiji Nijaza Alispahića, te u “Hamdibegu” Harisa Silajdžića i “Šehidu” Zilhada Ključanina.

60 godina umjetničkog rada obilježio je nastupajući u pozorišnoj predstavi svog sina Jesenka Muzaferije “1001 bošnjački dan”.

Osim glumom Muzaferija se bavio i pisanjem poezije. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pisao je dnevnik i poeme o ratu koje je recitovao širom svijeta, u Londonu, Milanu, Amsterdamu, Nürnbergu, te istovremeno pomagao na razne načine borcima ARBiH u i oko Visokog.

Tačno 5. novembra 2003. godine Zaim Muzaferija je umro u krugu svoje porodice u Visokom. U Visokom se upravo od te 2003. godine redovno održava manifestacija “Dani Zaima Muzaferije” gdje bivaju organizirane promocije kataloga, razne izložbe, pozorišne predstave, kao i okrugli stolovi te premijere najnovijih filmskih uradaka u Visokom.