Tri decenije nakon smrti Roberta Raviole Magnusa, velika retropektivna izložba u bolonjskoj Palati Fava oživljava rad jednog od najuticajnijih autora evropskog stripa. Od mračnih italijanskih džepnih izdanja do autorskog remek-djela Neznanac, Magnus je ostao upamćen kao neumorni vizionar koji je vlastiti život podredio crtaćem stolu. Njegovo ime na ovim prostorima nosi posebnu težinu, sa scenaristom Maxom Bunkerom i uz neponovljivi prevodilački pečat Nenada Brixyja, stvorio je Alana Forda, satirični strip koji je u bivšoj Jugoslaviji prerastao u nezabilježen kulturni fenomen

U jednom izuzetnom i neuobičajenom intervjuu datom časopisu Orient Express 1982. godine, Roberto Raviola, u svijetu devete umjetnosti poznatiji pod pseudonimom Magnus, izjavio je da apsolutno vjeruje u Boga i da se osjeća bliskim islamskom poimanju vjere jer ono ističe potpunu Božiju supremaciju i potčinjenu odanost ljudskog srca. Govorio je i o tome kako je na ulici bio saputnik ljevice, ali je u isto vrijeme upozoravao da se plaši da bi komunizam mogao postati propast čovječanstva.

Nalazio se malo ovamo, a malo onamo. Bio je veliki Magnus, sklon blagoj ironiji i glumljenoj naivnosti, dok je u stvarnosti posjedovao izuzetnu životnu mudrost. Nastojao je pobjeći od ideologije, izbjegavao je igru jeftinog političkog angažmana i razotkrivao se kao neumorni stvaralac priča i svjetova, svojevrsno arhitektonsko biće sa sposobnošću da udahne život nezaboravnim likovima. Bio je majstor koji se neprekidno mijenjao kroz vrijeme, neprikosnoven u svom vizuelnom izrazu, čija se nepogrešiva jasnoća i detaljna čudnovatost ne mogu imitirati jer predstavljaju neotuđiv dio njegovog bića.

Pa ipak, 1982. godine, kada je već uživao status velike zvijezde evropskog stripa, povukao se i distancirao. Govoreći o sebi, naglašavao je kako je postao zatvorenik vlastitog zanata, sjena koja neumorno kruži oko crtaćeg stola, radi, luta po sobi, jede i ponovo obavlja posao u ritmu koji bi bez problema mogao poslužiti u zatvoru. Bilo je teško zamisliti da je jedan od najvećih zapadnih autora stripa stavio svoj potpis na klasike kao što su Kriminal, Satanik ili Alan Ford, a da se istovremeno osjećao tako sputano i zatvoreno.

U tom trenutku već je bio prekinuo saradnju sa izuzetnim scenaristom Maxom Bunkerom. Napisao je i ilustrirao avanturističko remek-djelo Lo Sconosciuto (Neznanac), koje je postiglo ogroman uspjeh, a potom je pokrenula serijale I Briganti i Necron. Kasnije će uslijediti i prefinjeni erotski radovi, autorski dometi poput Labudove pjesme, te Il Texone, specijalni album Teksa Willera rijetke estetske ljepote.

Evo ga, dakle, zatvorenika vlastite umjetnosti. U vrijeme stvaranja Kriminala i Satanika podsjećao je na Salgarija, okovan za crtaći sto kako bi se suočio sa ogromnom masom posla radi prehranjivanja porodice. Široke papirne ploče služile su mu da pobjegne bez žurbe i bez suvišnog zadržavanja na detaljima pri izradi tabli. Tako je stvarao često ni iz čega, kontrolišući crtež na arbitraran ali izuzetno djelotvoran način, zbog čega su njegovi radovi s lakoćom očaravali čitaoce.

Posebno poglavlje Magnusove karijere, koje ga je neraskidivo vezalo za ove prostore, jeste rad na Alanu Fordu. Na području bivše Jugoslavije ovaj satirični strip postao je apsolutni kulturni fenomen, znatno popularniji i prihvaćeniji nego u samoj Italiji ili bilo gdje drugdje u svijetu. Njegov nadrealni crni humor, groteskni likovi i prikaz siromaštva u društvu koje funkcioniše na apsurdu idealno su se stopili sa ovdašnjim mentalitetom.

Međutim, ključni zamajac tom neponovljivom uspjehu dao je genijalni zagrebački novinar i prevodilac Nenad Brixy. Njegov specifičan, uzvišeni i arhaični prevod, prožet suptilnom ironijom i karikiranim purizmom, dao je Magnusovim i Bunkerovim likovima potpuno novu dimenziju i pretvorio njihove dijaloge u svevremenske svakodnevne uzrečice. Spoj Magnusovog mračnog, detaljnog crteža i Brixyjeve jezičke virtuoznosti stvorio je kulturni fenomen koji se na regionalnoj izdavačkoj sceni više nikada neće ponoviti.

Za samog Magnusa to su bili radovi rađeni zdušno, namijenjeni generacijama čitatelja koji su ih gutali očima. Ti vizuelni dragulji danas se mogu vidjeti na izložbi Magnus. Heroji i nevoljnici, koju su priredili Luca Baldazzi, Michele Masini i Giovanni Nahmias u bolonjskoj Palati Fava, otvorenoj do 10. januara. To je ujedno i dostojan omaž povodom obilježavanja tri decenije od smrti velikog autora.

Kritičar stripa, autor i esejist Giuseppe Pollicelli ističe da veliko dostignuće Roberta Raviole leži u njegovom jedinstvenom statusu unutar svijeta devete umjetnosti, gdje se nametnuo kao prvi potpuni autor. Nema profesionalnih uloga u koje on, od prve polovine šezdesetih godina pa tokom naredne tri decenije, nije zakoračio, niti žanrova koje nije temeljito istražio. Od crnih džepnih stripova rađenih brzinom svjetlosti na tekstove Maxa Bunkera, s kojim je 1969. godine oživio Alana Forda i oslobodio svoju sklonost ka grotesknom, pa sve do socijalne satire i stripova za odrasle u kojima se izrazio kao kompletan stvaralac darujući nam Neznanca.

Čitav Magnusov put bio je obilježen potrebom za eksperimentisanjem, stalnim usavršavanjem vlastitih sposobnosti i željom da se obrati najrazličitijoj publici, zadržavajući složenost umjetničkog izražavanja i neposrednost komunikacije. Bio je u isto vrijeme prefinjen, dubok i izuzetno popularan.

„Jadan ja… Ja sam pirat koji je otkrio neispričane rijeke zlata, kolektivnu imaginaciju. Otišao sam sa torbom, vrećom i portfeljem, napravio kolaže od mašte i kostima te ih prodao najboljem ponuđaču”, govorio je 1982. godine u časopisu Orient Express. Naglašavao je da se moralo zaraditi i da je ekonomski aspekt suština svake profesije, jer bi u protivnom svi ostali amateri. Šalio se, ali ne previše, mada je novac dolazio sporo u poređenju sa stvarnom vrijednošću onoga što je stvarao.

To potvrđuje i dirljivo sjećanje Reda Ronnieja, koji se prisjeća kako ga je sa Magnusom upoznao Bonvi. Kada se Magnus kasnije razveo i otišao živjeti u jedno mjestašce iznad Imole, teško bolestan i u skromnim uslovima, Bonvi je napravio seriju tabli i otišao ih prodati kako bi prikupio novac za kolegu u nevolji. Strip-crtači tada nisu imali nikakvo socijalno osiguranje. Magnus je sjedio u baru, jeo konzervu tunjevine i neumorno crtao, ulažući posljednje snage u svoj rad.

Red Ronnie se prisjeća i Magnusovog rada na Texonu, antologijskom izdanju koje je pisao Claudio Nizzi. Dok je crtao scenu u kojoj Tex i Carson napadaju zamak po nevremenu, Magnus je pedantno razrađivao svaki detalj, primjećujući uz osmijeh kako scenaristi u jednoj rečenici napišu da pada kiša, dok crtač mora izmisliti čitav vizuelni svijet koji će popuniti scenu. Sergio Bonelli je taj album s pravom priznao kao ključno remek-djelo u kojem je lik starog teksaškog rendžera dobio potpuno novi vizuelni sjaj.

Jednaku posvećenost Magnus je pokazao i kada je na kraju šestog broja Neznanca odlučio ubiti glavnog junaka. Nakon protesta čitalaca, otišao je kod svog prijatelja hirurga sa crtežima da ga pita da li bi lik sa takvom ranom mogao preživjeti. Kada mu je doktor potvrdio da je preživljavanje moguće zbog specifične putanje metka, vratilo ga je to u život. Živio je unutar svojih stripova i unutar svojih priča, pretvarajući svaki žanr u kojem je stvarao, od vesterna i trilera do erotike i komedije, u prepoznatljiv i jednostavan Magnusov univerzum. Zbog te strasti, i tri decenije nakon njegove smrti, nemoguće je ne ostati fascinirani zatvorenik njegovog stvaralaštva.

IZVOR: Panorama, Bosna.hr