Bio je aktivan ilegalni radnik u Fojnici i Sarajevu, uhapšen u Sarajevu pred odlazak u partizane, mučen u istražnom zatvoru, zatim transportiran u Jasenovac i odmah smaknut na najzvjerskiji način.

Zija Dizdarević rođen je u Vitini kod Ljubuškog 18. februara 1916., a ubijen u Jasenovcu 1942. Živio je kratak, ali bogat život. Djetinjstvo je proveo u Fojnici. U periodu od 1926. do 1930. godine u Sarajevu pohađa Nižu šerijatsku gimnaziju, školovanje nastavlja na Učiteljskoj školi (1931), gdje se ističe u radu literarne družine “Mladost”. Već tada objavljuje svoje prve prozne književne radove. Kao poznati napredni aktivist nije mogao dobiti učiteljsko mjesto, čak je i hapšen 1937. pod optužbom da je vrlo aktivno sudjelovao u štrajkovima učenika Srednje tehničke škole i Gazi Husrev-begove medrese.

Krajem 1937. upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu i studira pedagogiju. Izdržava se podučavanjem učenika i sviranjem na studentskim zabavama, po lokalima i u pozorištu. Aktivan je u naprednim studentskim organizacijama i bh. studentskom društvu “Petar Kočić”. U to vrijeme ponovo je hapšen i zatvaran u zloglasnu Glavnjaču. Zatvor je još više narušio njegovo slabo zdravlje. Bio je aktivan ilegalni radnik u Fojnici i Sarajevu, uhapšen u Sarajevu pred odlazak u partizane, mučen u istražnom zatvoru, zatim transportiran u Jasenovac i odmah smaknut na najzvjerskiji način.

Obratio je na sebe pažnju objavljivanjem pripovijedaka u beogradskoj Politici 1937­­–1941. godine.

“Najtragičniji je lik, za mene, među umorenim i poginulim našim naprednim književnicima u minulom ratu”, piše Rizo Ramić, 1961, dodajući: “Djelo mu je obimom skromno, ali je danas izvjesno da bi naša literatura, da ova nevelika knjiga umjetnički kondenzovanih priča i pripovjedaka nije napisana, bila siromašnija za svojevrsno i istinsko umjetničko svjedočanstvo o životu jučerašnje Bosne, koje se svojom plemenitom porukom utkiva u neposredni život naše današnjice.”

Uz ostalo, Ramić ističe njegov jezik: “Lijep jezik, odista samosvojan, Zijo je kao i Hasan Kikić, na radost naših filologa i ljubitelja ‘regionalnog’ poetskog izraza, na pregršti iznio iz tame kasabe i unio u svijetli svijet naše književnosti. Jezik umjetnički asimiliran, složen u nove jezičke i poetske skladove. Staro vino pretočeno u nove sudove za još slađu pitkost. Jezik probran za kazivanje unutrašnjih viđenja, prekaljen u narodnom književnom stvaralaštvu, jezik kakvim je Bosna bogata, ako umjetnik ima dara da ga u rudniku otkrije i prečišćenog unese u život umjetnosti. To su one izvanredno sažete, varničave poetske rečenice, ili čak samo nekoliko riječi kojima se izrazi čitav čovjekov udes, fiksira stanje ili atmosfera, iskaže sudbonosna riječ istine. Dragi, duboko smisleni bošnjački govor u kome su humor i poezija nerazdvojni kao nokat i meso, u kojima je sadržana narodna mudrost o životu, ljudima i stvarima, u kojima se zrcali fina ljudska obzirnost.”

Zija Dizdarević je u kratkotrajnom stvaralačkom vijeku objavio niz kratkih priča u kojima se slaže mozaik neveselih slika međuratne bosanske kasabe utonule u neimaštinu i konzervativizam, zahvaćene letargijom životnog dotrajavanja. U njegovim je pričama potpuno nestala folklorna stilematika što je u našoj dotadašnjoj prozi nudila pseudoromantičku sliku svijeta, a ukazala se veristički oštro prezentirana stvarnost zaturenog i osiromašenog bošnjačkog puka, beznadežno utonulog u “prastaro bosansko nista.” Tu se realistička uvjerljivost u prezentiranju bosanske čaršije, zatvorene u psihologiji beznađa i bespuća, s vanrednim osjećanjem za stilsko obličenje kolektivne psihologije i atmosfere, smjenjuje s nizom priča-portreta koje tu panoramsku sliku upotpunjuju u pojedinostima. I u jednoj i u drugoj vrsti priča otkriva se Dizdarevićev izuzetan osjećaj za detalj i simbolotvornu vrijednost slike koja i realističkom zornošću i psihološkim nabojem otkriva i dublje naslage našeg mentaliteta i neposrednu prepoznatljivost društvene starnosti međuratne Bosne.

Njegove su najpoznatije pripovijetke Majka, Jedan dan u mojoj kasabi, U bosanskoj kafani, Prosanjane jeseni, Blago u duvaru.

(Izvori: Alija Isaković, Biserje; Enes Duraković, Antologija bošnjačke pripovijetke 20. stoljeća)