Izostanak radijacije ukazuje na to da nijedan od iranskih nuklearnih objekata nije potpuno uništen

Ako je vjerovati Donaldu Trumpu, bombardovanje iranskih nuklearnih postrojenja u Isfahanu, Natanzu i Fordowu predstavljalo bi kraj rata. A s Benjaminom Netanyahuom u toj jednačini, ono što bi uslijedilo bila bi “miran period”, odnosno kapitulacija Alija Hamneija. Nešto takvo se, međutim, gotovo sigurno neće desiti.

Dok se čeka da se sazna stvarni ishod napada, činjenica da je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) potvrdila da nema radijacije ukazuje na to da nijedno od ovih postrojenja nije potpuno uništeno. A ako to vrijedi za prva dva objekta – prethodno pogođena izraelskim napadima, a sada i američkim krstarećim raketama Tomahawk – još više sumnji budi ono što se moglo dogoditi u postrojenju za obogaćivanje uranijuma u Fordowu, koje je ukopano desetinama metara ispod zemlje i opremljeno najnaprednijim centrifugama u iranskom programu.

Budući da izraelsko ratno zrakoplovstvo nema konvencionalna sredstva sposobna da pogode ovu metu, sve je zavisilo od Trumpove odluke da upotrijebi strateške bombardere B-2 Spirit, idealne za probijanje ozbiljno oslabljenog iranskog PVO sistema, kako bi se ispustile GBU-57 bombe za uništavanje bunkera.

U ovom trenutku ostaje samo nagađati da li je američki napad rezultat makijavelističkog proračuna Netanyahua, koji je prisilio Trumpa da uđe u rat koji je tvrdio da ne želi (a koji mu može izazvati i probleme unutar MAGA pokreta), ili su obojica odlučila igrati igru “dobar policajac/loš policajac”.

U svakom slučaju, sada kada su već uvučeni u ovaj ratni vrtlog – počinivši još jedno kršenje međunarodnog prava – razumljivo je da će nastaviti udruživati snage kako bi potpuno uništili iranski program – što je apsolutno nerealno – postigli kolaps režima – iako je vjerovatnije da će izazvati još veću represiju i nacionalističku reakciju – ili, u najmanju ruku, prisilili Iran da potpiše novi nuklearni sporazum koji uključuje odricanje od obogaćivanja uranijuma, što je za Teheran neprihvatljivo. Obojica ovaj pristup nazivaju “mirom kroz snagu”.

Uhvaćen u ovu dinamiku akcije i reakcije, Iran se vjerovatno neće povući. Istina je da je ozbiljno oslabljen, i zbog efekta međunarodnih sankcija i zbog kazne koju je Izrael nanio njegovim glavnim regionalnim igračima – Hamasu, Hezbollahu i Ansar Allahu. Bez aviona i PVO sistema sposobnih da ospore zračnu nadmoć koju je Izrael postigao u samo četiri dana, jedino vojno sredstvo koje mu preostaje za odgovor Izraelu su balističke rakete (i dronovi). No čak i na tom planu, već je dokazano da je, dok je prvih dana ispaljivao stotine raketa, sada broj pao na jedva desetak.

To sugerira da Teheranove glavne opcije više nisu konvencionalne. Čak i ako nastavi lansirati ono što može i izvoditi sajber napade, zna da to neće biti dovoljno da zaustavi tandem Trump-Netanyahu. Time raste vjerovatnoća da će posegnuti za drugim, mnogo udarnijim opcijama, počevši od napada na američke interese u regiji i na naftna postrojenja svojih susjeda u Zaljevu, kao i pokušaja maksimalnog ometanja prometa kroz Hormuški tjesnac.

Još gore, umjesto da prihvati da je udarac koji je primio dovoljan razlog za kapitulaciju koju Washington traži u vidu novog nuklearnog sporazuma, vjerovatnije je da će se odlučiti na trajno povlačenje iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i otvoreno krenuti putem ulaska u nuklearni klub što je prije moguće (uz vjerovatno priključenje Ankare i Rijada).

Zapravo, nemoguće je ne pomisliti da se u ovoj situaciji ne bismo ni našli da Trump nije raskinuo sporazum postignut u julu 2015.

Ovo ne donosi mir, nego rat.

Jesús A. Núñez Villaverde je jedan od direktora Instituta za proučavanje sukoba i humanitarne akcije (IECAH); ovaj je komentar napisao za El Pais.