Nova monografija historičara Marca Davida Baera donosi uzbudljivu, ponekad zastrašujuću, ali uvijek fascinantnu priču o Osmanskom Carstvu, historijskoj stvarnosti koja, uprkos brojnim predrasudama, ostaje neodvojiv dio evropske historije

Hroničari bilježe da se šestog aprila 1453. godine, uz udar bubnjeva i zvuke truba, vojska Mehmeda II., sedmog sultana osmanske dinastije, utaborila pred zidinama drevnog Carigrada.

Grad Konstantina, obnovljen na temeljima grčke Bizantije 324. godine, stoljećima je bio svjetionik Istočnog Rimskog Carstva, nasljednik stare rimske tradicije, prava i obrazovanja, ali i kolijevka pravoslavnog kršćanstva. Njegove, gotovo neosvojive zidine, koje je podigao Teodozije II. a Justinijan ukrasio veličanstvenom Aja Sofijom, štitile su srce obnovljenog carstva koje je kroz stoljeća sve više gubilo moć.

Osmanska dinastija od 13. stoljeća opsjeda grad, no upravo će Mehmed II. zauvijek promijeniti historiju. Nakon 53 dana opsade, Carigrad je pao 29. maja 1453. godine i postao Istanbul – novi glavni grad imperije koji se prostirao između dviju kontinenata, Azije i Evrope, nadzirući Crno more i trgovačke puteve svile.

Osmansko Carstvo tada preuzima plašt rimskih i bizantskih careva, postajući “Uzvišena Porta” – prijelazni prag između civilizacija, i politička i kulturna sila svjetskih razmjera.

No ko su uistinu bili Osmanlije? Priča ove dinastije, koja će svoj utjecaj održavati sve do Prvoga svjetskog rata, predstavlja jednu od najspektakularnijih i najtragičnijih epizoda svjetske historije. Bila je to višereligijska i multietnička država, ali čvrsto podređena islamu koji se širio iz anadolskog središta. Na svom vrhuncu, Osmansko Carstvo sezalo je do vrata Beča, obuhvaćalo trgovinske rute Bliskog istoka, Arabije i sjeverne Afrike te obuhvaćalo i Egipat, koji je stoljećima bio osmanski.

Unatoč toj važnosti, osmanski svijet prije moderne Turske ostaje zagonetan i često pogrešno shvaćen. Naš pogled na njega ispunjen je predrasudama, iako je on, htjeli to priznati ili ne, duboko utkan u samu srž evropske historije.

Kroz stoljeća, Osmansko Carstvo doživljava vlastiti preporod i prosvjetiteljstvo. Njegova kulturna i duhovna dinamika – od umjetnosti, književnosti i mistike do muzike – oscilirala je između sjaja i tame, tolerancije i fanatizma, prosvjećenosti i represije.

Ova historija, kako to prikazuje Baerova knjiga “Ottomans: Khans, Caesars, and Caliphs” pruža duboki uvid u osam stoljeća političkih, ekonomskih i moralnih uspona i padova Osmanskog Carstva te odnosa između Istoka i Zapada, Afrike, Azije i Evrope – kroz imperiju koja je bila jedinstveni posrednik među njima.

Turska plemena iz Anadolije već su imala iskustva državnosti, poput Seldžučkog Carstva (11.–13. stoljeće), no prava historija Osmanlija počinje 1299. godine s Osmanom i njegovim nasljednicima Orhanom, Muratom I. i Bajazitom I., koji postavljaju temelje turske moći. Do sredine 14. stoljeća Osmansko Carstvo širi se u Evropu – od Galipolja do Makedonije, Bugarske i Srbije. Pobjedom Murata I. u Kosovskoj bitki 1389. godine osigurana je prevlast na Balkanu.

Unatoč teškim porazima, poput onog od vojske Timura Lenga, sultani poput Murata II. i Mehmeda II. uspijevaju konsolidirati carstvo. Njihovu vlast obilježava i praksa devširme – prisilnog regrutiranja kršćanske djece koja su preobraćana na islam i školovana kao elitni vojnici – janjičari. Iako duboko represivan sistem, istovremeno se u carstvu održava značajan upliv kršćanske elite – Grka i Armenaca – u administrativne i ekonomske poslove.

Zlatno doba carstva započinje s osvajanjima Selima I., koji pod Osmanlijsku vlast dovodi Siriju, Palestinu, Egipat i Alžir, a doseže svoj vrhunac pod njegovim sinom Sulejmanom Veličanstvenim, koji pokorava Ugarsku i dovodi Evropu do ruba sloma. No bitka kod Lepanta (1571.) i neuspješna opsada Beča (1683.) označavaju početak kraja osmanske ekspanzije na Zapad. Istodobno, na Istoku sultan Murat III. probija se u Kavkaz, osvajajući dijelove Azerbejdžana i Gruzije od Perzije, glavnog rivala Osmanskog Carstva.

U slijedećim stoljećima, carstvo sve više zaostaje za Zapadom. Jača utjecaj sufijskih bratstava i janjičarskih korpusa, dok moć sultana slabi. Reforme s kraja 18. i početka 19. stoljeća, koje su započeli sultani poput Mahmuda II., pokušavaju modernizirati vojsku i upravu, no granice se neprestano smanjuju.

Rusija se nameće kao zaštitnica pravoslavaca, a Britanija i Francuska sve otvorenije interveniraju na Bliskom istoku i u Africi. Krimski rat i niz gubitaka rezultiraju postupnim gubitkom teritorija – Grčke, Srbije, Crne Gore, Bugarske, Kipra – i sve većim unutarnjim nemirima.

Upravo zato ruski car Nikola I. 1853. Osmanlije naziva “bolesnikom Evrope” – metafora koja će postati simbol dekadencije carstva. Kriza se dodatno produbljuje s Balkanskim ratovima početkom 20. stoljeća i tragičnim sudjelovanjem Osmanskog Carstva u Prvom svjetskom ratu.

Mladoturski pokret nastoji obnoviti državu kroz reforme i novi nacionalizam, no taj nacionalizam ubrzo prerasta u brutalnu silu. U tom kontekstu dolazi do zločina nad Armenima, tragičnog i krvavog epiloga višestoljetne historije Carstva i najava užasa koji će tek uslijediti u 20. stoljeću.

Kao što Baerova knjiga zorno prikazuje, osmanski svijet nije neka tuđa historija – to je naša vlastita, evropska historija. Od Cervantesa do tulipana, od opsade Beča do kroasana, od Mozartove Otmice iz saraja do kahve i orijentalizma, od renesansnih slikara do porasta rasističkih i totalitarnih ideologija krajem 19. stoljeća – osmanski utjecaj duboko je utkan u evropski kulturni i politički krajolik.

Ova knjiga stoga nije samo zanimljivo štivo – ona je poziv na razmišljanje. Ispričana s divljenjem, uzbuđenjem i užasom, Baerova historija Osmanskog Carstva otkriva nam jedan svijet u njegovim političkim, vojnim, ali prije svega kulturnim dimenzijama: u književnosti, društvu, vjeri, spolu, etničkom identitetu i svakodnevici. (IZVOR: La Razon)