Biblijska arheologija, rođena u 19. stoljeću na spoju vjere, imperijalne moći i naučne znatiželje, bila je mnogo više od puke potrage za relikvijama. Od prvih britanskih ekspedicija u Palestini do cionističkih iskopavanja u Jerusalemu, arheologija je služila kao alat religijske i nacionalne legitimacije. Umjesto da razotkrije prošlost, često ju je oblikovala prema potrebama sadašnjosti. U ovoj fascinantnoj, ali duboko političkoj disciplini, lopata je bila produžetak ideologije, a svaka pronađena cigla  kamen u temelju modernih mitova o identitetu i pravu na zemlju

Biblijska arheologija nije rođena u laboratoriju ni u akademskoj učionici, nego u trostrukom spoju vjere, imperijalne moći i potrebe za legitimacijom. Od sredine 19. stoljeća, evropski istraživači, diplomate i svećenici počeli su kopati po pijesku Palestine, Egipta i Mezopotamije s ciljem koji je nadilazio nauku, dokazati historijsku tačnost Svetog pisma. Tako je nastala jedna od najfascinantnijih i najkontroverznijih disciplina modernog doba: arheologija Biblije.

Stoljećima su tekstovi Starog zavjeta prihvatani kao vjerna hronika porijekla hebrejskog naroda i razvoja civilizacija Bliskog istoka. No, u doba kada se nauka osamostaljivala od religije, pojavila se potreba da se sveto potvrdi kroz „dokazivo“. Na tromeđi između naučnog entuzijazma i teološke apologetike rodila se arheologija čiji je primarni cilj bio potvrditi, a ne preispitivati, biblijske narative.

Prvi istraživači nisu bili arheolozi u modernom smislu riječi. Bili su to pastori, vojni oficiri, avanturisti i kartografi, vođeni vjerom i političkim ambicijama svojih carstava. U trenutku kada je evropski kolonijalizam doživljavao procvat, „Zemlja Svetih pisama“ postala je laboratorij u kojem su se preplitali religijski mit i imperijalna moć.

Američki teolog Edward Robinson, zajedno s misionarom Elijem Smithom, tokom 1830-ih obilazio je Palestinu i pokušavao dokazati da su arapska sela očuvala antičke toponime biblijskih gradova. Njegova metoda bila je jednostavna: tumačiti teren kroz prizmu Svetog pisma. „Mapa je bila Pismo, a krajolik njegova fusnota“, zapisao je jedan od njegovih sljedbenika.

Godine 1865. u Londonu je osnovan Palestine Exploration Fund, prva institucija posvećena „naučnom“ istraživanju Svetih zemalja. U stvarnosti, to je bio spoj protestantskog misionarstva, britanskog imperijalnog interesa i želje da se potvrdi „Božiji plan“ u kamenju Bliskog istoka. Njihove ekspedicije tragale su za ostacima hrama kralja Solomona, ruševinama Jerihona koje je, prema Bibliji, oborio Isus Navin, i tragovima biblijskog Egzodusa kroz pustinju Negev.

Ta arheologija potvrde bila je svojevrsna hibridna apologetika, kršćanska vjera obučena u haljine moderne nauke. No, kako su kopanja napredovala, rezultati su počeli izazivati sumnju: gradovi nisu bili ondje gdje ih je Pismo smjestilo, datumi su se razilazili, a biblijski junaci nisu ostavljali materijalne tragove. Umjesto da potvrdi Bibliju, arheologija ju je počela dovoditi u pitanje.

Palestina pod Osmanskim carstvom sredinom 19. stoljeća postala je epicentar globalne utrke za otkrićima. Velike sile, Britanija, Francuska, Njemačka i kasnije Sjedinjene Države, takmičile su se u istraživanjima koja su bila i politička i teološka. Arheologija je bila način da se učvrsti kulturna nadmoć Zapada, jer je „sveto tlo“ postalo dokaz evropskog porijekla civilizacije.

Britanski pukovnik Charles Warren (1867–1870) iskopavao je podnožje Hrama na Brdu u Jerusalemu, vjerujući da će otkriti temeljni kamen Solomonovog hrama. Njegove ekspedicije bile su kombinacija vojne operacije i religijskog hodočašća. Naučne metode poput stratigrafije počele su se primjenjivati, ali tumačenje nalaza ostalo je podređeno biblijskoj paradigmi: vrijedilo je samo ono što potvrđuje Sveto pismo.

Ostaci keramike, zidina i natpisa tumačeni su isključivo kroz prizmu Biblije, dok su nalazi koji nisu imali teološki značaj jednostavno ignorisani. Lokalno stanovništvo, arapski seljaci i radnici, ostajali su u potpunosti izvan narativa, osim kao fizička radna snaga. Arheologija je bila sredstvo kolonijalne kontrole, a ne dijalog s lokalnom kulturom.

Istovremeno, na drugom kraju Bliskog istoka, evropski arheolozi su kopali po ruševinama drevne Mezopotamije. Cilj je bio dvostruk: dokazati biblijsku historiju i uspostaviti korijene „zapadne civilizacije“. Francuski konzul Paul-Émile Botta 1842. otkriva palaču kralja Sargona II u Khorsabadu, a Britanac Austen Henry Layard uskoro nastavlja iskopavanja u Ninivi i Nimrudu. Reljefi, kipovi i glinene pločice odvoženi su u London i Pariz kao ratni trofeji.

Ovi nalazi tumačeni su kao potvrda postojanja Asirije, Babilona i drugih biblijskih kraljevstava. Ipak, otkrivanje Epa o Gilgamešu, sa svojom verzijom potopa starijom od priče o Noji, uzdrmalo je temelj biblijske jedinstvenosti. Po prvi put, zapadni naučnici priznali su da su mnogi motivi iz Biblije zapravo preuzeti iz starijih mesopotamskih mitova.

Ali arheološka groznica imala je i drugu stranu: masovni izvoz artefakata, često bez ikakve dokumentacije. Istorijski predmeti slani su brodovima u evropske muzeje, dok su lokalne zajednice ostajale bez naslijeđa. Italijanski historičar Mario Liverani je to opisao riječima: „Više od stoljeća, arheologija Bliskog istoka bila je oruđe propagande, ne znanja.“

U prvoj polovini 20. stoljeća arheologija Biblije dobija novu funkciju, političku. Pad Osmanskog carstva i britanski mandat nad Palestinom stvorili su okolnosti u kojima arheološki nalazi postaju oružje u ideološkoj borbi. Pojava cionizma, političkog pokreta za povratak Jevreja u „obećanu zemlju“, dala je arheologiji novu svrhu: potvrditi pravo na zemlju kroz kontinuitet s biblijskim kraljevstvima.

Theodor Herzl, osnivač modernog cionizma, razumio je moć narativa. Biblija je pružala priču o povratku i izabranosti, ali toj priči su trebali materijalni dokazi. Arheologija je, dakle, postala instrument stvaranja identiteta.

Najutjecajniji glas u toj transformaciji bio je William Foxwell Albright, američki arheolog koji je vjerovao da Biblija „u najvećem dijelu predstavlja tačnu historijsku dokumentaciju“. Njegove ekspedicije u Tell Beit Mirsim i Gibeon tumačene su kao dokaz postojanja biblijskih gradova. Albrightova škola oblikovala je čitave generacije izraelskih arheologa, među kojima su mnogi prihvatili ideju da kopanjem mogu „dokazati“ istorijsko pravo jevrejskog naroda na zemlju Izraela.

Nakon osnivanja Države Izrael 1948. godine, arheologija je postala dio državne ideologije. Njen zadatak nije bio samo istraživanje prošlosti, već i potvrda sadašnjosti. Ministarstvo za starine, Univerzitet u Jerusalemu i vojska koordinirali su iskopavanja na strateškim lokacijama, naročito u Jerusalemu i okolnim područjima.

Svaki novi nalaz iz perioda „prvog hrama“ (10–6. vijek p.n.e.) tumačen je kao potvrda biblijske državnosti Davida i Solomona. Ekspedicije u Hazoru, Megidu i posebno u „Gradu Davida“ u Jerusalemu dobijale su veliku medijsku pažnju i državnu podršku.

Međutim, izraelska arheologija nije bila neutralna. Mnogi projekti su pokretani u okupiranim područjima, a iskopine korištene za jačanje narativa o „stoljetnom pravu“ na zemlju, često ignorirajući slojeve arapske i islamske historije. Kritičari, među njima i izraelski arheolog Yoram Tsafrir, upozoravali su da se arheologija pretvorila u „oružje nacionalne legitimacije“.

S vremenom, disciplina koja je trebala istraživati sve civilizacije koje su ostavile trag u Palestini, fokusirala se gotovo isključivo na jevrejske slojeve. Sve što nije odgovaralo državnom narativu, helenistički, rimski, bizantijski i islamski slojevi, ostajalo je u sjeni.

Od 1970-ih nadalje, pojavila se nova generacija arheologa koja je počela preispitivati ovu „nacionalnu arheologiju“. Izraelski arheolog Israel Finkelstein, u knjizi The Bible Unearthed (2001), iznio je revolucionarnu tezu: mnogi biblijski događaji, od egipatskog izlaska do osvajanja Kanaana, nisu se mogli potvrditi nijednim arheološkim dokazom. Umjesto kraljevstva Davida i Solomona, pronađeni su tragovi malih plemenskih zajednica.

Takvi nalazi nisu umanjili vrijednost Biblije kao kulturnog i duhovnog dokumenta, ali su srušili mit o njoj kao historijskoj hronici. Arheologija, umjesto da potvrdi vjeru, pokazala je koliko je ona, kao i svaka historija, proizvod tumačenja, simbolike i moći.

Danas, u 21. stoljeću, arheologija Bliskog istoka i dalje nosi teret svoje prošlosti. Iako su metode modernizirane, a naučni standardi postavljeni više nego ikad, politička instrumentalizacija nije nestala. U Jerusalemu, iskopavanja se često pokreće pod izgovorom „istraživanja baštine“, dok u stvarnosti služe promicanju teritorijalnih i ideoloških ciljeva.

Biblijska arheologija, u svojoj izvornoj formi, nije samo naučna disciplina, nego ogledalo odnosa između moći, vjere i identiteta. Iz nje se može iščitati čitava historija Zapada: potraga za svetim dokazima, osvajanje „drugog“ pod maskom nauke i stalna potreba da se kroz prošlost opravda sadašnjost.

Kao što je zapisao izraelski historičar Nadav Na’aman, „arheologija ne dokazuje Boga, ali može dokazati način na koji su ljudi stvarali Boga kroz svoje ruševine“. Upravo u toj rečenici leži suština discipline koja je započela s lopatom u ruci i Biblijom pod pazuhom i koja, iako se danas poziva na nauku, još uvijek kopa po dubinama ljudske potrebe za vjerovanjem.

IZVOR: Clio Historia