Stoljetna tradicija preživjela je snajpere s krovova, ali teško pronalazi put do mladih generacija
Na krovu jedne zgrade Damaska, u kvartu Sajida Aiša, Ibrahim Kilani otključava male metalne kaveze. Njegovi golubovi, šami pasmine, ponosni i vitki, nestrpljivo čekaju znak. Onda dolazi oštar zvižduk, i jato se naglo podiže u visine, presijecajući nebo u složenim formacijama. To je prizor star koliko i sam grad, a za golubare Damaska, ili hemeimati, kako ih zovu, i dalje izvor čiste strasti.
Ibrahim je tridesetpetogodišnjak, tamne brade i brza humora, ali kada govori o svojim pticama postaje ozbiljan: „Ovo je drevno nasljeđe“, kaže. I nije pogriješio. Najraniji tragovi pripitomljavanja golubova potječu još iz sumerskih klinastih zapisa starih pet hiljada godina. Golubovi su, dakle, pratili čovjeka od izuma točka do današnjeg Damaska.
Za neke je golubarstvo tek hobi s krovova. Za druge, unosan posao u kojem se prestiž mjeri cijenom najrjeđih primjeraka. Šami golubovi tamne, “musavvad” varijante mogu koštati i do 1.500 dolara po ptici, a najbolja jata vrijede desetine hiljada. Ali za Ibrahima i njegove prijatelje, golubarenje je uvijek bilo više od novca, bijeg od stvarnosti, prostor slobode i društvena tradicija.
Na krovu se redovno okupljaju rođaci i prijatelji, među njima i oni koji su godinama proveli u izbjeglištvu. Nargila, stolice, lagana šala i pogled u nebo dok se golubovi vrte u pravilnim krugovima, to je bila svakodnevica prije rata. „Pogrešno je ovome davati cijenu“, dodaje Ibrahimov rođak Muhammed. „Nama je dovoljno da sjedimo i gledamo.“
Sve se promijenilo 2011. godine kada je sirijski građanski rat stigao do Damaska. Sajida Aiša postala je poprište sukoba: Assadova vojska podigla je kontrolne punktove, a snajperi su zaposjeli visoke zgrade. Okupljanja na krovovima bila su zabranjena, čak i tri čovjeka zajedno značila su potencijalnu zavjeru. Hiljade ljudi završile su u zatvorima iz kojih se mnogi nikada nisu vratili.
Ibrahim pokazuje rupe od metaka na limenom krovu svojih kaveza. Snajperi su često pucali ne u njega, već u njegove ptice, znajući da će mu time zadati dublju bol. Ali Ibrahim nije prestajao. Čak je puzao po krovu, vukući vreću hrane, samo da nahrani svoje golubove. Jednog popodneva na krov dolazi i Abu Abdullah, Ibrahimov stric i učitelj zanata. Nekada je posjedovao 500 golubova, ali ih je morao prodati da bi prehranio porodicu. „Boljelo je prodati ih“, kaže. „Ali djeca su bila gladna. Morali smo izabrati.“ Danas ima tek šezdesetak ptica, ali strast ostaje ista.
Tokom rata, trgovina golubovima postala je opasna i unosna. Najbolji primjerci krijumčareni su kroz linije fronta, preko Libana i Jordana, gdje su dostizali nevjerovatne cijene. Ipak, Abu Abdullah i Ibrahim nikada nisu mogli pustiti sve, ostali su vjerni pticama čak i kada je rat zahvatio svaki kutak grada.
Godine 2016. Ibrahim je sa porodicom i pticama otišao u sigurniji kvart Sahnaja. Abu Abdullah je imao vizu za Veliku Britaniju, ali je ostao zbog bolesne majke. „Živjeli smo u psihološkom ratu“, prisjeća se. „Ovdje, na krovu, tražili smo mrvicu radosti.“
Tek nakon što je Bashar al-Assad srušen u decembru, večeri na krovovima ponovo su postale moguće. Vijest o njegovom bijegu dočekana je kao kraj dugog gušenja. Abu Abdullah opisuje trenutak ponovnog okupljanja komšija: „Nismo se vidjeli više od deset godina. Djeca su odrasla, imali su brade, a mi ih nismo prepoznavali.“
Iako nova Sirija ostaje podijeljena i nasilna, povratak jata na nebo Sajida Aiše daje osjećaj kontinuiteta i nade. Golubarstvo u Damasku nosi i svoju sjenku. Stoljećima su golubari u narodnim pričama povezivani s prevarom, krađom i nasiljem. Postoji izraz “kaš hamam”, ratovi golubova, u kojima uzgajivači pokušavaju namamiti tuđe ptice tokom leta. Sporovi su često završavali tučama, pa i ubodima nožem. Jedan penzionisani sudija kaže da su sudski spisi nekada bili puni priča o golubarima koji se hvale kako su pojeli tuđeg goluba ili lagali da ga nikada nisu uhvatili.
Sudovi su čak odbijali svjedočenja golubara, smatrajući ih ljudima lošeg morala. Zato i danas policija može zaplijeniti cijelo jato ako komšije podnesu prijavu.
Ali postoje i oni koji žele mijenjati sliku. Ibrahim, primjerice, vraća svaku pticu koja mu sleti s tuđeg krova. Za njega, golub je simbol časti, a ne prilika za prevaru.
Najveća prijetnja tradiciji danas nisu ni snajperi ni stigma, već ravnodušnost mladih. Abu Abdullah s tugom gleda svoje unuke kako večeri provode u sobama, prikovani za telefone. „Za njih je svijet na ekranu. Niti jednom nisu došli na krov da vide let ptica“, kaže. Golubarstvo, koje je stoljećima bilo znak muškog druženja, discipline i strpljenja, teško parira brzim užicima društvenih mreža. „Možda će jednog dana promijeniti mišljenje“, dodaje, s osmijehom pomirenim s vremenom.
Uprkos svemu, ratu, siromaštvu, stigmi i ravnodušnosti mladih, strast golubara Damaska još uvijek živi. Na pijacama petkom ponovo se čuju pregovori, u Idlibu i Hami uzgajivači se nadmeću kvalitetom, a na krovovima Sajida Aiše ponovno se vide krugovi jata. Za Ibrahima i Abu Abdullaha, svaka ptica nosi u sebi sjećanje na izgubljene godine i znak da čovjek, koliko god bio pritisnut, uvijek traži trenutke slobode. U zemlji koja se i dalje lomi pod teretom podjela, golubovi Damaska lete kao nijemi svjedoci i simboli ustrajnosti. „Možda je ovo samo hobi,“ kaže Ibrahim, gledajući u nebo. „Ali za nas, to je podsjetnik da život nije nestao. Još uvijek dišemo. Još uvijek letimo.“
IZVOR: New Lines Magazine
