Svako onaj ko se suprotstavlja naučnim činjenicama žrtva je ideologije. Tobože se zalažući za antifašističke tekovine, ideološki podanici zapravo nemaju snage prihvatiti da je gradski nukleus Sarajeva začet kao vakuf u 15. stoljeću, da ga je osnovao musliman i da su mu džamija i tekija u samim temeljima.

Bosna i Hercegovina, ili barem neki njeni dijelovi, za dvije će sedmice obilježiti trideset i tri godine nezavisnosti. Gradovi, lokalne zajednice, kulturne i naučne institucije, sportska društva, ustanove, škole, fakulteti – upriličit će manifestacije, skupove, predavanja, historijske časove u povodu Dana nezavisnosti, govorit će o Referendumu, političkim okolnostima u kojima je došlo do izjašnjavanja građana, rezultatima glasanja, međunarodnom priznanju Republike BiH u njenim granicama i sl. I to je za pohvalu, tako to rade sva društva – obilježavaju datume iz prošlosti kako bi sačuvali institucionalno sjećanje na presudne historijske događaje i kako bi svaki put potvrdili opredjeljenje da se dalje razvijaju na već uspostavljenim temeljnim vrijednostima – u bosanskohercegovačkom slučaju na državnoj nezavisnosti, vlastitom suverenitetu, demokratiji.

Međutim, javne polemike oko određivanja dana Grada Sarajeva koje su ovih dana aktuelne pokazuju da među nama još ima onih koji još nisu razumjeli da je nezavisnost Bosne i Hercegovine već više od tri decenije historijska, politička i društvena realnost i nikako da se oslobode vremena koja su davno prošla, kada su za Bosnu i Hercegovinu odluke donošene u Beogradu, nekad na kraljevom dvoru, nekad u SANU ili u partijskom komitetu. Jer kako drugačije objasniti otpor koji pojedinci pokazuju prema inicijativi da se rođendanom glavnog grada proglasi dan kada je on zaista i nastao, a za šta, kao malo gdje, postoji pisani dokument – Vakufnama Isa-bega Ishakovića. Šta je to što ljude od pera, pogotovo one koji bi se na naučnim osnovama trebali baviti definiranjem i opisivanjem prošlosti, odbija od prvorazrednog historijskog izvora kakav je zvanični, javni i pravni akt kojim se uspostavlja urbana cjelina Sarajeva?

Svako onaj ko se suprotstavlja naučnim činjenicama žrtva je ideologije. Tobože se zalažući za antifašističke tekovine, ideološki podanici zapravo nemaju snage prihvatiti da je gradski nukleus Sarajeva začet kao vakuf u 15. stoljeću, da ga je osnovao musliman i da su mu džamija i tekija u samim temeljima. I onda one koji se zalažu za historijske činjenice optužuju da su protiv 6. aprila, koji simbolizira oslobođenje od nacističkog okupatora 1945. godine. Svako razumom obdaren zna da osnivanje grada i njegovo oslobađanje ne pripadaju istoj ravni, nisu jedno drugome konkurencija, pogotovo što je oslobađanja u toku povijesti Sarajeva bilo više, a osnivanje je samo jedno.

Zašto bi nekome smetao prvi februar 1462. godine, kao i dokument kojim tada utemeljitelj Sarajeva sve ono što je izgradio – džamiju, tekiju, most, karavan-saraj s dućanima, hamam, vodovod i mlinove, proglašava javnim dobrom i time prvi put utemeljuje urbanu sredinu? Osim ideološke ostrašćenosti koja nekima ne dozvoljava da private nijednu drugu vrijednost i tradiciju osim one komunistilčke, pa tako ni muslimansku, drugo objašnjenje ne postoji. Jer prvi februar 1462. godine ni na koji način ne dovodi u pitanje 6. april, nego otklanja jednu historijsku besmislicu – da se kao dan Sarajeva obilježava dan njegova oslobođenja od okupatora, koji je došao pet stoljeća nakon njegova osnivanja.

Da od ideološkog sljepila boluju protivnici a ne zagovarači ideje da se Dan Grada Sarajeva obilježava prvog februara, pokazuje i primjer iz sarajevske Općine Novi Grad, koja je Dan Općine 8. juni 1992., kada su tokom odbrane od oružane agresije na RBiH oslobođene najvažnije kote na brdu Žuč, zamijenila 16. septembrom 1977., danom kada je zvaničnim aktom (Ukazom Predsjedništva SRBiH) osnovana ova lokalna zajednica. Oni koji nisu sljedbenici komunističke ideologije, a tokom odbrane bili su pripadnici Armije RBiH, ne bolujući od ideološkog sljepila prihvatili su da se danom njihove lokalne zajednice proglasi datum kada je ona osnovana, i to u komunisitičko doba, a da 8. juni bude Dan odbrane.

Zato bi gradski vijećnici, pred kojima bi se već u narednu srijedu trebalo naći ovo važno pitanje, neargumentirano protivljenje Prvom februaru 1462. godine morali razumjeti kao proizvod ideološke zaslijepljenosti onih koji još nisu uspjeli (ili to nisu ni željeli), prihvatiti da je Bosna i Hercegovina nezavisna i međunarodno priznata država.