Historijski kontinuitet imena Bošnjak, njegove transformacije u različitim političkim i društvenim kontekstima, kao i na okolnosti u kojima je to ime u savremenom dobu ponovo afirmirano kao nacionalna odrednica. To je jedna od tema iz novog broja časopisa Gračanički glasnik koja se bavi pitanjem bošnjačkog identiteta u radu Ajdina Huseinspahića

Iako je savremena afirmacija bošnjačkog nacionalnog imena institucionalno potvrđena početkom devedesetih godina XX stoljeća, posebno odlukama Svebošnjačkog sabora 1993. godine, taj proces nije započeo u savremenom vremenu. Naprotiv, riječ je o historijskom identitetu koji je kroz različite političke i društvene okolnosti prolazio kroz faze kontinuiteta, potiskivanja i ponovne reafirmacije. Nacionalni identitet ne nastaje isključivo kao rezultat pravno-normativnog priznanja, nego kao dugotrajan historijski proces u kojem se historijska svijest, kulturna tradicija i politička samospoznaja međusobno prožimaju.

Nacionalno ime Bošnjak predstavlja historijsku kategoriju čije se značenje i sadržaj mijenjao u različitim epohama, ali čiji kontinuitet u bosanskom prostoru seže duboko u srednjovjekovnu prošlost. U historiografskim raspravama o ovom pitanju često se naglašava državnopravna tradicija Bosne, historijska upotreba etnonima Bošnjanin i Bošnjak, te kulturni i jezički elementi koji su kroz stoljeća doprinosili očuvanju posebnosti bosanskog prostora i njegovog stanovništva. Istovremeno, procesi nacionalnih integracija u XIX i XX stoljeću, kao i političke ideologije koje su djelovale na prostoru Bosne i Hercegovine, značajno su utjecali na transformacije i reinterpretacije tog identiteta.

Bošnjački identitet oblikovao se u dugom historijskom procesu unutar bosanskog prostora, u kojem su se preplitali zemaljska pripadnost, državnopravna tradicija, jezička posebnost i različita kulturna iskustva. U tom procesu postupno se formiralo i narodnosno ime Bošnjanin, odnosno Bošnjak, kao izraz pripadnosti Bosni i njenom historijskom okviru.

Za razliku od mnogih evropskih država koje su oblikovane kao nacionalne države njihovih naroda (Nijemaca, Francuza, Italijana, Španaca i dr.), bosanski prostor razvijao se kroz složeniji historijski proces u kojem politički i teritorijalni okvir prethodi modernim nacionalnim integracijama. Stanovništvo srednjovjekovne Bosne nastajalo je kroz dugotrajan proces etničkog i kulturnog miješanja starosjedilačkih i doseljeničkih skupina. U tom procesu učestvovali su različiti antički, romanizirani i slavenski elementi, pa se identitet bosanskog prostora ne može svoditi na jedno porijeklo niti na jednostavnu etnogenezu. Upravo iz te slojevite historijske podloge, u okvirima srednjovjekovne bosanske države, postepeno se oblikuje posebna zemaljska i narodnosna svijest koja će u izvorima biti izražena imenom Bošnjanin.

Srednjovjekovno ime Bošnjanin, a kasnije njegov razvijeni oblik Bošnjak, u dugom je historijskom trajanju označavalo stanovništvo Bosne kao posebne zemaljske cjeline. U tom smislu taj etnonim pripada historiji Bosne u cjelini, a ne samo jednoj njenoj kasnijoj konfesionalnoj ili političkoj interpretaciji. Sve do XIX stoljeća ime Bošnjak u različitim je izvorima imalo šire, pretežno interkonfesionalno značenje.

Da je ime Bošnjak bilo prisutno u ranonovovjekovnoj upotrebi potvrđuju i južnoslavenski jezički i književni izvori, među kojima se posebno ističe i svjedočanstvo Bartolomeja Kašića. Bez obzira na konfesionalne razlike, stanovništvo Bosne kroz stoljeća je zadržavalo niz zajedničkih kulturnih obrazaca, uz istovremeno razvijanje posebnih vjerski obilježenih tradicija. Upravo su jezik, običaji, lokalne društvene prakse i osjećaj pripadnosti bosanskom prostoru činili važan okvir dugog trajanja bošnjačke posebnosti, iako su se njeni sadržaji u različitim epohama mijenjali i preoblikovali.

Tek od sredine XIX stoljeća započinje intenzivniji i otvoreniji proces nacionalne integracije bosanskih katolika i pravoslavaca u srpski, odnosno hrvatski nacionalni korpus. Na taj način je ranija interkonfesionalna širina bošnjačkog imena postupno sužavana, a bosanski prostor izložen sve snažnijim političkim i ideološkim pretenzijama susjednih nacionalnih projekata.

Bošnjački identitet je slojevit i njegovi korijeni sežu u vrijeme srednjovjekovne bosanske države, kada je pojam Bošnjanin označavao stanovništvo Bosne kao posebne zemaljske i političke cjeline. Taj pojam obuhvatao je različite društvene slojeve i vjerske zajednice koje su, zajedno sa vlastelom, učestvovale u izgradnji i odbrani bosanske države, čime se postepeno oblikovala svijest o pripadnosti zajedničkom prostoru i političkom okviru Bosne.

Prva dosad poznata upotreba riječi Bošnjak zabilježena je 1440. godine u vezi s poslanstvom bosanskog kralja Tvrtka II Kotromanića, gdje se Bošnjaci spominju kao poseban narod povezan zajedničkim porijeklom i jezikom. Osmanskim osvajanjima Kraljevine Bosne, oblik Bošnjak je, pod uticajem razvoja jezika, potpuno potisnuo stariji oblik Bošnjanin tako da osmanska administracija isključivo koristi taj termin. U lingvističkom smislu, etnonimi Bošnjanin, Bošnjak i Bosanac nastali su iz istog leksičkog korijena povezanog s imenom Bosne, pri čemu različiti sufiksi odražavaju razvoj jezika i historijskih okolnosti. Stariji oblik Bošnjanin postupno je tokom srednjeg vijeka ustupao mjesto obliku Bošnjak, koji se učvršćuje u kasnijim izvorima i posebno u osmanskom periodu. U literaturi se također odbacuju teze koje etnonim Bošnjak nastoje svesti na osmansko porijeklo, ukazujući na njegovu znatno stariju historijsku upotrebu.

Pojam Bosanac javlja se kasnije i prvenstveno označava teritorijalnu pripadnost državi Bosni, za razliku od etnonima Bošnjak koji ima izraženije historijsko i narodnosno značenje.

Naziv Bošnjak ukazuje na kontinuitet imena Bošnjanin, a koje je spomenuto u tituli bizantskog cara Manojla Komnena 1166. godine. Od svoje pojave pa sve dok u drugoj polovini XIX vijeka nisu prevladale nacionalne ideologije (velikosrpska i velikohrvatska op.a.) ovo je ime stajalo jednakopravno pojmu Hrvat ili Srbin. U Povelji koju je izdao bosanski ban Stjepan II Kotromanić 15. augusta 1332. godine regulišući pitanje eventualnih sporova između Bošnjana i Dubrovčana, na jedanaest mjesta je spomenuto ime Bošnjanin što potvr đuje posebnost naroda srednjovjekovne države Bosne.

U istočnim izvorima, bilo da potječu od stranaca ili domaćih ljudi narod u Bosni je nominovan Bošnjacima. Inače, južni Slaveni koji su se isticali u državničkom, vojničkom, političkom, literarnom ili naučnom životu Osmanskog Carstva nazivani su Bošnjacima, ukoliko su rodom bili s područja današnje Bosne i Hercegovine. Tako su se Bošnjacima smatrali i Hercegovci, a vrlo interesantna je i činjenica da je veliki broj ljudi iz Bosne, koji su uspijevali dosegnuti visoke položaje u Osmanskom carstvu, rijetko kada propuštao priliku da uz svoje ime istakne i bošnjačko porijeklo. O tome je i poznati osmanski putopisac, iz XVII vijeka, Evlija Čelebija zapisao: “…svijet zove Bošnjacima, ali oni više vole da se zovu Bosnevijama.”

On posebno ističe da su Bošnjaci čisti, dobri i razumljivi ljudi baš kao što je to i njihov bosanski jezik, za koji tvrdi da je sasvim blizak latinskom jeziku. Čelebija sa gotovo svim “turskim” piscima uočava da su Bošnjaci posebna narodnosna cjelina. Međutim, vjerske različitosti iskorištene su protiv jedinstvene narodnosne svijesti prema Bosni i Hercegovini. Na temelju tih konfesionalnih diferencijacija, koje su dodatno učvršćene osmanskim millet-sistemom, tokom XIX stoljeća dolazi do oblikovanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti među pravoslavnim i katoličkim stanovništvom u Bosni, pri čemu se ti identiteti razvijaju pod snažnim uticajem političkih i kulturnih centara iz Srbije i Hrvatske. Tako se unutar bosanskog društva, kako uočava Šaćir Filandra, na religijskoj osnovi oblikuju srpska i hrvatska nacija, koje se u Bosnu unose iz Srbije i Hrvatske s ciljem nacionaliziranja katoličkog stanovništva u hrvatskom, a pravoslavnog u srpskom nacionalnom smislu.

O posebnosti bošnjačkog identiteta svjedoči i historijska upotreba naziva bosanski jezik. Taj naziv zabilježen je u različitim izvorima još od srednjeg vijeka, što potvrđuje njegovu dugotrajnu prisutnost u kulturnoj i društvenoj praksi. Među ranijim svjedočanstvima izdvaja se notarska isprava iz Kotora iz 1436. godine, u kojoj se spominje “bosanski jezik”, kao i djelo Konstantina Filozofa, koji bosanski navodi među južnoslavenskim jezicima. Upotreba tog naziva potvrđena je i u kasnijim stoljećima, kako u crkvenim i administrativnim, tako i u privatnim i književnim tekstovima. Poseban značaj u tom kontekstu ima i bosansko pismo, poznato kao bosančica, koje se koristilo u administrativnoj, književnoj i svakodnevnoj komunikaciji. Njegova upotreba potvrđena je u brojnim izvorima od XVI do XVIII stoljeća, kako u domaćim tako i u stranim svjedočanstvima, što ukazuje na razvijenu pisanu kulturu bosanskog prostora.

Za bosančicu u XVIII vijeku zna i Alberto Fortis, za kojeg je to pismo, kojim je “neki Divković više puta štampao u Veneciji debelu knjigu”, drugačije od ruskog pisma. Upotreba bosančice zadržala se i u osmanskom periodu, posebno u epistolarnoj komunikaciji bosanskih vojnih i upravnih predstavnika, koji su njome vodili prepisku sa susjednim područjima. Značajan doprinos očuvanju svijesti o bosanskom jeziku dao je i Muhamed Hevaija Uskufija, koji u predgovoru svoga rječnika Potur Šahidija sebe naziva Bošnjakom, a svoj jezik dosljedno bosanskim, naglašavajući njegovu posebnost među drugim jezicima. Uskufijin rječnik iz XVII stoljeća predstavlja jedan od najstarijih pisanih dokaza leksičke i jezičke samosvijesti bosanskog prostora.

Na sličan način bosanski jezik brani i franjevac Antun Knežević, ukazujući na njegovo historijsko utemeljenje i neprihvatljivost njegovog preimenovanja.

Tokom austrougarske uprave naziv jezika bio je predmet političkih i administrativnih intervencija. U početku se nastojao zamijeniti neutralnim terminima poput “zemaljski jezik”, kako bi se izbjegle nacionalne konotacije, da bi krajem XIX stoljeća naziv bosanski jezik bio i službeno uveden u obrazovni sistem. Međutim, početkom XX stoljeća dolazi do njegovog ponovnog ukidanja u zvaničnoj upotrebi, uz ograničeno zadržavanje u određenim institucionalnim okvirima.

U širem smislu, važnu ulogu u oblikovanju i učvršćivanju identitetske svijesti imali su i različiti oblici pisane riječi, posebno knjige, književno stvaralaštvo i periodika. Takve publikacije, naročito od kraja XIX i početka XX stoljeća, nisu bile samo odraz postojećeg identiteta, nego i njegov aktivni činilac, jer su u javnom prostoru artikulirale i učvršćivale kolektivnu svijest o nacionalnoj pripadnosti. Posebno mjesto u tom procesu pripada periodici, koja je, zahvaljujući kontinuitetu i dostupnosti, dugoročno utjecala na formiranje kulturnih obrazaca i identitetskih predstava unutar konkretnih društvenih zajednica.

Razvoj srpske i hrvatske nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini tokom XIX stoljeća odvijao se postupno i uz značajne poteškoće. Kako pokazuju pojedini izvori iz tog vremena, sredinom XIX stoljeća među pravoslavnim i katoličkim stanovništvom još uvijek nije bila jasno oblikovana nacionalna identifikacija u savremenom smislu. Tek kroz organizirane političke i kulturne aktivnosti, poticane iz Srbije i Hrvatske, dolazi do postepenog prihvatanja srpskog, odnosno hrvatskog nacionalnog imena. “Pomanjkanje srpske nacionalne svijesti u Bosni uočljivo je još sredinom XIX vijeka, tačnije 1863. godine, kad je, kako navodi Vladislav Skarić, u Bosni osnovano društvo za širenje srpskog imena.

Iz navedenog je jasno da sredinom XIX vijeka srpska nacionalna svijest u Bosni nije bila prisutna, međutim vremenom se ista u potpunosti razvila na štetu Bošnjaštva. Sličan proces odvijao se i među katoličkim stanovništvom, gdje se hrvatska nacionalna ideja razvijala sporije i uz znatne otpore. Savremenici tog vremena bilježe da je identifikacija s hrvatskim imenom među širim slojevima stanovništva bila slabo razvijena, te da se tek krajem XIX stoljeća počinje jasnije oblikovati.

U srpskoj i hrvatskoj historiografiji razvijene su različite interpretacije kojima se nastojalo Bosnu i Hercegovinu uključiti u vlastite nacionalne historijske okvire, pri čemu su bosanski katolici i pravoslavci sve češće interpretirani kao dijelovi hrvatskog, odnosno srpskog nacionalnog korpusa. Da bi opravdali političku fikciju njihovog “historijskog prava” na Bosnu i Hercegovinu, u hrvatskoj i srpskoj historiografiji su napisane stotine radova u kojima se nastoji dokazati da je Bosna i Hercegovina srpska ili hrvatska, pri čemu se bosansko katoličko i pravoslavno stanovništvo, koje je ranije dijelilo širi bosanski identitetski okvir, od sredine XIX stoljeća sve više izjašnjava kao hrvatsko, odnosno srpsko. Ovi procesi imali su dugoročne posljedice po razvoj bošnjačkog identiteta, koji je u novim političkim okolnostima bio potisnut i doveden u drugačiji odnos prema nacionalnim i vjerskim odrednicama.

Na kontinuitet političkih pretenzija prema Bosni i Hercegovini ukazuju i savremena istraživanja koja analiziraju dugotrajne obrasce nacionalnih politika u regionu.

Austrougarskom okupacijom 1878. godine dolazi do značajnih promjena u političkom i identitetskom okviru Bosne i Hercegovine. U tim okolnostima ime Bošnjak postupno se potiskuje iz javne i političke upotrebe, iako su ga okupacione vlasti pokušavale održati u širem, interkonfesionalnom značenju. Takav koncept nije naišao na prihvatanje među pravoslavnim i katoličkim stanovništvom, dok su ga muslimani doživljavali iz drugačijih, pretežno religijski utemeljenih razloga

Dugotrajni uticaj osmanskog millet-sistema doprinio je tome da vjerska pripadnost ima primat nad drugim oblicima identifikacije. Zbog toga će Bošnjaci u nadolazećem tranzicionom periodu, a posebno nakon gušenja Pokreta za autonomiju Bosne 1832. godine i sve izvjesnijeg osmanskog povlačenja sa prostora Bosne i Hercegovine imati mnogo poteškoća unutar sebe da bošnjački identitet prepoznaju kao politički važniji od vjerskog, te da mu u presudnim trenucima daju nužno mjesto.

Za razliku od Srba i Hrvata koji su se borili protiv bošnjačkog identiteta među bosanskim katolicima i pravoslavcima, potiskujući njihove vjerske identitete zarad nacionalnih (srpskog i hrvatskog), Bošnjaci, oni bosanski muslimani, su bili u najmanju ruku ravnodušni prema političkoj revitalizaciji bošnjaštva, posebno nakon poraza Pokreta za autonomiju Bosne. U takvim okolnostima izostaje društveni sloj i intelektualna elita koja bi bošnjački identitet pripremala za život u vremenu nakon građanskih revolucija 1848. godine i preoblikovala u modernu nacionalnu svijest.

Upravo tu možemo tražiti neke od uzroka nešto kasnije revitalizacije bošnjaštva. Kulturno-nacionalni razvoj bosanskih muslimana u austrougarskom periodu odvijao se pod oznakom “Musliman”, a ne “Bošnjak”. Kako ističe Šaćir Filandra, razlog tome nije u odsustvu bošnjačkog osjećaja, nego u činjenici da se on nije artikulirao kao nacionalna kategorija. Bošnjaštvo je tako ostalo prije svega domovinska, a ne politički oblikovana identitetska odrednica. Bošnjaci nisu imali razvijenu svijest o posebnoj nacionalnoj pripadnosti, iako je njihov osjećaj vezanosti za Bosnu neupitan, nepokolebljiv, ali i podrazumijevajući.

Razvoj moderne bošnjačke nacije dodatno je usporen izostankom snažne građanske klase i nacionalne inteligencije, koje su u drugim evropskim društvima imale ključnu ulogu u procesu nacionalne integracije. Istovremeno, ekonomske i društvene promjene zahvatile su bosanske muslimane sporije nego druge društvene skupine, što je dodatno otežalo oblikovanje moderne nacionalne svijesti. U takvim okolnostima vjerski identitet ostao je najčvršći okvir kolektivne pripadnosti.

U tom smislu, vrijedni spomena su i pokušaji obnove bošnjačke ideje krajem XIX stoljeća, između ostalog i kroz list “Bošnjak”, koji nastoji afirmirati širi bosanski identitet, ali ti pokušaji ostaju bez većeg odjeka izvan muslimanskog stanovništva. Pojedini autori ukazuju i na to da su unutar tadašnjih političkih koncep- cija postojali otpori prema afirmaciji posebne bošnjačke nacionalne ideje.

U socijalističkoj Jugoslaviji bosanski muslimani su 1968. godine priznati kao posebna nacija pod imenom “Muslimani”, čime je vjerska odrednica institucionalizirana kao nacionalna kategorija. Proces nacionalne afirmacije kulminirao je 1993. godine, kada je na Svebošnjačkom saboru obnovljeno historijsko ime Bošnjak. Time je dovršen dugotrajan proces transformacije identiteta od etničke i vjerske pripadnosti prema savremenoj nacionalnoj svijesti.

IZVOR: Ajdin Huseinspahić: “Bošnjak kao nacionalno ime: historijski kontinuitet, potiskivanje i obnova”, Gračanički glasnik