Prije više od 160 godina, predstavnici jedanaest engleskih klubova sastali su se u londonskoj taverni Freemason’s kako bi definirali prva zvanična pravila modernog nogometa. U tim pionirskim vremenima, igra je izgledala dramatično drugačije od današnjeg globalnog spektakla. Umjesto dresova, igrači su nosili kape ili primitivne kacige kako bi se međusobno raspoznavali na terenu

Ipak, ta oprema je imala i mnogo važniju, zaštitnu funkciju. Rane nogometne lopte izrađivale su se od volovskih mjehura obloženih kožnim trakama, a debeli šavovi kojima su te trake spajane često su uzrokovali ozbiljne posjekotine na glavama igrača prilikom udaraca. Iz tog perioda potiče i engleski izraz caps, koji se i danas koristi za označavanje broja nastupa za nacionalni tim, jer je u 19. vijeku svaki igrač za odigranu međunarodnu utakmicu na poklon dobijao kapu.

Oprema iz sedamdesetih godina 19. vijeka pokrivala je cijelo tijelo, brojevi na leđima nisu postojali, a igralo se u standardnoj radničkoj obući koja je tek kasnije zamijenjena univerzalnim sportskim cipelama. Kada je klub Darwen prvi put pokušao uvesti elemente profesionalizma i skratio pantalone svojih igrača iznad koljena, naišao je na opšte ismijavanje javnosti, dok su sudije na teren izlazile u svakodnevnoj, građanskoj odjeći.

Prvom stvarnom zvijezdom u historiji nogometa smatra se Walpole Vidal, igrač koji je obilježio prva tri finala engleskog FA kupa, odigrana između 1872. i 1874. godine. Vidal, kojeg su savremenici prozvali „princem driblinga“, direktno je uticao na izmjenu nogometne dinamike. Prema tadašnjim pravilima, ekipa koja primi gol imala je pravo da izvede početni udarac s centra. Koristeći ovo rješenje, Vidal je u jednoj utakmici postigao tri uzastopna pogotka, a da protivnički igrači nisu uspjeli ni dotaknuti loptu, što je primoralo nogometne oce da hitno promijene pravilo o izvođenju početnog udarca.

Kao tipičan predstavnik tadašnjeg društva, Vidal se uporedo bavio kriketom i ragbijem, te je osnovao golf klub u Oxfordu, dok mu je primarna profesija bila crkvena služba, s obzirom na to da se od nogometa tada nije moglo živjeti.

Prvi zvanični profesionalni nogometaš bio je Fergus Suter, koji je 1878. godine napustio težak posao klesara u Škotskoj kako bi prešao u engleski Darwen u zamjenu za redovnu platu. Darwen je bio ambiciozan projekat lokalnog vlasnika fabrike pamuka, osmišljen s namjerom da radnička klasa parira privilegovanim univerzitetskim klubovima koje su formirali sinovi bogataša. Projekat je ipak doživio neuspjeh zbog fizičke iscrpljenosti. Kada su u četvrtfinalu Kupa bili primorani igrati treću ponovljenu utakmicu, radnici iz fabrike, koji su činili bazu tima, potpuno su poklekli pred umorom akumuliranim između teških smjena i dugih putovanja.

Zanimljivo je da sudija na terenu nije bio obavezna figura sve do 1891. godine. Prema prvobitnim postavkama, sve sporne situacije zajednički su rješavali kapiteni ekipa na terenu, što je odgovaralo viktorijanskom konceptu džentlmenske igre. Konstantna neslaganja ipak su nametnula potrebu za neutralnim arbitrom. Tek s regulatornim promjenama s kraja 19. stoljeća, sudija dobija pravo da se kreće unutar terena, dok su dotadašnji linijski arbitri pomjereni na same ivice igrališta.

Prve sudije su zapravo bili igrači iz drugih klubova koji su pozivani da procijene prekršaje, a kao signalizaciju su koristili bijele maramice. Pištaljka je prvi put upotrijebljena 1878. godine, ali je u široku primjenu ušla tek u 20. vijeku, dok je zvaničnim pravilnikom propisana tek 1936. godine. Iako je njihovo plaćanje počelo tridesetih godina prošlog stoljeća, sudije najvišeg ranga dobile su mogućnost profesionalnog angažmana s punim radnim vremenom tek na početku ovog stoljeća.

U povojima ovog sporta, uloga trenera bila je marginalna. Izmjene igrača nisu bile dozvoljene, a taktičke formacije u modernom smislu nisu postojale jer su svi igrači istovremeno napadali i branili prostor. Prvi prepoznatljiv taktički crtež, poznat kao „piramida“ s dva odbrambena igrača, tri vezna i pet napadača, rođen je 1880. godine bez poznatog autora i dominirao je svjetskom scenom sve dok menadžer Herbert Chapman dvadesetih godina s Arsenalom nije promovisao čuveni WM sistem. Od tog trenutka uloga stratega dobija na značaju, iako je enormna medijska moć kakvu danas uživaju menadžeri poput Pepa Guardiole ili Josea Mourinha isključivo tekovina modernog doba.

Nogomet često ponosno ističe stabilnost svojih pravila, ali četrnaest početnih tačaka usvojenih u Londonu prošlo je kroz korjenite transformacije. Dimenzije terena su u početku bile znatno veće, dosežući dužinu do 180 metara, dok su stative stajale bez prečke, čineći prostor gola neograničenim prema nebu, baš kao u ragbiju. Uvođenje poprečne grede trajno je definisalo visinu gola. Pravila oko početnog udarca takođe su evoluirala; nekada je pobjednik žrijeba birao stranu, a poraženi je kretao s centra, dok danas pobjednik bira između početnog udarca i izbora strane terena.

Značajne promjene pretrpio je i aut. Nekada je pravo na izvođenje imao onaj igrač koji prvi dotakne loptu nakon što ona napusti teren, a izbacivanje se moralo vršiti pod pravim uglom u odnosu na aut-liniju. Danas je to pravilo pojednostavljeno i izvođenje se vrši s dvije ruke iznad glave, bez prostornih ograničenja ugla. Pravilo ofsajda mijenjalo se nekoliko puta kroz istoriju, a u samom početku ofsajdom se smatrala situacija u kojoj se bilo koji igrač napadačkog tima nalazio ispred lopte u trenutku upućivanja pasa. Danas se sankcionišu samo oni napadači koji su u trenutku upućivanja lopte bliži protivničkoj gol-liniji od pretposljednjeg igrača odbrane.

Izvođenje kornera nekada je zavisilo od toga ko je prvi dotakao loptu iza gol-linije. Ako bi to bio odbrambeni igrač, njegov tim je dobijao slobodan udarac, a ako bi to bio napadač, izvodio se udarac s udaljenosti od petnaest jardi od gola, dok je odbrana morala stajati na samoj gol-liniji. Danas se korner izvodi isključivo iz ugla terena. Takođe, stari pravilnik je predviđao takozvani „čisti hvat“, gdje je igrač mogao uhvatiti loptu rukama ako bi prethodno petom napravio oznaku na terenu, što mu je garantovalo slobodan udarac s bilo koje udaljenosti, bez ometanja protivnika. Ovo pravilo je brzo ukinuto, a stroga zabrana trčanja s loptom u rukama evoluirala je u specifične propise koji danas važe isključivo za golmane unutar kaznenog prostora.

Najvažnija prekretnica u odvajanju nogometa od ragbija dogodila se 1866. godine kada je zvanično dozvoljeno dodavanje lopte unaprijed. Kazneni udarac, odnosno penal, uveden je tek 1891. godine, dok su izmjene igrača tokom utakmice postale legalne tek 1958. godine, i to isključivo u slučajevima dokazanih povreda. Iako je profesionalizam u Engleskoj legaliziran 1884. godine, primanje novca za igru dugo se smatralo moralno upitnim, a plate nogometera su prosječnu radničku zaradu premašile tek u drugoj deceniji 20. vijeka.

Zanimljivo je da su pravila iz 1863. godine imala namjeru ublažiti dotadašnje nasilje na terenima kako bi se omogućilo i ženama da učestvuju, ali je prvi zvanično registrovan ženski nogometski meč odigran tek 1892. godine u Škotskoj. Nogomet je, kroz vijek i po stalnih institucionalnih i tehničkih modifikacija, od uličnog nasilja i kraljevskih zabrana iz 14. stoljeća izrastao u najpreciznije reguliranu sportsku industriju na planeti.

IZVOR: Bosna.hr, ABC