Nije najteže osvojiti položaj. Najteže je ostati iskren prema sebi kada se odlučuje ko će nositi emanet.

Ambicija sama po sebi nije mana. Naprotiv, ona može biti pokretač dobra kada proizlazi iz želje da se služi ljudima, preuzme odgovornost i ostavi koristan trag. 

Međutim, kada preraste u cilj sam po sebi, lahko zaslijepi čovjeka.

Kod nas se skromnost često oglašava na sva zvona, a odricanje traje taman toliko da ga svi stignu primijetiti. 

Nerijetko se najglasnije odriče onaj koji se nada da će ga nagovarati. 

Neki ne žele funkciju, ali bi voljeli da cijeli svijet zna da su je odbili.

Neki tvrde da nemaju ambiciju, dok god ne postoji mogućnost da ih neko ozbiljno kandidira. 

Neki ulaze u utrku da bi pobijedili, neki da bi se prebrojali, a neki samo da predstava ima sve uloge.

Neki, nadam se većina, ne traže položaj, nego priliku da nose emanet a funkciju ne vide kao vrhunac karijere, nego kao najteži oblik služenja. 

A zbog takvih vrijedi vjerovati da svaka utrka nije trka za položaj, nego za odgovornost.

U životu postoje ljudi koji godinama strpljivo grade put prema položajima kojima teže. 

Često se za njih kaže da potvrđuju izreku: “Ko čeka, dočeka”. Ali ostaje pitanje: šta su, čekajući, izgubili? 

Koliko su zidova oko sebe izgradili, koliko prijateljstava “spalili”, koliko života podredili jednom jedinom cilju?

Još je opasniji trenutak kada ambicija postane jača od samokritičnosti.  Tada čovjek više ne procjenjuje svoje mogućnosti objektivno, nego kroz prizmu vlastitog ega. 

Nedostatak sposobnosti da se iskreno preispita, zajedno s precijenjenom slikom o vlastitim kvalitetama, otežava realno sagledavanje vlastitih kompetencija, ali i vrijednosti drugih.

Zrela osoba ne pita samo: “Mogu li obnašati ovu dužnost?” nego i: “Postoji li neko ko bi ovu odgovornost nosio bolje od mene?” 

To pitanje ne proizlazi iz slabosti, nego iz svijesti da su funkcije emanet, a ne priznanje osobnoj vrijednosti.

Zanimljivo je da povijest, ali i svakodnevni život, često pokazuju isti obrazac. 

Oni koji su se pokazali najdostojnijima velikih odgovornosti nerijetko su ih u početku odbijali. Trebalo ih je uvjeravati, moliti, pa čak i gotovo prisiljavati da prihvate ono od čega su zazirali. Nisu bježali od služenja ljudima, nego od tereta odgovornosti pred Bogom i ljudima. 

Nasuprot njima, postoje oni koji se za položaj pripremaju cijeli život, grade mreže utjecaja, stvaraju krugove podobnih i strpljivo čekaju svoj trenutak. I oni često dočekaju. 

Ali samo činjenica da je neko dočekao funkciju ne znači da je bio njezin najdostojniji nositelj.

Upravo tu islamska tradicija pravi jasnu razliku između himmeta i puke dunjalučke ambicije. Himmet je uzvišena težnja da se postigne Allahovo zadovoljstvo i bude od koristi ljudima. Takav čovjek ne traži položaj radi sebe; ako ga prihvati, čini to kao emanet, a ako ga prepusti drugome, čini to bez gorčine, vjerujući da dobro zajednice ima prednost nad osobnim željama.

S druge strane, dunjalučka ambicija lahko zarobi srce. Ibn Ataillah es-Skenderi upozorava da je jedna od najvećih zabluda duše njezina uvjerenost u vlastitu posebnost i zasluge. 

A imam El-Gazali piše da je ljubav prema ugledu (hubb al-džah) među najskrivenijim i najopasnijim bolestima srca, jer čovjek često misli da radi za opće dobro, dok ga zapravo pokreće želja da bude viđen, priznat i iznad drugih.

Zato su naši učenjaci govorili da je iskrenost često lakše prepoznati po onome ko se odgovornosti boji nego po onome ko joj neumorno teži. Nije slučajno što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio da se vlast ne traži, nego da se prihvaća kada čovjek na nju bude pozvan i kada je za nju doista najkompetentniji.

Ponekad je najveća veličina prihvatiti odgovornost. Ali jednako tako, ponekad je najveća veličina odustati kada prepoznamo da neko drugi svojim znanjem, iskustvom, mudrošću ili sposobnostima može donijeti više dobra zajednici. Takvo odricanje nije poraz, nego pobjeda nad vlastitim egom.

Zajednice napreduju kada ih vode ljudi koji su spremni služiti, a ne vladati; koji se ne natječu za položaj, nego za odgovornost; koji su sposobni prepoznati i podržati izvrsnost, čak i kada ona nije njihova.

Najveći protivnik dobrom izboru često nije nedostatak sposobnih ljudi, nego višak osobne ambicije i manjak samokritičnosti. 

Tamo gdje ego nadjača odgovornost, kriteriji lahko ustupaju mjesto osobnim željama.

Na kraju, položaji prolaze, a ostaje samo trag koji smo ostavili. 

Ambicija pita: šta ću ja dobiti? Himmet pita: kako će Allah, džellešanuhu, biti zadovoljan i kakvu će korist zajednica imati? 

U tome je razlika između čovjeka koji osvaja položaj i čovjeka koji nosi emanet.

Jer, nije najveći čovjek onaj koji je dočekao funkciju kojoj je težio. 

Najveći je onaj kojem je funkcija došla tražeći njega, a koji ju je prihvatio tek kada je bio uvjeren da to nije pobjeda njegova ega, nego obaveza njegova emaneta.