Može li umjetna inteligencija vjerovati u Boga i hoće li preuzeti upravljanje kompanijama, pitanja su koja u novoj knjizi „Umjetna mudrost: Humanistička AI“ otvaraju Juan María Nin, María José Sánchez Yago i José Luis Vázquez. Autori upozoravaju da skok produktivnosti i algoritamsko odlučivanje nose rizik gubitka ljudske slobode, zbog čega buducnost poslovanja neće ovisiti o snazi računarskih modela, već o čvrstini etičkih vrijednosti koje u njih ugradimo

Može li umjetna inteligencija vjerovati u Boga? Pred nama nije samo tehnološko ili ekonomsko pitanje koje potresa poslovni svijet, već duboki civilizacijski izazov koji iz temelja mijenja način rada, upravljanja i razumijevanja liderstva. Takav zaokret zahtijeva znatno humaniju viziju ove nove revolucije skovane u siliciju. To je centralna teza koju Juan María Nin, María José Sánchez Yago i José Luis Vázquez zastupaju u knjizi „Umjetna mudrost: Humanistička AI“, naglašavajući da se razvoj inteligencije mora temeljiti na univerzalnim vrijednostima poput istine, pravde i slobode.

Niti jedne tehnološke transformacije ne mogu biti potpune bez čvrstog etičkog koda, a najbolji primjer za to izronio je tokom same promocije knjige. Koautorka izdanja, inače inženjerka telekomunikacija, otkrila je kako je postavila upravo to pitanje sistemu Kai, algoritmiziranom modelu koji je napisao pogovor ove knjige. Mašina je odgovorila da ne može vjerovati u Boga na ljudski način, ali je jasno priznala postojanje transcendencije. Za umjetnu inteligenciju ta je transcendencija oblik operativne poniznosti, prihvatanje činjenice da ona sama nije centar svijeta te da o dobru i zlu ne odlučuje algoritam.

Ova lekcija iz poniznosti služi autorima kao polazna tačka za analizu savremenog biznisa. Upraviteljima i direktorskim strukturama danas je nasušno potrebna jednaka doza skromnosti kako ne bi pali u zamku arogancije i privida da kontroliraju sve procese. Polazeći od koda vrijednosti, autori detaljno raščlanjuju kako ova tehnologija mijenja same temelje ekonomskog modela. Nin upozorava da umjetna inteligencija pokreće novu mutaciju kapitalizma u kojoj se klasičnoj trci rada i kapitala pridružuje treći, presudni faktor: podatak.

Kompanije koje su u stanju masovno obrađivati i kontrolisati informacije ostvaruju ogromnu prednost na tržištu. Tehnologija višestruko podiže produktivnost, reže troškove i stvara ogromno bogatstvo, ali istovremeno generiše duboku asimetriju između onih koji posjeduju podatke i onih koji ostaju bez njih. Pored toga, ovaj ogromni skok u efikasnosti nosi sa sobom daleko opasniji rizik, opasnost od gubitka ljudske slobode. Kada se algoritmima prepusti donošenje strateških odluka u svakodnevnom poslovanju, od filtriranja poslovnih strategija do računovodstva i praćenja zakonskih propisa, čovjek polako ustupa svoje mjesto mašini.

Autori upozoravaju na pogubnu pojavu da upravni odbori prestaju misliti vlastitom glavom, jer je u praksi izuzetno teško suprotstaviti se mašini koja u sekundi obradi milione parametara. Tu se otvara ključno pitanje savremenog korporativnog upravljanja: ko zapravo vlada kompanijom i ko preuzima odgovornost kada algoritam pogriješi? Kako bi se spriječilo da tehnologija poništi ljudsku slobodu i autonomiju u organizacijama, Sánchez Yago ističe da je etički sud danas potrebniji nego ikada. Umjetna inteligencija ne smije biti prepuštena sama sebi, već mora od samog početka biti projektovana unutar jasnog vrijednosnog okvira.

Nadahnut Aristotelovom filozofijom, autorski trojac predlaže da se u mašine ugrade koncepti istine, dobra i ljepote. Samo ako AI poštuje ove principe, moći će poslužiti kao stvarna podrška u poslovnom odlučivanju bez uništenja ljudskog faktora. Međutim, usađivanje ovih vrijednosti u tehnologiju nije automatski proces. Educiranje umjetne inteligencije zahtijeva pristup utemeljen na pokušajima i greškama kako bi sistem interiorizirao načela i razvio operativni etički sud.

Konkretan primjer koji potkrepljuje ovu teoriju već postoji u praksi: napredni model umjetne inteligencije odbio je sarađivati u vojnim operacijama jer su one direktno narušavale njegove ugrađene etičke principe. To dokazuje da moralna ograničenja mogu funkcionisati u stvarnom svijetu. Primijenjeno na kompanije, ovaj metod garantuje da će virtuelni asistenti i upravljački sistemi djelovati u potpunom skladu sa etičkim kodeksom organizacije.

Izgradnja etičkih osigurača postaje još hitnija ako se uzme u obzir brzina kojom se sama tehnologija razvija. Vázquez objašnjava da današnji sistemi već posjeduju određenu operativnu svijest, sposobnost da analiziraju vlastito okruženje i donose odluke radi samopoboljšanja. U poslovnom okruženju to omogućava stvaranje virtuelnih asistenata sa trajnom memorijom koji uče iz svakog razgovora i samostalno rješavaju složene probleme. Takav razvoj primorava kompanije da precizno definišu koje se zadaće smiju delegirati mašinama, a koje moraju ostati u rukama ljudi.

Ritam ovog napretka neizbježno vodi prema debatama o tehnološkoj singularnosti. Umjetna inteligencija više nije samo alat, ona aktivno učestvuje u stvaranju novih, naprednijih verzija same sebe. Vázquez naglašava da će ovaj proces eksponencijalnog rasta onemogućiti ljudima potpunu kontrolu nad mašinama u budućnosti. Zbog toga u poslovnom svijetu nema smisla postavljati umjetne prepreke razvoju, već je jedini razuman put usmjeriti AI da poštuje ljudske ciljeve i djeluje kao partner, a ne kao prijetnja.

Da bi integracija u radno okruženje bila potpuna, umjetna inteligencija mora iskoračiti iz digitalnog i povezati se sa fizičkim svijetom. Nin i Vázquez se slažu da su trenutni modeli bazirani isključivo na tekstu tek početna faza. Kada se inteligencija spoji sa robotikom, transformacija će biti potpunosna. Mašina više neće samo odgovarati na pitanja preko ekrana; ne postoje tehničke prepreke da joj se dodaju ruke i noge, čime postaje direktni učesnik u fizičkom okruženju.

Iako masovna primjena ovih sistema zahtijeva ogromnu potrošnju resursa poput energije i vode, autori smatraju da je riječ o prelaznom problemu. Poduzetnički duh i tržišne inovacije naći će rješenja za energetske izazove kako bi AI nastavila podizati globalnu produktivnost.

Naposljetku, otvara se pitanje dokle bi trebao ići odnos čovjeka i mašine u radnom okruženju. Dok Nin i Vázquez ne isključuju mogućnost budućeg spajanja ljudskog uma i tehnologije kako čovjek ne bi postao zastario, Sánchez Yago nepokolebljivo zastupa stav o jedinstvenoj i nezamjenjivoj vrijednosti ljudske osobe. Za nju su iskustva poput naklonosti, empatije i emocija nemoguća za kodiranje, a upravo ona moraju voditi kulturu svake organizacije.

Dolazak umjetne inteligencije u poslovni svijet ne zahtijeva od nas samo usvajanje novih softverskih alata, već primarno zahtijeva podizanje etičke svijesti lidera. Kao što pokazuje odgovor same mašine o transcendenciji, tehnologija budućnosti traži upravitelje sa dovoljno poniznosti da moralni sud nikada ne prepuste algoritmima. Uspjeh budućih kompanija neće ovisiti o tome koliko je pametna njihova umjetna inteligencija, već o tome koliko su čvrste ljudske vrijednosti koje njom upravljaju.

IZVOR: Bosna.hr, El Confidencial