Ova je knjiga već odavno bila napisana, ispisivali su je Šejh Jujo, Muvekit, Bašagić, Handžić, Ramić, Šabanović, Begić, Rizvić, Nametak, Buturović, Hadžiosmanović, Isaković, Trako, Maglajlić, Duraković i brojni drugi, a naš je zadatak bio samo da sve te njihove domete pogledamo s jednog mjesta – književnohistorijskog.

Tri pune decenije ljubitelji knjige među Bošnjacima, ali i svi drugi koji vole učiti i saznavati o kulturi i njenoj povijesti, čekali su da svjetlo dana ugleda jedan cjelovit historijski prikaz bošnjačke književnosti. I konačno, u izdanju Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, u okviru biblioteke Behar, objavljena je Historija bošnjačke književnosti Seada Šemsovića.

Prof. dr. Sead Šemsović, osim što je izuzetan poznavalac savremenih i onih ranijih književnih tokova, autor je koji književne pojave i fenomene kod Bošnjaka prepoznaje i uočava neposredno, kroz prizmu čovjeka koji živi i djeluje kroz riječ nastalu iz srca i pera njegovih sunarodnjaka, onih koji pripadaju njemu jednako kao što i on pripada njima. Enciklopedijski precizno i razgovijetno, uspio je osvijetliti društvenohistorijski kontekst i kulturološko-duhovni ambijent u kojem je kroz vrijeme nastajala, rasla i stasavala monumentalna građevina usmene tradicije i pisane riječi kod Bošnjaka.

Ovo će kapitalno djelo mnogima pomoći da istinski razumiju bošnjački književni manir – od specifične srednjovjekovne bosanske pismenosti, autentičnosti sevdalinke i bošnjačke balade, preko umjetničkih dometa koje su Bošnjaci dostizali pišući na orijentalnim jezicima, fenomena nacionalne inventivnosti kroz alhamijado književno stvaralaštvo, sve do savremenog doba koje, u dubokim traumama i ranama od Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i masovnih zločina nad Bošnjacima, stvara opet prepoznatljivu izražajnost.  

Portal Bosna u narednom će periodu objavljivati najupečatljivije fragmente historije bošnjačke književnosti, a ovom prilikom donosimo dio kojim nas autor uvodi u lične i nacionalne motive za ovaj važan i krupan poduhvat.   

“Potreba za dijahronijom jedna je od temeljnih ljudskih odlika. Kako pojedinac tako i zajednica ima želju da povremeno sagleda mijene i konstante svoga rasta i zrijenja. U historijatu razvoja bošnjačkog naroda pojavljivali su se brojni pojedinci koji su svojim radovima utirali put nasljednicima, a kako bi ovi što uspjelije sagledavali bogatstvo intelektualne svojine ovoga naroda. Ti se radovi ponekad kreću od sasvim jednostavnih nabrajanja autora, popisa njihovih djela, životopisa autora, popisa rukopisa i štampanih izdanja, popisa komentara i slično, pa do antologijskih izbora, pregleda pojedinih epoha i stilskih formacija, razvoja žanrova, intertekstualnih relacija i savremenih književnoteorijskih i književnokritičkih sagledavanja. Svi su ti radovi već od ranije uobličili dijahronijsku sliku bošnjačke književnosti. Svaki od autora ili priređivača do pune jasnosti izbrusio je svoje komadiće velike zajedničke slagalice. Stoga je ova knjiga već odavno bila napisana, ispisivali su je Šejh Jujo, Muvekit, Bašagić, Handžić, Ramić, Šabanović, Begić, Rizvić, Nametak, Buturović, Hadžiosmanović, Isaković, Trako, Maglajlić, Duraković i brojni drugi, a naš je zadatak bio samo da sve te njihove domete pogledamo s jednog mjesta – književnohistorijskog.

Mogla se ova knjiga zvati i Pregled književnog stvaranja Bošnjaka ili Nacrt za historiju bošnjačke književnosti, ali činjenica da bošnjačka književnost jako dugo traje – cijeli milenij – te da se zbog svoje skromnosti dosadašnji istraživači nisu usuđivali svoje studije imenovati historijom, proizveli su dodatno samopouzdanje i neizostavni inat. Budući da su srpska i hrvatska književnost, kao najsrodnije bošnjačkoj književnosti, svoje prve historijske preglede dobile prije više od stoljeća i po, nastala je dodatna motivacija da i nauci i struci i zaljubljenicima u književnost i običnom čitaocu predstavimo razvojne linije bošnjačke književnosti. Možda će se ova tema i ovakav naslov mnogima učiniti kao davno prevladana dimenzija nauke o književnosti, ali, budući da jedna evropska nacionalna književnost nema niti jedan ukupan prohod od najstarijih vremena do savremenog trenutka, a pritom pisci i djela dobijaju brojna savremena teorijska sagledavanja, to ukazuje da ipak neko mora upotpuniti taj i takav, nezahvalan, književnoznanstveni posao.

Naravno, ovdje nije riječ o tradicionalnom književnohistorijskom pristupu, jer bi on podrazumijevao samo proučavanje književnih pojava – djela, autore, faktore okoline koji utječu na književno djelo – u njihovom historijskom nastajanju i razvoju. U osnovi, sasvim pojednostavljeno govoreći, historija jedne književnosti nastaje iz kataloga objavljenih knjiga, dok će povezivanje uzročno-posljedičnih relacija biti na samom književnom historičaru.

Budući da smo u trećoj deceniji 21. stoljeća te da je ovo prva historija bošnjačke književnosti, pristup u ovoj knjizi nužno je morao oscilirati od književnohistorijskog, književnokritičkog, književnoteorijskog, preko žanrovskog i poetičkog, pa do esejističkog, kulturološkog, društveno-političkog i slično. Sama nauka o književnosti doživjela je brojna suprotstavljena mišljenja u pogledu historije književnosti: ima li književnost uopće historiju; historija književnosti nestalna je kao pisanje po pijesku; ima li smisla kanonizirati nacionalne književnosti u vremenu dekonstrukcije svega, i tako redom. Uprkos svemu tome, bošnjačka književnost svojim dugim trajanjem, estetski relevantnim djelima, kontinuiranim bavljenjem određenim temama, odličnoj pozicioniranosti u kontekstu bosanskohercegovačke i južnoslavenske interliterarne zajednice te, u konačnici, svojim pripadanjem jednom evropskom narodu zavređuje da i na ovaj način bude predstavljena.

Na koncu, “povijest književnosti primarno ne opisuje niti analizira nego pripovijeda događaje i u tom pripovijedanju konstruira priču kao jedinu strukturu koja može ‘savladati’ niz načelno izuzetnih i slučajnih fenomena koji su se pojavili u vremenskom slijedu.” Pripovjedač svoju pripovijest plete od ljudi, djela i događaja, vodeći pritom računa i o vanjskom i o unutarnjem modelu posmatranja književnosti. Stoga, manjkavosti ove studije bile bi mnogo manje da je ovo neka po redu historija bošnjačke književnosti, ali budući da je prva, nedostatke trebamo popunjavati, a greške popravljati u godinama koje su pred nama. Njezin poseban značaj uočit će se tek ako potakne druge istraživače na slične studije, kako one o pojedinim književnohistorijskim razdobljima tako i one koji se osmjele na cjelovit prohod.”