Autor knjige Sa Hadži Hafizovog čardaka – Zabilješke sa sijela kod h. hfz. Halid-ef. Hadžimulića (1985) je književnik Šaban Gadžo, dugogodišnji istraživač, zapisivač i autentični svjedok intelektualne i žive duhovne tradicije Bošnjaka. Ova knjiga nastala je kao rezultat njegovog višedecenijskog truda da sačuva i dokumentuje dragocjene razgovore i predavanja jednog od najvažnijih bosanskohercegovačkih alima 20. stoljeća – hafiza Halid-ef. Hadžimulića. Knjiga donosi jedinstvene bilješke sa sijela održavanih kod Hadži Hafiza, u periodu kada su znanje i misao njegovih predavanja ostavljali dubok trag na generacije učenika i intelektualaca. Gadžo ne samo da je arhivirao njegove riječi, već ih je prepisao s originalne arebice, kako bi ih sačuvao od zaborava. Knjiga svjedoči o bogatoj tradiciji usmenog kazivanja, ljubavi prema Mesneviji i duhovnoj baštini Bošnjaka. Knjigu je objavila izdavačka kuća Slovo bosansko, Sarajevo, 2025. Na portal časopisa “Bosna” ćemo feljtonizirati odabrane dijelove knjige, donoseći čitateljima uvid u ovo značajno svjedočanstvo bošnjačke duhovnosti i tradicije.

26. 02. 1985. utorak.

Čovjek u tom stanju govori istinu. Ne znam o kome je Hadži Hafiz govorio i koga poslije citira, zapisao sam skraćeno; moguće da je neko od Mladih muslimana koji je osuđen na smrt, a koji je rekao: – Ja se ne plašim smrti i kritika današnjeg svijeta koji zapostavlja duhovne vrijednosti, a uzima i trči za onim što je prolazno, materijalno.

Dugo nam je potom pričao o historiji Bosne, o Bašagiću koji je do kraja života ostao mumin, a drugi – gajretovci[1], srbofili iz Gajreta, bijedno su proživjeli ostatak života.

Položaj muslimana u Staroj Jugoslaviji:

Izražena je bila srpska dominacija; srpski pritisak bio je jak. A Austrija je bila naš prijatelj. Cijenili su našu borbenost koju smo pokazali pri samom njihovom dolasku, a iznenadila ih je naša čistoća i otmjenost; naši običaji, nošnje, kuće i stanovi.

Austrija je došla da pomogne Bosnu, da je malo oporavi, i stvarno šta bi toga ostalo neizgrađeno da je odmah došla Srbija! Naš svijet je mislio da treba seliti kad je otišla Turska, i hidžru smatrao farzom, jer je haram živjeti pod vlahom, tako su govorili. Austrija je dosta dobra učinila, ali, Srbija je zulum činila!

Rahmetli Čaušević (1870–1938) je jednom prilikom rekao:

– Dođe mi da zamolim svog prijatelja, (ili je rekao poznanika) Kemalovog ministra Inenija, da mi pošalje koju đemiju, pa da iselim ovaj muslimanski narod odavde, jer vidim 50 godina unaprijed – stradaće!

I stvarno se to obistinilo. Čaušević je imao menšuru od turske vlade i njega je Turska imenovala za reisa. Kad je bilo njegovo ustoličenje (1913), Srbija je htjela izvesti atentat na Franju, ali srećom nije tad došlo do toga. A time su htjeli samo da tu svečanost pometu! Oni (Srbija) nisu dali da se mi kulturno uzdižemo, da se osnuje fakultet u Bosni – Sarajevu to nisu dali, pa su naši ljudi (studenti) morali ići ili u Beograd ili u Zagreb, ili vani.

Zato smo imali i bečku inteligenciju (Bašagić), i beogradsku i hrvatsku itd… Mi smo Bošnjaci, imamo svoj jezik; i prije se tako i govorilo – bosanski jezik, i Gramatika bosanskog jezika. Pa Vuk je uzeo naš govor za književni jezik… A kako oni govore? I šta oni imaju?! Velike su zasluge rahmetli Čauševića. On se borio k’o lav. Posvađao se sa srpskim ministrom prosvjete (Milan Srškić). Ovaj je tražio da se rezidencija reisa premjesti u Srbiju. Čaušević na to nije pristao, i ovaj ga penzioniše (1930). Velike su njegove zasluge za nas: prosvjeta, pismo, veze sa inostranstvom itd.

On je za Bašagićeve Rubaije (prepjev) rekao da su bolje od originala!

(…)

– Što mlad vidi u ogledalu, to star vidi u ćerpiču, rekao bi Hadži Mujaga. Mnogi bi htjeli da prodru u tajnu, da je otkriju, ali je samo rijetkim to suđeno, tj. kome Allah da. Nema više tih ljudi, pomrli su, a danas, ako ih i ima, onda su se oni povukli na periferiju ili se kriju. Ovo danas – sve se materijalizovalo, a ti ljudi su umrli sa svojim tajnama, ili ih nisu imali kome ostaviti, ili nisu smjeli da ih otkriju, jer ako otkriješ, bićeš i sam lišen tajne. Za S. Muftića reče da nije dao gajretovcima ni da priđu Vakufu. Oni su naginjali Srbima, i stvarno su, kad su se dograbili Vakufa, sve rasprodali i uništili. Doveli su Islamsku zajednicu na prosjački štap. Čak, da su mogli, i džamije bi prodali! Svi su otišli u ateiste (komuniste – Š. G.) Tako je bio (Muftić) vidovit, kao reis Čaušević. Bio je i prosvjetitelj kao Čaušević, štampao udžbenike, gradio mektebe… Njegova kćer se udala za Ćemerlića (dr. Hamdija), današnji rektor našeg Islamskog fakulteta… Eto tako, što god se ne zapiše, zaboravi se.

Hfz. Mahmud-ef. Traljić je rekao: Nisam nimalo sujevjeran, ali tri stvari potpuno vjerujem:

1) Mustajbeg Fadilpašić, sarajevski gradonačelnik, onog dana kad je potpisao da se veliko groblje Čekrekčinica preda državi da se otvori Veliki park, isti dan, silazeći niz basamake u općini, pao je i umro.

2) Mustajbeg Halilbašić, komesar u Vakufskoj direkciji, potpisao je da se turbe Ajnidedeta i Šemsidedeta prema Ali-pašinoj džamiji pomaknu za nekoliko metara da bi se proširila ulica… Taj dan rekao je Ahmedagi Novaliji: Ahmedago, proširiće se Aleksandrova ulica; danas sam potpisao da se uklone Ajnidede i Šemsidede za nekoliko metara. Isti dan za ručkom je umro kod kuće.

3) Hidajetbeg Kulenović, vršilac dužnosti direktora Vakufske direkcije i član Naibskog odbora Ulema medžlisa u Sarajevu, potpisao je rješenje da se Veliko groblje na Vratniku ekshumira i da se na tom lokalitetu podigne osnovna škola. Isti dan, zakasnio je u džemat na akšam u džamiju, pa je klanjao na sofi pred džamijom. Pao je i umro. /Snimio na kasetofon Izet Riđanović, unuk M. Halilbašića. Kaseta pohranjena u GHB biblioteci./ (Ovo sam naknadno unio. Nije bilo na sijelu. – Š. G.)

Kosta Herman (1850–1921) je bio naš veliki mecena. Podigao je Ruždiju, Preparandiju i još neke ustanove; istraživao je našu narodnu epsku pjesmu. Treba tu našu prošlost izučavati. Mi još nemamo kulturne historije Bosne, a ni historije. Bili su rekli, rahmetli Sikirić i Hazim Šabanović, da će to uraditi, ali ih je i jednog i drugog smrt pretekla.

(…)

O Krleži i Bašagiću:

– Za vrijeme rata izlazio je u nastavcima roman od nekog Hrvata (kojeg?); poslije je i štampano to djelo, pa je autor rekao: Ja bih volio da se štampaju Krležina djela, jer je on tri puta bolji od mene. A političko stanje nije to dozvoljavalo, jer su Krležina djela bila naklonjena socijalistički. On je cijeli rat proveo u Zagrebu, nije nikuda htio otići. Kad su ga zvali u partizane, nije htio, a Nazor je otišao. Krleža je od njega bolji pjesnik. Imali su Hrvati velikih ljudi: Meštrovića, Štrosmajera, pa Krležu.

Mi imamo Bašagića, ali se njegova djela ne štampaju. Mustafa reče, jedini Šaban što ga se sjetio i pjesmu mu napisao.

– On će to nama pročitati, reče Hafiz. Velija je donio papir, i ja pročitah pjesmu.

– Lijepo, reče Hafiz, i dodade:

– Trebali bi sakupiti sve te tvoje pjesme u jednu zbirku…

/Mene je bilo stid, pa sam rekao (u sebi) neću više pisati pjesmice!/ On je nastavio o Bašagiću:

– Vi Bašagića znate iz knjiga, a ja ga znam iz života. Bio je rođeni pjesnik; najveći naš pjesnik kojeg smo ikada imali! Znao je perzijski, turski i arapski; pa evropske jezike, a osim toga – pjesnik. Rubaije su mu bolje od originala! Potom ispriča kako je dosta sarađivao u starom Beharu i kako se razišao sa gajretovcima:

– Ostao je tada Hrvat, i nikada ništa nije ćirilicom napisao; pisao je latinicom! On se rodio na tom prelaznom periodu kad Turska odlazi, a Austrija dolazi, prije 100 godina (6. 5. 1870–9. 4. 1934). A neki današnji pjesnici pišu ekavski! Nama je dolazio (u Šerijatsku gimnaziju?) jedan, pa čita ekavski svoje pjesme…

– A Bog zna da li je i prije bilo bolje nego što je sada?

Prije nije bilo ovakvog bogatstva… Danas postoje i te književne nagrade, te Ninova, te ova te ona, a uzmeš knjigu i pročitaš i vidiš, u njoj nema ništa.

[1] Uvođenjem Šestojanuarske diktature (6. januara 1929.) u Kraljevini SHS, monarhističkog režima kralja Aleksandra I. Karađorđevića, gajretovci su se odmah dali na posao („Za Kralja i Otadžbinu!“)… Preko društva „Gajret“, najjačeg i najvećeg kulturno-prosvjetnog društva Muslimana tog vremena, vršila se intezivna propaganda popularisanja režima diktature. Društvo se isticalo svojim nacionalnim radom među Muslimanima u pravcu njihovog  osvješćivanja“ u srpskom duhu. I samo se pod uticajem režimskih elemenata na početku diktature proglasilo srpsko-muslimanskim Društvom! Glavna meta gajretovaca bila je institucija vakufa. Išlo se za tim da se zadobije kontrola i potpuni uticaj na raspolaganje i korištenje zaista velikim prihodima vakufa. Međutim, te i slične tendencije je uspješno uspio da suzbije Salim-ef. Muftić, predsjednik Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća i Ulema-medžlisa. On je vještim taktičkim potezima i manevrisanjem uspio da čitavu garnituru, na čelu sa ing. Suljagom Salihagićem, prisili na povlačenje iz vakufske uprave i na taj način eliminiše njihov dalji uticaj na vakuf. (v. Ibrahim Kemura, Uloga Gajreta u društvenom životu Muslimana BiH: 1903–1941, Sarajevo, 1986. , str. 198–203)