Znanstvenici nas uvjeravaju da bi, u slučaju neke kataklizme, od svih živih bića na zemlji ponajviše izgleda da prežive imali činovnici, jer su oni najprilagodljiviji i najizdržljiviji.

Mnoštvo činovnika u skupini izaziva obično jezu i nelagodu; nerazumijevanje svakako.

Jednog dana bio sam nazočan čudnoj drami koju nisam mogao shvatiti, osim da se užas događa preda mnom. S gornjih katova goleme i luksuzne novčarske zgrade prema donjim redovima, pješke, hitale su kolone činovnika u apsolutnoj i jezivoj tišini. Nikome nije padalo na um koristiti dizala, koja su bila otvorena i zvrljala prazna. S očiglednim a nejasnim namjerama, oni su – sada već na sredini zgrade – počeli trčati ka dnu da su se u žurbi stali spoticati jedno o drugo…

A onda, nakon izvjesnog vremena, evo ih, vraćaju se – na jednom od donjih katova, već ranije, izbio je požar. Sada je već dobrano odozdo penjao se otrovni dim prema gore.

Ko zna koliko je mrtvih činovnika ostalo. Ostali, preživjeli, vade s pojedinih katova, iz uredskih ormara, dossiere, registratore, promiču s njima na gornje katove, gotovo bi se moglo reći, mjereno parametrom najveće ljudske revnosti, da podvriskuju pijani od pobjede.

A sve je opet nekako nejasno, ja nešto vidim, a bespomoćan sam bilo što ispraviti, čak se ne mogu ni umiješati.

No, činovnici pojedinačno, kao individue, izazivaju čak i simpatije. Poslijepodne, kad se od njih većina rasturi svojim obiteljima i domovima, poneki od njih može se vidjeti u krugu svoje uredske lampe, pa još kad polegne na bjelinu papira.

Čudesni oblici njegove pognute glave, oči lutaju nad ispisanim brojkama i brojkama, opreznost ispitivanja kao što kukac pozorno svojim ticalima ispituje ono što je pred njim, kao da te znamenke dovode u neki čudan dosluh koji mora štimati i okomito, i vodoravno, i ukoso, i u paraboli…

Razumije se, još je čudniji dosluh tih bezbrojnih i jednoličnih znamenki, što ih on podiže na stupanj poezije, s njegovom samoćom.

Čini se, ako budemo razumjeli tu veličajnu zadubljenost i tišinu oko njega u oceanu znamenki, da ćemo istoga trena shvatiti i cijeli svemir.

Fotografija: Velija Hasanbegović

Sead Mahmutefendić, bošnjački i hrvatski prozaik, esejist, feljtonist, pjesnik, novinar, književni pedagog, rođen u Sarajevu 29. maja 1949. godine, osnovnu školu i gimnaziju završio u Konjicu, studirao je južnoslavensku i latinsku filologiju na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radio kao predavač hrvatskog i latinskog jezika u Rijeci. Bio je kolumnist „Novog lista“ iz Rijeke, „Oslobođenja“ i „Ljiljana“ iz Sarajeva. Nakon dugogodišnjeg života u Rijeci preselio je u Sarajevo gdje je nastavio uspješnu književnu karijeru. Objavio je zbirke novela „Knjiga opsjena i privida“, 1991., „Knjiga sna i nespokoja“, 1994.; romane: „Kelvinova nula“, 1993., „Centrifugalni građani“ i „Zezanje Salke Pirije“ (duologija), 1997.; zbirku pjesama „Ribe i jednooki Jack“, 1995., publicističku prozu „Memorandum za rekonkvistu“, 1995. i mnoge druge. Proza mu prevođena na engleski, njemački, francuski, ruski, talijanski, nizozemski, turski… Dobitnik je više nagrada i priznanja za svoj književni rad.