Uoči Prvog svjetskog rata, dvojica mladih arapskih intelektualaca, Muhamad Bahjat i Rafik al-Tamimi, krenuli su na put kroz osmansku Palestinu, od Bejruta do Haife, od Nablusa do Petah Tikve, bilježeći život bez granica i podjela. Njihov izvještaj, objavljen 1917. kao „Vilayet Beirut: Izvještaj o stanju Carstva 1915–1917“, sada je prvi put preveden na hebrejski. Putopis opisuje svijet prije nacionalnih sukoba: gradove koji se modernizuju, sela koja preživljavaju glad, žene koje pjevaju narodne pjesme i Jevreje koji sade vinograde u Petah Tikvi. Sve to u zemlji u kojoj se moglo putovati bez ijedne ograde

Na samom pragu Prvog svjetskog rata, dok se Osmansko carstvo još pokušavalo održati reformama, dvojica mladih obrazovanih Arapa, Muhamad Bahjat (25) i Rafik al-Tamimi (26), krenula su na put kroz palestinske pokrajine tadašnjeg Vilajeta Bejrut. Po nalogu guvernera Mehmeta Džemala Azmi-bega, njihova misija bila je da dokumentuju svakodnevni život carstva: ljude, običaje, arhitekturu, način govora i osjećaj vremena.

Putovali su kolima, pješice i vozovima, od Maradžajuna do Safeda, od Kalkilije do Petah Tikve, bez ikakvih ograda i graničnih prelaza. Njihov izvještaj, objavljen 1917. u knjizi “Vilayet Beirut: Izvještaj o stanju Carstva 1915–1917”, sada je prvi put preveden i na hebrejski jezik. Knjiga nudi rijedak pogled u svijet koji je postojao prije nego što su ga nacionalne ideologije i ratovi podijelili.

„Čitati njihovu knjigu znači vratiti se vremenskom mašinom u svijet koji je bio moguć, ali je nestao“, objašnjava prof. Avi Rubin, urednik hebrejskog izdanja. „Oni pišu bez historijske distance, bilježe u realnom vremenu – prije nego što je istorija počela birati strane.“

Kada su Bahjat i al-Tamimi stigli u Haifu, njihov opis grada odzvanja optimizmom modernizacije: „Počeli smo napredovati popločanim, uređenim putem. Kuće sa širokim balkonima i šarenim prozorima kao da govore došljaku: Pogledaj kako sam lijepa i moderna!“

Haifu su nazvali „mlađom sestrom Bejruta“, fascinirani njenim hotelima, parnim mašinama i trgovinama. Hotel „Karmel“, u kojem su odsjedali, nazvali su „uzoran u čistoći i udobnosti, što se rijetko nalazi u provinciji“. U poređenju s drugim gradovima, pišu, „dok su ostali puni prašine i kamenja, Haifa je kao mlada nevjesta, s crvenim krovovima i cvjetnim vrtovima“. Ovi opisi, puni divljenja prema urbanom životu, otkrivaju duh Osmanske moderne, pokušaj da se carstvo obnovi evropskim modelima, ali uz očuvanje orijentalne duše.

Za razliku od suvoparnih godišnjih izvještaja koje su tadašnje vlasti objavljivale, Vilajet Bejrut odiše književnim duhom. Autori bilježe i pjesme, narodne priče, odjeću, pa čak i nakit. U selu Salfit, u okrugu Nablusa, opisuju kako „žene nose barbah ili qarmal, srebrne polukružne ukrase od dirhama i metalnih prstenova, koji zveče kada hodaju“.

Ti detalji, kako kaže urednica prevoda Naama Ben Zeev, svjedoče o vremenu kada je svako mjesto imalo svoj identitet: „Danas svi nose farmerke, a tada su čak i nakit i tkanine imali svoje imena i značenje. Neki pojmovi koje su Bahjat i al-Tamimi koristili više se ne mogu ni prevesti jer su jednostavno nestali iz jezika.“

Njihovo djelo je, u suštini, antropološka enciklopedija Osmanskog Levanta, napisana iznutra, očima ljudi koji vole i razumiju prostor o kojem pišu. Posebno zanimljiv dio izvještaja odnosi se na jevrejske zajednice koje su u to vrijeme živjele u okviru Vilajeta Bejrut, u gradovima poput Jafe, Akre i Petah Tikve. Umjesto neprijateljstva, Bahjat i al-Tamimi pokazuju iskreno divljenje prema njihovoj organizaciji i radu.

Na putu ka Mulabisu (danas Petah Tikvi) pišu: „Vidjeli smo promjenu u poljoprivredi i rekli jedan drugome: Zar ne prilazimo jevrejskim kolonijama? Radovali smo se da izbliza vidimo odlučnost i talenat Jevreja.“ Istovremeno, nisu bili slijepi za nedostatke: kritikovali su rasipništvo nekih naseljenika koji „neodgovorno troše novac barona Rothschilda“. No, njihova kritika nije bila ideološka već moralna. Cionizam, tada tek u povoju, nije se još doživljavao kao prijetnja. „Oni nisu vidjeli sukob, nego susret“, kaže prof. Rubin.

Njihov opis Petah Tikve otkriva fascinaciju i tugu: „Ovdje boravak ne dosadi ni nakon dugo vremena, ali duži ostanak znači samoću. Čak i najkraća šetnja kroz naselje ranjava srce udaljenost između nas i njih osjeća se u svemu.“

U središnjoj Palestini, između Salfita i Nablusa, autori pronalaze dva svijeta: bijedu i ljepotu. Salfit opisuju kao mjesto gladi i bolesti: „Voda iz izvora miješa se s blatom, prljavštinom i muhama koje lete iznad mjesta gdje se žene umivaju. Ljudi umiru od gladi nakon prošlogodišnje najezde skakavaca.“

U Nablusu, pak, vide grad kulture i obrazovanja. „Ljudi uče francuski i engleski, čitaju arapsku poeziju i znaju napamet stihove najboljih pjesnika.“ Žene javno pjevaju madhayyat, pohvalne pjesme zajednici što autori smatraju dokazom da „u duši naroda postoji iskonska poezija koju treba istražiti“.

Taj kontrast između siromaštva i kulture, između sela i grada, pokazuje složenost palestinskog društva uoči raspada Carstva.

Vilayet Bejrut, osnovan 1888, obuhvatao je obalu od Latakije do Jafe, mozaik muslimana, hrišćana, Jevreja i Druza. Bahjat i al-Tamimi bilježe to bogatstvo bez romantiziranja: „Svako mjesto ima svoje lice, svoje mirise, svoj govor.“ Njihovo putovanje vodi ih od Tira do Sidona, preko planina Galileje do doline Jordana. Susreću beduine u Beisanu, hvale njihovu jednostavnost i težnju za napretkom. U svakom opisu osjeća se toplina prema ljudima, ali i osjećaj da se svijet mijenja brže nego što ga mogu zapisati.

„Ako im je neko tada rekao da Carstvo neće postojati za deset godina,“ kaže Rubin, „vjerovatno bi se nasmijali. Kao što bi se i palestinski eliti iz 1940. godine smijali kad bi im neko rekao da će za deset godina postati izbjeglice.“

Jedna od najpotresnijih dimenzija knjige jeste osjećaj slobode kretanja: ljudi prelaze iz Kalkilije u Petah Tikvu, iz Jordanske doline u Beisan, iz Maradžajuna u Safed bez ijedne barijere, bez papira, bez vojnika. „To je prostor koji se mogao preći u kontinuitetu,“ ističe Ben Zeev. „Danas, to su mjesta razdvojena zidovima i kontrolnim punktovima.“

Knjiga tako postaje podsjetnik da je ono što danas zovemo „Bliski istok“ nekada bio prostor zajedničkog života, ne bez napetosti, ali bez zidova. Rubin u pogovoru podsjeća na paradoks knjige: njeni autori nisu mogli ni zamisliti svijet bez Osmanskog carstva. Za njih su krize, Krimski rat, balkanske pobune, bile prolazne. Nisu mogli shvatiti da su svjedoci kraja jednog svijeta. „Ljudi teško mogu zamisliti budućnost koja se radikalno razlikuje od njihove sadašnjosti,“ kaže Rubin. „Ali historija pokazuje da se to uvijek događa.“

U tom smislu, Vilajet Bejrut nije samo historijski dokument, već i upozorenje: svaka epoha vjeruje da je stabilna, dok ne shvati da je već u ruševinama.

Čitajući Bahjata i al-Tamimija danas, vidimo svijet u kojem Palestinci i Jevreji žive paralelno, ponekad zajedno, uvijek svjesni jedni drugih ali još bez ideje sukoba. To je svijet prije „palestinskog pitanja“ i prije „cionističkog projekta“, u kojem se pripadnost mjeri jezikom, odjećom, gostoprimstvom. „Sukob između dvije nacionalne ideje,“ kaže Rubin, „kasnije je postao magnet koji nije dozvolio da bilo koja druga priča postoji. A ova knjiga otkriva sasvim drugačiju stvarnost, zajednički život prije nego što je nacionalna svijest podijelila prostor.“

Danas, kad su mjesta poput Nablusa, Tulkarema i Salfita poznata samo kroz slike vojske, zidova i barikada, čitanje Vilajet Bejruta vraća nas vremenu kada su ljudi govorili o pjesmama, izvorima i bojama prozora. Knjiga nas uči i nešto više od nostalgije: da nijedna sadašnjost nije vječna. Bahjat i al-Tamimi su vjerovali da se krize Osmanskog carstva mogu preživjeti, kao i mi danas vjerujemo da će sve ostati kako jeste. A onda se dogodi promjena. „Oni nas podsjećaju,“ piše Rubin, „da ne možemo zamisliti budućnost dok ne shvatimo da ona već dolazi.“

“Vilayet Beirut” je više od putopisa: to je arhiv jednog svijeta prije zidova. U njemu nema ni ratova ni rezolucija, samo ljudi, pejzaži i glasovi koji su ubrzo nestali u buni stoljeća. Između Haife i Nablusa, između sela i mora, knjiga Muhamada Bahjata i Rafika al-Tamimija ostaje svjedočanstvo da je na ovom prostoru jednom postojala Palestina bez granica, zemlja koja je disala u ritmu zajedničkog života, dok historija još nije odlučila da je podijeli.

IZVOR: Haaretz