Prava istina je da Dodik samo prilagođava tempo sprovođenja secesije ili “prekompozicije” kako bi izbjegao oštre međunarodne sankcije, dok mu partneri iz Sarajeva, vrlo svjesno, kupuju vrijeme i pružaju neophodni politički kišobran za nastavak ove igre.
Na političkoj pozornici Bosne i Hercegovine, gdje se redovno “daju komadi” i igraju predstave u režiji stranih faktora i ovdašnjih domaćih klimoglavaca, posljednja plesna koreografija Milorada Dodika i sarajevske Trojke mogla bi se opisati kao “politics of diminishing expectations” (politika opadajućih očekivanja).
Svaka nova epizoda u Dodikovoj višedecenijskoj secesionističkoj sapunici koja traje duže od notorne Santa Barbare, umjesto odlučnog odgovora Sarajeva, nailazila je na “mudru šutnju” ili traženje pobjede u marginalijama, često potpuno nepostojećim marginalijama. Patološko stanje političkog konzumerizma, gdje Sarajevo samo sjedi i posmatra Dodikove predstave, dolaskom Trojke postalo je znatno gore.
Umjesto da se aktivira da ga zaustavi, Trojka se aktivirala da mu pomogne u njegovom “danse macabre” pa je stala da aktivno obmanjuje javnost minimalizirajući Dodikove poteze ili izmišljajući navodne pobjede a sve kako bi sakrila vlastitu pasivnost i nemoć.
To je dostiglo takve razmjere da se danas i sama percepcija Dodikovog usporavanja eskalacije, tačnije percepcija navodnog “usporavanja” a ne stvarno usporavanje, slavi kao pobjeda Trojke i “institucija” nad Dodikom a sve kako bi se anestezirala bošnjačka javnost te uspješno sprovelo ako ne već “mirno razdruživanje” a onda “mirna kiprizacija” Bosne i Hercegovine.
Ovakva sinhronizovana koreografija Dodika i Trojke postaje očigledna kroz nekoliko primjera.
Kada Dodik najavi donošenje zakona kojima de facto razvlašćuje institucije BiH u korist “institucija” RS-a, Trojka reaguje tako što poručuje da je “situacija stabilna” te da nije došlo do eskalacije, jer još uvijek nije bilo konkretne primjene tih zakona.
Kada Dodik odbije poštovati ili priznati odluke Ustavnog suda BiH, umjesto hitnih sankcija, dobija iz Sarajeva prolongirane procese i defetističke poruke, bolje rečeno garancije, koji mu daju dovoljno vremena da osigura terensku implementaciju svojih odluka te dogovori daljnje korake sa svojim inostranim saveznicima.
Kada Dodik zaprijeti “razdruživanjem” i počne da ga sprovodi, koristeći svoje kadrove u državnim institucijama da blokira sprovođenje odluka državnih institucija umjesto odlučne reakcije i smjene odgovornih, dobija nastavak saradnje u vidu namjernog zatvaranja očiju i medijskog spina gdje se više napadaju glasnici loših vijesti od od secesionsita.
Ovakva sinhronizovana politika nije samo neke naivnosti, već svjesna strategija kojom se umjesto stvarne borbe za državu bošnjačkog javnosti servira lažni osjećaj sigurnosti. Cilj je da se stvori privid stabilnosti dok se u pozadini provodi planirana demontaža postdaytonske Bosne i Hercegovine i bošnjačkog položaja u njoj.
Prava istina je da Dodik samo prilagođava tempo sprovođenja secesije ili “prekompozicije” kako bi izbjegao oštre međunarodne sankcije, dok mu partneri iz Sarajeva, vrlo svjesno, kupuju vrijeme i pružaju neophodni politički kišobran za nastavak ove igre.
Konačni cilj ove sinhronizovane politike je iscrpljivanje i demoralizacija bošnjačkog političkog faktora, normalizacija secesionizma i kondicioniranje bošnjačke javnosti na “činjenice na terenu” te postupno dovođenje države u stanje nefunkcionalnosti koje će postati “nova normalnost”.
