Glasovi koji traže hapšenje separatista i uspostavu vladavine zakona na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine, sve se rijeđe čuju. Takav razvoj situacije je upravo ono što su velikosrpski separatisti i planirali, idealni scenario postepenog “mirnog razlaza”. Osnovni sastojak tog recepta kontrolisanog i nenasilnog raspada Bosne i Hercegovine je bio i ostao izostanak bošnjačke reakcije. A mnoge kuhinje su radile na tome, decenijama, predano i uporno.

Kada je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Dino Konaković obmanuo javnost kako “napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine polako jenjava” on se u stvari ponadao da će početi jenjavati uznemirenost bošnjačke javnosti zbog takvog napada na državu. Preciznije, Konaković se ovakvim izjavama potrudio da amortizira uznemirenost javnosti izazvanu izostankom bilo kakvog proaktivnog rada na odbrani države, naročito nekog sankcionisanja separatista, od strane vladajuće koalicije Trojke.

I ne može se reći da se Konakoviću nije isplatio trud i da mu se nisu ostvarile želje. Jer iako se napad na ustavni poredak nastavlja punom parom, očito je da se bošnjačka javnost već aklimatizirala na njega i to u takvoj mjeri da udar više ne percipira kao neki presedan i vandredno stanje koje se mora hitno rješavati već više kao novu i uglavnom podnošljivu normalnost.

Glasovi koji traže hapšenje separatista i uspostavu vladavine zakona na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine, sve se rijeđe čuju. Kada se po ovom pitanju oglase pojedinci iz politike, čak i oni iz opozicije, to je obično pro forme i formulistički izgovoreno, bez stvarnog uvjerenja i osjećaja za urgentnost situacije. Čak i takvi usamljeni glasovi razuma sve više zvuče poput pjesnika koji ne vjeruju u vlastite stihove.

Očito je najvažnije “da ne puca”, o državi i procentima njenog postojanja se može i pregovarati.

Naravno takav razvoj situacije je upravo ono što su velikosrpski separatisti i planirali, idealni scenario postepenog “mirnog razlaza”. Osnovni sastojak tog recepta kontrolisanog i nenasilnog raspada Bosne i Hercegovine je bio i ostao izostanak bošnjačke reakcije. A mnoge kuhinje su radile na tome, decenijama, predano i uporno.

Demoralizacija bošnjačkog političkog tijela i bošnjačke javnosti je uspješno izvedena i od te gorke istine ne treba bježati. Mir po svaku cijenu, stabilnost procesa, čak i onih raspadanja… to su, a ne država i narod, danas misaone zvijezde vodilje bošnjačke elite u kojoj je decenijama ubijan instinkt preživljavanja, suverenistički mentalitet i patriotski nerv, a potican apatridizam, materijalizam i konformizam.

Patriotske izjave koje nisu potkrepljene konkretnim akcijama, busanje u prsa parolama i floskulama, zaklinjanje na čuvanje majke domovine, mistifikacija hiljadugodšnje Bosne, dozivanje novog čuda bosanskog otpora svodi se na buku i galamu jer uglavnom dolaze od običnih ljudi koji nemaju kapaciteta, legitimiteta ili sredstava da zaista djeluju i stvarni povod im je u stvari zebnja i očaj zbog šutnje i inertnosti vlastitih političkih predstavnika ili preciznije rečeno onih koji su nametnuti da figuriraju kao bošnjački politički predstavnici.

Suština svega jeste da današnji historijski trenutak od Bošnjaka zahtjeva odlučnu i hitnu akciju, a ne odloženu reakciju. Trenutna politička vlast u Sarajevu je tome ne samo duboko nesklona već za tako nešto doslovno nesposobna: idejno, ideološki, moralno, karakterno, organizaciono…

No činjenica jeste da ukoliko se ne uhapsi i ne procesuira vodeće srpske pobunjenike, već se sa njima počne pregovarati te ukoliko se ne ponište svi antidržavni zaključci i zakoni koje je donijela odmenuta Narodna skupština Rs-a, već oni budu tek arhivirani za neka bolja vremena, takvo “zamrzavanje konflikta” na današnjim pozicijama će značiti stvarni kraj Bosne i Hercegovine dok će oglašavanje tok kraja biti tek stvar formalnosti i pogodne vanjskopolitičke konstelacije odnosa.

Agresori će tako na miran način i uz bošnjačku dozvolu dobiti ono što nisu mogli Agresijom i Genocidom.