Došla je u Bosnu volonterski, u konvoju koji je nosio prijeko potrebnu pomoć u Mostar. Ono što je trebalo biti tromjesečno putovanje pretvorilo se u životnu misiju: donijeti pomoć mjestima koja su ostala bez svega i odvesti ozlijeđenu i bolesnu djecu na sigurno.

Sally Becker živjela je u Španiji kada je 1993. godine uhvatila vijesti iz Sarajeva. Na ekranu se pojavila žena koja je pokušavala prijeći cestu koja je bila glavna meta snajperista. Okrenuvši lice prema kamerama, žena je zavapila: “Zašto nam niko ne pomaže?” To je duboko dirnulo Sally. “Činilo mi se kao da govori izravno meni. Tako se dogodio Holokaust”, kaže Sally. “Jer niko nije pomogao.”

Došla je u Bosnu volonterski, u konvoju koji je nosio prijeko potrebnu pomoć u Mostar. Ono što je trebalo biti tromjesečno putovanje pretvorilo se u životnu misiju: donijeti pomoć mjestima koja su ostala bez svega i odvesti ozlijeđenu i bolesnu djecu na sigurno.

Bosna i Hercegovina bila je prepuna mirovnih snaga UN-a i humanitarnih agencija, no često su se činile sputanima birokratijom. Oslanjajući se isključivo na svoju neumoljivu odlučnost i odbijanje da prihvati “ne” kao odgovor, Sally, koja je tada bila u ranim tridesetima, uspjela je organizirati prvu medicinsku evakuaciju djece, bez pomoći UN-a. Njeno lice i šiljasta kosa postali su poznati prizor na vijestima, gdje su je prozvali Anđelom Mostara – a UN-u se to nije svidjelo. Više puta je bila diskreditirana i čak optužena za špijunažu, dok su je naslovi preimenovali u “Pali anđeo”.

“Oni [UN] nisu voljeli što radim, možda zato što sam privlačila pažnju radeći ono što oni nisu. Rekli su mi da je UN tvrdio da su mogli organizirati evakuaciju, pa zašto, dovraga, nisu? Toliko djece je umrlo zbog birokratije i administrativnih prepreka.”

Ipak, kada je UN htio evakuirati teško bolesnog dječaka iz Mostara, obratili su se Sally da posreduje kod lokalnih vlasti kako bi im omogućila pristup. Ona je osigurala dopuštenje ne samo za tog dječaka da bude izveden iz Mostara (prva takva evakuacija nakon godinu dana opsade), već i za svu bolesnu i ozlijeđenu djecu i njihove majke.

Jedna od njih bila je desetogodišnja Selma Handžar, čije je lice bilo natečeno i izbrazdano šrapnelima. Takođe je izgubila desnu ruku. Sally ju je prvi put vidjela u improviziranoj bolnici, gdje je pod bio preplavljen krvlju, i saznala je da je Selmi ruka amputirana bez anestezije. “Bolnica je imala dovoljno anestetika samo za jednog pacijenta, a Selma je insistirala da ga dobije njezin brat. Sve što je imala da joj pomogne podnijeti bol bio je plišanac kojeg je grickala.”

Sada u svojoj 62 godini, Sally, iz Brightona, jedva da se promijenila od dana kada je bila Anđeo Mostara: kosa je još uvijek tamnosmeđa i šiljasta, osmijeh još uvijek širok. I dalje organizira spasilačke misije iz ratnih zona putem svoje dobrotvorne organizacije Save A Child, nedavno u Ukrajini i Gazi, gdje je organizirala medicinsku evakuaciju osmero kritično bolesne palestinske djece i njihovih skrbnika u talijanske bolnice.

Među djecom su bile dvije sestre kojima su bile potrebne transplantacije koštane srži i duboko gluha djevojčica s izraslinom na vratu koja ju je sprječavala da jede, kao i druga teško ozlijeđena djeca.

Sally kaže da se nasmijala kada je prvi put čula nadimak “Anđeo”.

“Mislim, nisam plavuša i teško da izgledam eterično. I nisam hrabra. Prvi put kad sam morala voziti kroz pucnje bila sam potpuno prestravljena i pokušala sam se sagnuti ispod volana. Nikad nije postalo lakše. Kod kuće sam osoba koja neće ni izaći na hladnoću. Jedan od mojih prijatelja zove me ‘Slabićem Mostara’.”

Svoje nevjerovatne doživljaje skupila je u knjigu „Where Angels Fear To Tread“ (Gdje se anđeli boje kročiti), a govori se o mogućnosti da se njenu priču pretvori u TV dramu. Je li bila budalasta što se bacila u humanitarni rad bez iskustva? “Ne. Možda naivna, ali naivnost mi je djelomično pomogla jer sam jednostavno krenula i učinila to.”

Čak i prije Bosne, Sallyin život nije bio posve konvencionalan. Napustila je školu s 16 godina kako bi živjela u kibucu blizu izraelsko-libanske granice. Zatim je skitala Evropom, zarađujući za život kao umjetnica. “Samouka sam. Mogla sam slikati, ali nisam bila izvrsna”, kaže.

Godine 1991., tokom prvog Zaljevskog rata, pridružila se Gulf Peace Teamu, grupi ljudi koja je krenula prema Iraku, no kada su saznali da je Sally Jevrejka, ostavili su je u Jordanu da se bavi odnosima s javnošću. Nastala je kriza kada je tim ostao zarobljen u Bagdadu bez sredstava ili novca za izlazak. Sally je poslala faks jordanskoj kraljici Nur tražeći pomoć. Njeno veličanstvo je udovoljilo, organizirajući da Sally putuje do jordansko-iračke granice s dva autobusa.

To je bila dobra priprema za život na Balkanu. Krajem 1997. počeo je sukob na Kosovu. Sally je uhapšena dok je pješačila planinskim terenom s nekoliko porodica, optužena za špijunažu i provela je dvije sedmice u zatvoru dok Srbi nisu shvatili da je zatvaranje Anđela Mostara loš potez za odnose s javnošću.

Slijedeće godine, u Albaniji, Sally je pogođena metkom u bedro. Iscrpljena stalnom potrebom da se brani, Sally je odlučila podnijeti ostavku na mjesto čelnice dobrotvorne organizacije Operation Angel. “Morala sam, kako bih zaštitila brand”, kaže.

Na Kosovu se zaljubila u Billa Foxtona, bivšeg oficira koji je radio za OSCE i koji se brinuo o njoj dok se oporavljala. Mislila je da je mučnina posljedica antibiotika; zapravo je bila trudna. Kad je obavijestila Billa, priznao je da ima suprugu u Britaniji. Njihova kći Billie rođena je u julu 1999. Vidjela je oca nekoliko puta do svoje treće godine, no on je počinio samoubistvo šest godina kasnije, 2009. godine, nakon što je izgubio životnu ušteđevinu u investicijskoj shemi koju je vodio prevarant Bernard Madoff.

Godine 2012. došlo je do svojevrsnog pomirenja s UN-om kada je Sally izabrana za jednu od nositeljki olimpijske zastave na Igrama u Londonu zajedno s Ban Ki-moonom, generalnim sekretarom organizacije koja joj je pričinila toliko problema. “Rukovao se sa mnom i zahvalio mi na onome što sam učinila”, prisjeća se. “Bila sam dirnuta i osjetila sam da sam zatvorila krug.” Iste godine Sally je dijagnosticiran rak dojke i podvrgnuta je dvostrukoj mastektomiji.

Unatoč svemu, i dalje je bila odlučna pomagati u ratnim zonama i otišla je u Mosul u Iraku 2017. “Ljudi nisu vidjeli liječnika dvije godine. Doslovno smo liječili djecu iz stražnjeg dijela našeg vozila hitne pomoći i vozili ulicama, skupljajući djecu i njihove majke i odvozeći ih u našu jedinicu za traume”, kaže Sally. “Od svih sukoba u kojima sam sudjelovala, Mosul je bio najšokantniji.”

Njeno najveće naslijeđe utjelovljeno je u djeci koju je pomogla prije tri desetljeća, a koja su nastavila živjeti zdrave, ispunjene živote. Tu je Maja Kazazić, amputirka, koja je stekla diplomu iz psihologije i certificirani je savjetnik na Floridi. I Senad Zukić, koji je imao deset godina kada je prebačen u Britaniju, stekao je magisterij iz računarstva na Univerzitetu Leeds i stvorio web stranicu za drugu spašenu djecu kako bi ostali u kontaktu s njom.

Jednog dana stigla je poruka od Selme, djevojčice teško ozlijeđene u Mostaru. Bila je to pozivnica na njezino vjenčanje u Americi, kojem su Sally i Billie prisustvovale 2009.

Sallyne trajne uspomene, međutim, vezane su uz djecu koju nije mogla spasiti. “Njihova lica me progone.” Najistaknutija je Medina, dijete iz Mostara s šrapnelima u mozgu, koju je UN trebao evakuirati nakon što je Sallyno vozilo hitne pomoći pogođeno granatom. To se nije dogodilo na vrijeme i Medina je umrla od sepse. Imala je 11 godina.

“Vjerovala sam im [UN-u] a nisam trebala – trebala sam biti upornija ili sam pronaći način da to učinim. Medinina majka bila je na televiziji i rekla: ‘Mislila sam da Sally dolazi pomoći, ali nije došla.’ Pomisao da me krivi bila je užasna. Još uvijek jest.” (IZVOR: Saga magazine)