Muslimanska trgovina razvila se preko Puta svile i njegovih arterija, koji su povezivali Bliski istok sa zemljama dalje na istoku, kao što su Indija i Kina. Trgovinska i kulturna interakcija sa Evropljanima se također odvijala preko brodskih ruta na Mediteranu.

Putovanje po nepreglednim prostranstvima bilo je neophodan dio života na Bliskom istoku tokom srednjeg vijeka. Trgovina je bila primarna motivacija; isto tako i religiozno hodočašće i prozelitizacija, a u nekim slučajevima i čista želja za lutanjima.

Muslimanska trgovina razvila se preko Puta svile i njegovih arterija, koji su povezivali Bliski istok sa zemljama dalje na istoku, kao što su Indija i Kina. Trgovinska i kulturna interakcija sa Evropljanima se također odvijala preko brodskih ruta na Mediteranu.

Srećom, za one koje zanimaju iskustva srednjovjekovnih islamskih putnika, postoji niz sačuvanih putopisa koji detaljno opisuju kako je bilo putovati na velike udaljenosti.

Ilyas al-Mawsili, kaldejski katolički svećenik, navodno je bio prvi govornik arapskog koji je posjetio Južnu i Centralnu Ameriku. Iz Bagdada je krenuo 1668. godine, dokumentirajući svoja misionarska putovanja, prvo u Vatikan, a zatim dalje u svom djelu Knjiga o putovanju svećenika Ilyasa, sina klerika Hane al-Mawsilija.

Abul Hasan Ali Ibn Al-Husein Al-Masudi, poznatiji kao samo Al-Masudi, bio je jedan od najranijih putopisaca sa Bliskog istoka. Detaljno je opisao svoje posjete Perziji, Indiji i Indokini u 10. vijeku.

U 12. stoljeću Andalužanin Ibn Jubayr je također pisao detaljan putopis o svojim putovanjima po Siriji i Italiji, za koje se kaže da su inspirisali kasnijeg marokanskog putnika Ibn Battutu.

No, tri su najutjecajnija bliskoistočna putnika, koji su iza sebe ostavili značajne opise svojih putovanja.

Ahmad ibn Fadlan

Ahmed ibn Fadlan je rođen 879. godine nove ere, i iako se malo zna o ovom arapskom putniku ili njegovoj porodici, jasno je da je bio dobro upućen u vjerske tekstove.

Upravo se ovo uvjerenje pokazalo posebno korisnim kada je 922. godine n.e. abasidski halifa Al Muqtadir izabrao Fadlana za izaslanika Volškim Bugarima, koji su živjeli u regiji zvanoj Tatarstan, sjeveroistočno od Crnog mora u današnjoj Rusiji.

Bugarski kralj Almis je godinu ranije prešao na islam, uzevši ime Jafar ibn Abdallah, i zatražio je od halife da pošalje nekoga da podučava njegov narod o islamu, kao i da pusti u rad džamiju i tvrđavu.

Imajući tu dužnost na umu, Fadlan je krenuo na epsko putovanje kroz centralnu Aziju i istočnu Evropu, susrećući različite turske narode, kao i narod Rusa, koji su živjeli duž sistema rijeke Volge i koji su bili široko identificirani kao Vikinzi.

Nakon što je uručio darove kralju Almisu, Fadlan je naglas pročitao pismo poslano od Muqtadira: „Izvukao sam halifovo pismo i… kada smo završili sa čitanjem, izgovorili su Allahu ekber tako glasno da se zemlja zatresla“, prisjeća se on.

Njegovi opsežni spisi su neki od jedinih preživjelih iskaza svjedoka o regiji tokom tog perioda i pružaju ključne detalje o vikinškim ritualima.

Iako je pomoć Volškim Bugarima bila svrha Fadlanovog putovanja, uvid u život i običaje Varjaza (ili Rusi na arapskom), grupe Vikinga na koju je naišao duž rijeke Volge, čije su legendarne priče bile najuvjerljivije, od neprocjenive je vrijednosti.

On opisuje muškarce kao da su uvijek bili naoružani mačevima i bodežima, i “tetovirani od noktiju do vrata”, dok bi žene nosile metalne kutije od “gvožđa, srebra, bakra ili zlata” na svakoj grudi, sa vrijednošću metala koja je prikazivala bogatstvo njenog muža.

Čini se da je Fadlanovo mišljenje o ljudima pomiješano: bio je zadivljen njihovom fizičkom snagom – „Nikada nisam vidio savršenije fizičke primjerke, visoke kao hurmine palme, plave i rumene“ – ali mu se možda gade njihovi higijenski standardi: „Najprljaviji od Božjih stvorenja. Nemaju nikakve kulture pri vršenju nužde, poput divljih magaraca su.”

On takođe daje detaljan opis pogrebne ceremonije ruskog plemića, koja uključuje žrtvovanje mlade žene.

Fadlanov izvještaj inspirirao je savremene prikaze Vikinga, a njegovi opisi korišteni su za informiranje TV emisija kao što su Vikinzi na History Channelu i holivudski film 13. ratnik s Antoniom Banderasom.

Ibn Battuta

Abu Abdullah Muhammad Ibn Battuta rođen je 1304. godine u marokanskom gradu Tangeru, u porodici islamskih pravnika, ili kadija.

Ibn Battuta (što znači sin pačeta) prešao je nevjerovatnih 120.000 km na svojim putovanjima od Kine do Španije, što je izvanredno postignuće s obzirom da je veliki dio toga obavljen kopnom pješice i u karavanima vođenim životinjama.

Počevši od 1325. godine, sa svojim magarcem kao pratiocem i ekvivalentom diplome prava u ruci, Ibn Battuta je bio rana verzija studenta koji je krenuo u nepoznato, nadajući se da će pronaći čudne poslove kako bi finansirao svoju opsežnu avanturu. Njegova “godina praznine” je na kraju trajala 29 godina, bez sumnje vođen nezasitnom željom za lutanjem i ličnim pravilom da “nikada ne putuje ni na jedan put drugi put”. 

Drugi motivi tokom njegovog putovanja bili su tjelesna uživanja, posebno žene, s kojih se najmanje 10 oženio i razveo tokom putovanja, pored brojnih konkubina koje su mu bile poklonjene ili kupljene za njega.

Tokom jednog boravka kao kadija na Maldivima, napisao je:

„Lako se oženiti na ovim ostrvima zbog malenosti miraza i zadovoljstava koje žene nude… Kada brodovi uđu, posada se razvodi od svojih žena”.

Nema podataka o tome koliko je djece imao, ali se vjeruje da je taj broj priličan.

Na početku svojih avantura, u lučkom gradu Aleksandriji, Battuta je upoznao sufijskog mistika po imenu šeik Burhanuddin, koji je predvidio njegova putovanja u Indiju i Kinu i zamolio Ibn Battutu da prenese pozdrave nekim od svojih poznanika u ovim stranim zemljama.

“Bio sam zadivljen njegovim predviđanjem”, napisao je u svojim memoarima. “I ideja da odem u ove zemlje pala mi je na pamet, moja lutanja nikada nisu prestala dok nisam sreo ovo troje koje je spomenuo i prenio im njegov pozdrav.”

Nakon svog drugog hadža, Battuta je s nekoliko drvenih čamaca krenuo iz Džede preko Afričkog roga. Odatle je posjetio somalijski grad Mogadišu, hvaleći velikodušnost njegovih ljudi.

Krećući se južno duž istočne afričke obale u Keniju i Tanzaniju, Battuta je otkrio Veliku džamiju Kilwa, koja je bila napravljena od koraljnog kamena, napomenuvši: “Grad Kilwa je među najljepšim gradovima i elegantno izgrađen.”

U to vrijeme, Kilwa je bila prometna luka i kapija centralne i istočne Afrike.

Godine 1334, nakon što je čuo za sultana iz Delhija, Muhammada ibn Tugluka, i njegovu velikodušnost prema muslimanskim učenjacima, Battuta se našao kod sultana, zaposlio se kao kadija i stekao ženu i konkubinu.

Ali boravak berberskog putnika nije bio tako privlačan kako mu se u početku činilo. Poznato je da je Sultan bio temperamentan i da je kolebao između obasipanja Battute bonusima i prijetnji zatvorom zbog izdaje.

Batuta je pobjegao od sultana kada je postao ambasador Delhija u Kini. Tamo je posjetio Veliki zid i istočni grad Quanzhou, poznat kao Zeitoun od strane arapskih trgovaca.

Njegovo posljednje putovanje bilo je u Malijsko carstvo, kojim je vladao Mansa Sulayman. Nakon toga, 1354. godine, vratio se u Tanger da radi kao sudija i diktira svoje memoare Ibn Juzayyu, andaluzijskom učenjaku. Rad će postati Poklon onima koji razmišljaju o čudima gradova i čudima putovanja, skraćeno Rihla ili Putovanje.

Evlija Čelebi

Smatran jednim od najranijih i najistaknutijih osmanskih putopisaca, Evlija Čelebi je bio putnik iz 17. vijeka iz Istanbula, vođen radoznalošću o jeziku i kulturi. Tokom svoje 50 godina duge putničke karijere, posjetio je Evropu i Osmansko carstvo.

Rođen Derviš Mehmed Zilli 1611. godine, mladi Turčin je svoje djetinjstvo proveo učeći Kur'an napamet i u vjerskim pobožnostima, stekavši počasnu titulu Evlija Čelebija – što otprilike znači “Božanski gospodin”.

Sin juvelira osmanskih sultana, sa 12 godina, njegova inteligencija i jezičke vještine doveli su ga do šegrta kod dvorskog imama sultana Murata IV.

Kao mladić, Čelebi je želio otići i otkriti svijet izvan granica grada koji je već u potpunosti istražio. U svojim prvim spisima opisao je svjetsko kosmopolitsko zujanje Carigrada, ispunjeno akademicima, uličnim izvođačima i mladim ljubavnicima.

U noći svog 20. rođendana, usnio je san u kojem je poslanik Muhamed a.s. naložio Čelebiju da spakuje svoje stvari i krene na putovanje da vidi svijet. Njegova rana putovanja uključivala su posjetu Krimskom kanatu, gdje je opisao pijace robova: „Čovjek koji nije vidio ovu pijacu, nije vidio ništa na ovom svijetu. Majka je tamo odvojena od svog sina i kćeri, otac od sina, brat od brata, i oni se prodaju uz jadikovke, vapaje u pomoć, plač i tugu.”

Na kraju nedirnut užasnom scenom, Čelebi je sam uzeo robove, ali ih je izgubio u brodolomu na obali Crnog mora, koji je jedva preživio.

Na drugom putovanju do rijeke Neretve u Bosni, susreće se sa čuvenim Starim mostom, koji je sagradio osmanski arhitekta Mimar Hayruddin. Konstrukcija mosta ga je opčinila, piše: „Ja, jadni i bijedni Allahov rob, prošao sam kroz 16 zemalja, ali nikad nisam vidio tako visok most koji je bačen sa stijene na stijenu, visok kao nebo”.

Za obične čitaoce i historičare, mnogi Čelebijevi opisi su očigledne izmišljotine. Priče poput letećeg kurdskog akrobata koji udara svoju publiku vlastitim urinom ili sufija s Nila koji su stupili u veze s krokodilima, osporavaju ideju da su njegovi putopisi djela nefikcije.

Ostala upitna iskustva uključuju izvještaj o 40.000 Tatara koji su upali u sjevernu Evropu, incident za koji ne postoje historijski dokazi.

Ipak, postoji dovoljno potkrijepljenih detalja da njegovo pisanje učini zanimljivim prozorom u postsrednjovjekovni evropski i bliskoistočni život.

Za Čelebija se kaže da je upoznao vještice i mornare, krotioce zmija i ratnike. Putujući kroz Njemačku i u Holandiju 1663. godine, priča se da je sreo Indijance u Roterdamskom pansionu koji su mu rekli: “Naš svijet je nekada bio miran, ali su ga ispunili pohlepni ljudi, koji ratuju svake godine i skraćuju nam živote.”

Svaki od njegovih putopisa završava zgodnim zbornikom izraza za različite jezike s kojima se susreo, uključujući sve, od brojeva do uvreda koje žene govore muškarcima i obrnuto.

Čelebi se kasnije nastanio u Kairu, gde je umro 1684. Njegovi spisi su otkriveni 50 godina kasnije i odneti u Istanbul da budu uvezani.