Iako se sve rjeđe pojavljuje u javnosti, Habermas i dalje piše. Nedavno je u tekstu za „Süddeutsche Zeitung“ iz marta ove godine upozorio da je Evropa, nakon Trampove politike i rata u Ukrajini, pred ispitom vlastite samoodbrane. Kritizirao je Njemačku zbog “neoprostive političke greške”, pretjeranog povjerenja u “jedinstvo Zapada”, i pozvao na jačanje samostalne evropske vanjske politike
U svojoj 96. godini života, Jürgen Habermas još uvijek objavljuje rijetke, ali intelektualno snažne tekstove. Njegova posljednja intervencija, objavljena u zborniku „Den Diskurs bestreiten. Religion im Spannungsfeld zwischen Erfahrung und Begriff“, predstavlja filozofsku posvetu njegovom kolegi Thomasu M. Schmidtu, ali istovremeno i duboko lično promišljanje o ulozi religije u savremenom, postsekularnom društvu.
Kratki esej pod naslovom Ein Geburtstagsgruß (“Rođendanski pozdrav”) sabija temeljne motive Habermasovog razmišljanja: potrebu da se održi dijalog između sekularne racionalnosti i religijske tradicije, te da se vjerski sadržaji ne svedu na puku kulturnu formu bez uvjerenja.
Habermas, jedan od najutjecajnijih mislilaca 20. i 21. stoljeća, još jednom ponavlja da sekularni razum “ostaje ovisan o prevodilačkim činovima” kako bi izbjegao samodovoljnost i normativnu ukočenost. Religijske tradicije, piše on, posjeduju semantička bogatstva koja se ne mogu iscrpiti u moralnom ili pravnom jeziku. Modernost, prema njemu, ne može preživjeti ako u potpunosti prekine vezu s religijskim izvorima smisla ali te izvore treba “prevesti” u diskurzivni, pluralistički jezik demokratskog društva.
Najprovokativniji dio teksta odnosi se na Habermasovu kritiku savremenih pokušaja da se religija sačuva samo kao forma “življenja s nadom”, ali bez vjere u konkretne dogme. On naziva paradoksalnim razumijevanje religije koje suspenduje njene vjerodostojne sadržaje, smatra ih zastarjelim, a ipak religiji dopušta da preživi kao “siguran oblik života koji se hrani bilo kakvom nadom”.
Time Habermas upozorava na opasnost relativizacije same suštine kršćanstva: ako se odrekne vjere u spasenje i život poslije smrti, ono gubi svoj identitet. Religija bez transcendencije, sugerira on, postaje tek kulturna navika, ritual bez značenja.
Umjesto polemičkog tona, Habermas bira tihu ozbiljnost. Rođendanski tekst posvećen kolegi postaje, u stvari, intelektualna oporuka. Filozofija, kaže on, mora “ostati prijemčiva za ono što se ne može do kraja izreći u vlastitom jeziku”. To je srž njegove postsekularne misli: sekularni razum ne smije postati gluh za ono što dolazi iz religijskog diskursa, jer upravo u toj napetosti između pojma i iskustva nastaje autentično mišljenje.
Habermas i u poznim godinama vodi raspravu sa svojim učenicima, među kojima je i Schmidt, čiju sklonost “imanentnoj religioznosti” vidi kao odustajanje od stvarne vjere. “Konzistentnost pojma religije”, piše on, “dovedena je u pitanje ako čovjek koji se oprostio od nade u život poslije smrti i od ideje spasenja i dalje pretendira na status hrišćanske nade.” Takva nivelacija nade, upozorava Habermas, zadire u same korijene teizma i preobražava religiju u antropološku metaforu.
Iako se sve rjeđe pojavljuje u javnosti, Habermas i dalje piše. Nedavno je u tekstu za „Süddeutsche Zeitung“ iz marta ove godine upozorio da je Evropa, nakon Trampove politike i rata u Ukrajini, pred ispitom vlastite samoodbrane. Kritizirao je Njemačku zbog “neoprostive političke greške”, pretjeranog povjerenja u “jedinstvo Zapada”, i pozvao na jačanje samostalne evropske vanjske politike.
U njegovim posljednjim spisima, filozofija sve više prelazi iz teorije komunikativnog djelovanja u praktičnu brigu za svijet koji postaje iracionalan, autoritaran i tehnički hladan. Habermas, i u svojoj gotovo stotoj godini, ostaje ono što je uvijek bio: savjest evropskog uma, koji traži da razum i vjera, umjesto da se poništavaju, nauče da razgovaraju.
IZVOR: ABC
